Wikipedia

Razlika između verzija stranice "Nuklearno oružje"

Pregled historije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
mNo edit summary
m yes I can!
Red 1:
{{Prijevod}}
[[Datoteka:Nagasakibomb.jpg|mini|250p|Oblak oblika gljive, nastao nakon bacanja atomske bombe na [[Nagasaki]] u [[Japan]]u [[1945]]. godine, diže se u visinu od 18 kilometara iznad [[hipocentar|hipocentra]].]]
{{nuklearno oružje}}
'''Nuklearno oružje''' je [[oružje]] čija razorna snaga potiče od [[nuklearna reakcija|nuklearnih reakcija]], bilo od [[nuklearna fisija|fisije]] ili od mnogo jače [[fuzija|fuzije]]. Kao rezultat, čak i nuklearno oružje sa relativno malim učinkom je značajno jače od najjačeg konvencionalnog [[eksploziv]]a. Takvo je oružje sposobno uništiti ili ozbiljno onesposobiti cijeli grad.
 
U historiji ratovanja, nuklearna oružja korištena su samo dva puta, oba puta tokom zadnjih dana [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Prvi događaj desio se ujutro [[6. august]]a [[1945]]. godine, kada su [[SAD]] bacile [[uranuranij]]ijskisku eksplozivnieksplozivnu uređajnapravu čije je šifrirano ime bilo ''Little Boy'' ("mali dječak") na [[japan]]ski grad [[Hirošima|Hirošimu]]. Drugi događaj odigrao se tri dana kasnije, kada je plutonijska[[plutonij]]ska naprava implozijskog tipa, koja je imala šifrirano ime ''Fat Man'' ("debeli čovjek"), bačena na grad [[Nagasaki]]. Upotreba ovih oružja, koja je rezultirala trenutnom smrću oko 100 .000 do 200 .000 pojedinaca (većinom civila) i čak više tokom vremena, bilo je i ostaje kontroverzno. Kritičari su optuživali da su to bila nepotrebna djela masovnog ubijanja, dok su drugi tvrdili da je upotreba nuklearnog oružja maksimalno smanjila žrtve na objema stranama tako što je ubrzala kraj rata.
 
Od tada, nuklearna oružja bila su detonirana više od dvije hiljade puta zbog [[Nuklearno testiranje|testiranja]] i demonstratskihdemonstrantivnih svrha. Jedine poznate zemlje koje su detonirale takvo oružje su [[SAD]], [[Sovjetski Savez]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Francuska]], [[Kina]], [[Indija]] i [[Pakistan]], a od oktobra [[2006.]]. godine pridružila im se i [[Sjeverna Koreja]]. Ove zemlje su deklarirane nuklearne sile (zajedno sa [[Rusija|Rusijom]], koja je naslijedila oružje nakon raspada Sovjetskog Saveza).
 
Mnogobrojne druge zemlje možda posjeduju nuklearno oružje, ali nisu nikada javno priznale posjedovanje, ili njihove tvrdnje da ga ne posjeduju nisu bile potvrđene. Na primjer, [[Izrael]] ima savremene avionske sisteme isporuke i izgleda da ima opsežan nuklearni program sa stotinama nuklearnih glava. I [[Iran]] je trenutno optužen od brojnih vlada za pokušaje razvijanja nuklearnog oružja, iako njegova vlada tvrdi da su njihove potvrđene nuklearne aktivnosti, kao što je [[obogaćivanje uranija]], za mirnodobne svrhe. U prošlosti se špekulisalo da nuklearno oružje razvijaju, odnosno da ga je testirala, i [[Južna Afrika]] u doba apartheida, [[Švedska]], a danas se slične špekulacije vežu uz [[Brazil]]. [[Socijalistička federativna republika Jugoslavija|SFR Jugoslavija]] je također započela rad na razvoju nuklearnog oružja, ali je on napušten 1960-ih.
Line 16 ⟶ 15:
[[Datoteka:Hiroshima aftermath.jpg|mini|250p|desno|Posljedice [[Atomski napad na Hirošimu i Nagasaki|atomskog bombardovanja]] [[Hirošima|Hirošime]].]]
{{glavni|Historija nuklearnog oružja}}
Prva nuklearna oružja proizveo je međunarodni tim u Sjedinjenim Američkim državamaDržavama, uključujući veliki broj dislociranih naučnika iz središnje Evrope, uz pomoć Ujedinjenog kraljevstvaKraljevstva i Kanade tokom Drugog svjetskog rata kao dio u tajnosti držanog [[Projekt Manhattan|Manhattan projekta]]. Dok se u početku oružje razvijalo primarno iz straha da bi ga Nacistička Njemačka mogla prva razviti, ono se kasnije ipak iskoristilo protiv japanskih gradova Hirošime i Nagasakija u augustu 1945. godine. SSSR je svoje prvo nuklearno oružje razvio i testirao 1949. godine, što je dijelom bio rezultat informacija dobivenih iz Sovjetskesovjetske špijunaže u SAD-u. I SAD i SSSR su sredinom 501950-ih godina nastavili razvijati oružje zasnovano na [[nuklearnoj fuziji]] (hidrogenske bombe). Izumom pouzdanog načina slanja [[raketa]] tokom 1960tih, postalo je moguće da se nuklearno oružje pošalje bilo gdje u svijetu u vrlo kratkom roku te su dvije [[Hladni rat|hladoratovske]] supersile usvojile strategiju zastrašivanja održavajući krhki mir.<ref>Rhodes, Richard. ''The Making of the Atomic Bomb''. New York: Simon & Schuster, 1986.</ref>
 
[[Datoteka:US and USSR nuclear stockpiles.svg|250p|mini|Američki i sovjetski arsenal nuklearnog oružja, 1945-2006.]]
Nuklearno oružje je bilo simbol vojne i državne moći, a njegovo [[Nuklearne probe|testiranje]] se koristilo ne samo za usavršavanje nego i za slanje određenih političkih poruka. Tokom tog perioda i druge države su također razvile nuklearno oružje, kao što su [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Francuska]] i [[Kina]]. Ovih pet članova "nuklearnog kluba" su se dogovorili da pokušaju ograničiti njegovo širenje, mada su ga još četiri zemlje uspjele da razviju ([[Indija]], [[Južnoafrička Republika]], [[Pakistan]] i [[Izrael]]). Krajem Hladnog rata početkom 1990tih, Rusija je naslijedila oružje od bivšeg SSSR-a te je zajedno sa SAD-om nastavila saradnju za smanjenje svog nuklearnog arsenala u svrhu smanjenja tenzija i međunarodne sigurnosti.
 
[[Širenje nuklearnog oružja]] je ipak nastavljeno, te je Pakistan testirao svoje prvo nuklearno oružje 1998. godine, a slijedilo je testiranje Sjeverne Koreje 2006. godine. U januaru 2005. godine, pakistanski metalurg [[Abdul Kadir Kan]] priznao je da je prodavao nuklearnu tehnologiju i informacije o nuklearnom oružju Iranu, [[Libija|Libiji]] i Sjevernoj Koreji, preko velikog međunarodnog lanca. [[Sjeverna Koreja]] je 9. oktobra 2006. godine objavila da je izvela podzemni nuklearni test, ali pošto nisu primijećeni znakovi velike eksplozije mnogi su zaključili da test nije bio potpuno uspješan.
[[Nuclear proliferation]] has continued, though, with Pakistan testing their first weapons in 1998, and North Korea performing a test in 2006. In January 2005, Pakistani metallurgist [[Abdul Qadeer Khan]] confessed to selling nuclear technology and information of nuclear weapons to [[Iran]], [[Libya]], and [[North Korea]] in a massive, international proliferation ring. On [[October 9]], [[2006]], North Korea claimed it had conducted an underground nuclear test, though the very small apparent yield of the blast has led many to conclude that it was not fully successful (see [[2006 North Korean nuclear test]]).
 
Nuklearno oružje je bilo u srži mnogih nacionalnih i međunarodnih političkih sukoba i igralo je veliku ulogu u popularnoj kulturi nakon što je javno prikazano njegovo djelovanje 1940tih a obično je simboliziralo konačnu mogućnost čovječanstva da iskoristi snagu prirode za vlastito uništenje.
Nuclear weapons have been at the heart of many national and international political disputes and have played a major part in [[Nuclear weapons in popular culture|popular culture]] since their dramatic public debut in the 1940s and have usually symbolized the ultimate ability of mankind to utilize the strength of nature for destruction.
 
TherePostojala have beensu (at leastnajmanje) fourčetiri majorvelika false''lažna'' alarmsalarma, thenajskoriji most1995. recent in 1995godine, thatkoji almostsu resultedgotovo indoveli theda U.S.SAD orili USSRSSSR/RussiaRusija launchingpočnu itslansirati weaponssvoje innuklearne retaliationbojeve forglave akao odmazdu za supposedpretpostavljeni attacknapad.<ref>{{cite web |first=Geoffrey |last=Forden |url=http://www.pbs.org/wgbh/nova/missileers/falsealarms.html |title=False Alarms on the Nuclear Front |publisher=Nova Online |date=Octoberoktobar 2001 |accessdate=2006-03-05.}}</ref> AdditionallyOsim toga, duringtokom theHladnog Coldrata WarSAD thei U.S.SSSR andsu USSRnekoliko cameputa closebili tona nuclearivici warfarenuklearnog several timesnapada, mostnajpoznatiji notablyslučaj duringje thebio tokom [[CubanKubanska Missileraketna Crisiskriza|Kubanske raketne krize]]. [[As ofDo 2006]]. godine, thereprocjenjuje arese estimatedda tou besvijetu atpostoji leastnajmanje 27,.000 nuclearnuklearnih weaponsbojevih heldglava byu atposjedu leastnajmanje eightosam countriesdržava, a 96% percentnuklearnog oforužja themnalazi inse theu possessionSAD ofi the [[United States]] and [[Russia]]Rusiji.
 
== Vrste nuklearnog oružja ==
 
[[Datoteka:Fission bomb assembly methods.svg|desno|mini|250p|Dva osnovna dizajna oružja na bazi fisije.]]
{{glavni|Dizajn nuklearnog oružja}}
 
Postoje dva glavna tipa nuklearnog oružja. Prvi je oružje koje proizvodi vlastiti eksploziv samo preko reakcijareakcije [[nuklearna fisija|nuklearne fisije]]. Ovaj tip je poznat po nazivima '''atomiskaatomska bomba''', '''A-bomba''' ili '''fisijska bomba'''. U fisijskifisijskim oružjima, masa fisijskog materijala ([[obogaćeni uranijumuranij]] ili [[plutonijumplutonij]]) se stavlja u [[Kritična masa|superkritičnu masu]] — količina materijala potrebna da otpočne [[eksponencijalni rast]] [[Nuklearna lančana reakcija|nuklearne lančane reakcije]] — bilo sastavljanjem dvije potkritične mase ili kompresovanjem kritične mase sa [[Eksplozivni materijal|hemijskim eksplozivom]]. Količina energije koju oslobodi [[fisijska bomba]] može da varira od jedne tone [[trinitrotoluen|TNT]]-a, pa sve do oko 500.000 tona (500 [[kilotona]]) TNT-a.
 
Drugi tip nuklearnog oružja proizvodi ogromne količine energije kroz reakcijereakciju [[Nuklearna fuzija|nuklearne fuzije]], a može biti i preko hiljadu puta moćnijamoćniji od fisijske bombe. Poznatije su pod nazivom '''hidrogenske bombe''', '''H-bombe''', '''termonuklearne bombe''' ili '''fuzijske bombe'''. Samo šest država — [[SAD]], [[Rusija]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Kina]], [[Francuska]] i [[Indija]] — je detoniralo, ili je pokušalo detonirati, hidrogensku bombu. Hidrogenske bombe rade preko [[Teller-Ulam dizajn]]a, u kojem se fisijska bomba detonira u posebnom odjeljku. [[Gama zračenje|Gama]] i [[Rendgensko zračenje|X-zrake]], emitovane pri ovoj eksploziji, sabijaju i zagrijavaju kapsulu od [[tricij]]a, [[deuterij]]a ili [[litij deuterid]]a, te tako otpočnu fuzijsku reakciju.
 
=== Nuklearna bomba ===
 
'''Nuklearna bomba''' jedno je od najrazornijih vrsta oružja. Njen rad bazira se na principu [[nuklearna fisija|nuklearne fisije]]. Prva je nuklearna bomba izgrađena je tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] kroz tajni [[projekt Manhattan]] američke vlade u kojemu su učestvovali ponajbolji fizičari tadašnjeg svijeta.
 
Postoje dva osnovna tipa nuklearnih oružja. Prva su oružja koja proizvode svoju eksplozivnu energiju samo putem reakcija nuklearne fisije. Ona su uobičajeno poznata kao '''atomska bomba''' ili '''A-bomba'''. U fisijskom oružju, masa [[fisibilni materijal|fisibilnog materijala]] ([[obogaćeni uranijum]] ili [[plutonijum]]) je sklopljena u [[kritična masa|superkritičnu masu]] (količina materijala potrebna da započne [[eksponencijalni rast]] [[nuklearna lančana reakcija|nuklearne lančane reakcije]]), bilo izbacivanjem jednog dijela subkritičnog materijala prema drugom, ili kompresijom subkritične mase hemijskim eksplozivima, prilikom čega se ubrizgavaju [[neutron]]i i reakcija počinje. Glavni izazov u svim konstrukcijama nuklearnog oružja je osiguravanje da se značajan dio goriva iskoristi prije nego što oružje uništi samo sebe. Količina energije koju oslobode fisijske bombe može imati opseg između ekvivalenata manjih od tone [[trinitrotoluen|TNT-a]] prema gore, do oko 500 000 tona (500 [[kilotona]]) TNT-a.
 
=== Termonuklearna bomba ===
Line 46 ⟶ 42:
'''Termonuklearna bomba''' je vrsta nuklearnog oružja koje oslobađa veliku količinu [[energija|energije]] putem reakcije nuklearne [[fuzija|fuzije]] i može biti više od hiljadu puta jača od [[fisija|fisijske]] [[bomba|bombe]]. Poznata je još i kao '''H-bomba''', '''hidrogenska bomba''' i '''fuzijska bomba'''. Samo se za šest zemalja ([[Sjedinjene Američke Države]], [[Rusija]], [[Francuska]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Kina]] i [[Indija]]) zna da posjeduju hidrogensku bombu. Hidrogenske bombe rade koristeći [[Teller-Ulamov dizajn]] u kome se [[detonacija|detonira]] fisijska bomba, u posebno napravljenom dijelu koji je u blizini fuzijskog [[gorivo|goriva]]. [[Gama zrake|Gama]] i [[X-zrake]] koji se oslobađaju tokom fisijske [[eksplozija|eksplozije]] sažimaju i griju kapsulu u kojoj se nalaze [[tricij]], [[deuterij]] ili [[litij]] deuterid (LiD), započinjući fuzijsku reakciju. [[Neutron]]i oslobođeni tokom ove fuzijske reakcije započinju konačnu fisijsku fazu u omotaču koji je od [[osiromašeni uranij|osiromašenog uranija]] i koji okružuje fuzijsko gorivo, povećavajući značajno konačni učinak. Svaka od ovih komponenti je poznata kao "faza", sa fisijskom bombom kao "primarnom" i fuzijskom kapsulom kao "sekundarnom". Povezujući zajedno brojne faze i povećavajući količinu fuzijskog goriva, [[termonuklearno oružje]] može imati ogromnu snagu. Najveća bomba koja je ikada detonirana je bila ''[[Car bomba]]'' u bivšem [[SSSR]]-u, koja je imala snagu od preko 50 miliona tona ([[megatona]]) [[trinitrotoluen|TNT-a]], većina modernog oružja nije ni blizu te jačine.
 
Tu su i drugi tipovi nuklearnog oružja. Na primjerNaprimjer, [[pojačano fisijsko oružje]] je fisijska bomba koja povećava svoju eksplozivnu snagu pomoću male količine fuzionih reakcija, ali nije hidrogenska bomba. Neka oružja su dizajnirana za posebne svrhe, [[neutronska bomba]] je nuklearno oružje koje daje relativno malu eksploziju, ali sa relativno velikom količinom [[radijacija|radijacije]]. Detonacija nuklearnog oružja je praćena eksplozijom [[neutronska radijacija|neutronske radijacije]]. Okruživanjem nuklearnog oružja sa prikladnim materijalima (kao što su [[kobalt]] ili [[zlato]]) stvara se oružje poznato pod imenom [[posoljena bomba]]. Ovaj uređaj može proizvesti izuzetno velike količine radioaktivne kontaminiranosti. Većina razlika u dizajniranju nuklearnog oružja je u različitim korisnim učincima nuklearnog oružja za različite vrste namjena i u manipuliranju konstrukcijskim elementima u pokušaju stvaranja izrazito malog oružja.
 
== Nuklearna strategija ==
Line 52 ⟶ 48:
[[Datoteka:W87 MX Missile schematic.jpg|desno|mini|250p|desno|SAD-ov [[LG-118A Peacekeeper|Peacekeeper projektil]] koristio je [[MIRV]] projektile. Svaki projektil mogao je sadžavati i do deset bojnih glava (prikazano u crvenoj boji), a koje su mogle pogoditi različite mete. Ovaj sistem je razvijen za [[projektilska odbrana|projektilsku odbranu]].]]
{{glavni|Nuklearni sukob}}
[[Nuklearni sukob]] je strategija ili ratovanja ili izbjegavanja nuklearnog rata. Politika pokušavanja odbijanja potencijalonog nuklarnog napada je od strane druge zemlje poznata kao strategija nuklearne odbrane. Cilj je da se uvijek održava status dugogdrugog napada (sposobnost države da odgovori na nuklearni napad sa svojim nuklearnim naoružanjem) ili da u potencijalom ratu ima status prvog napada sa ciljem da se unište neprijateljske odbrane prije nego što uzvrate udarac. Tokom Hladnog rata vojni teoretičari su radili na modelima po kojima bi se spriječilo da se spriječi korištenje takvog naoružanja.
 
Različite forme nuklearne otpreme dopuštaju različe vrste nuklerane strategije, primarno čineči težom odbranu i otežavajući lansiranje protiv-napadaprotivnapada protiv njih. Nekada je to značilo držanje skrivenih projektila, kao npr. stavljanje na podmornice ili vozove čije je lokacije teško pratiti, a u drugo vrijeme to je značilo zakopavanje u bunkerima. Druge mjere uključuju odbranu protiv nukleranih vrsta napada korištenjem protiv-projektilskeprotivprojektilske odbrane (tj. uništavanje projektila prije nego što dostignu svoje mete) ili sredstvima civilne odbrane (korištenje ranijeg upozorenja da se evakuišu građani na sigurno područje prije napada). Oružja koja si dizajnirana da unište masovne populacije poznata su pod nazivom [[strateška nuklearna oružja]]. Oružja koja su dizajnirana da ustvari budu korištena na bojnom polju u ratnom stanju su poznata pod nazivom kao taktička nuklearna oružja.
 
Postoje kritike ideje "nuklearne strategija" za nukleraninuklearni rat koje upozoravaju da bi nuklearni rat između dviju nuklearnih sila mogao rezultirati u međusobnom totalnom uništenju. Sa ove tačke gledišta značajnost nuklearnog oružja se ogleda u tome da je ono samo sredstvo sprječavanja rata, jer bi pravi nuklearni rat mogao nastati iz bezazlenog političkog neslaganja i straha, rezultirajući potpunim uništenjem. Ova, ne samo nacionalna nego i globalna, prijetnja potiče razvijanje mnogih mjera anti-nuklearne zaštite koje se sve više počinju provoditi.
Critics from the peace movement and within the military establishment have questioned the usefulness of such weapons in the current military climate. The use of (or threat of use of) such weapons would generally be contrary to the rules of international law applicable in armed conflict, according to an [[Advisory opinion]] issued by the [[International Court of Justice]] in 1996.
 
Kritike od strane mirovnih pokreta i unutar vojnih organizacija su istakle upitnost koristi takvog oružja u trenutnoj vojnoj klimi u svijetu. Korištenje (ili prijetnja korištenja) takvog oružja bi općenito bila protivna pravila međunarodnog prava koje se primjenjuje u oružanim sukobima, u skladu sa savjetodavnom mišljenju koje je objavio [[Međunarodni sud pravde]] 1996. godine.
Možda najkontraverznija ideja u nuklearnoj strategiji je ona o [[širenje nuklearnog oružja|širenju nuklearnog oružja]]. Ovaj stav govori da, nasuprot konvencionalnom oružju, nuklearno oružje uspješno spriječava otvoreni rat između država, kako je i spriječio u [[Hladni rat|Hladnom ratu]] između [[SAD]]-a i [[Sovjetski savez|Sovjetskog saveza]]. Politički naučnik [[Kenneth Waltz]] najviše promoviše ove stavove.▼
 
▲Možda najkontraverznijanajkontroverznija ideja u nuklearnoj strategiji je ona o [[širenje nuklearnog oružja|širenju nuklearnog oružja]]. Ovaj stav govori da, nasuprot konvencionalnom oružju, nuklearno oružje uspješno spriječava otvoreni rat između država, kako je i spriječio u [[Hladni rat|Hladnom ratu]] između [[SAD]]-a i [[Sovjetski savez|Sovjetskog saveza]]. Politički naučnik [[Kenneth Waltz]] najviše promovišepromovira ove stavove.
 
== Nuklearni projektili ==
 
[[Datoteka:Fat_man.jpg|desno|mini|250p|Prva nuklearna oružja su bile "[[gravitacijske bombe]]" kao ''Fat man'' ("debeli čovjek"), oružje koje je bačeno na [[Nagasaki]], [[Japan]]. Takva oružja su mogla biti bačena samo iz [[bombader]]a.]]
{{glavni|Nuklearni projektili}}
Slanje nuklearnog oružja, tehnologija, načini i sistemi koje koriste da se nuklearno oružje transportira do mete, važan je aspekt nuklearnog oružja za njegov dizajn i za strategiju njegovog korištenja.
 
Historijski, prvi način slanja i metoda upotrebe dva nuklearna oružja koje se upotrijebilo u ratovanju je gravitacijska bomba bačena iz aviona - bombardera. Ovaj način se prvo razvio u državama jer nije zahtijevano nikakva prostorna ograničenja u vezi veličine oružja, a miniaturizacija oružja je nešto što zahtijeva veliko znanje o dizajnu oružja. Međutim, upotreba nuklearnog oružja putem klasičnog avionskog napada značajno je ograničavala domet napada, vrijeme odgovora na predstojeći napad i broj oružja koji se može dopremiti i koristiti u zadano vrijeme. Osim toga, specijalizirani sistemi dopreme obično nisu potrebni, naročito nakon što je razvijen način miniaturiziranja, nuklearne bombe se mogu dopremati bilo strateškim bombarderima ili taktičkim avionima lovcima, što daje mogućnost zračnim snagama da koriste svoju trenutnu flotu sa minornim ili nikakvim izmjenama. Ovaj metod se i dalje smatra jednim od primarnih načina dopremanja i korištenja nuklearnog oružja. Većinu američkog nuklearnog oružja, naprimjer, predstavljaju gravitacijske bombe slobodnog pada, kao što su [[B61]].
[[Nuclear weapons delivery]]—the technology and systems used to bring a nuclear weapon to its target—is an important aspect of nuclear weapons relating both to [[nuclear weapon design]] and [[nuclear warfare|nuclear strategy]].
 
Historically the first method of delivery, and the method used in the two nuclear weapons actually used in [[warfare]], is as a [[gravity bomb]], dropped from [[bomber]] [[aircraft]]. This method is usually the first developed by countries as it does not place many restrictions on the size of the weapon, and ''weapon miniaturization'' is something which requires considerable weapons design knowledge. It does, however, limit the range of attack, the response time to an impending attack, and the number of weapons which can be fielded at any given time. Additionally, specialized delivery systems are usually not necessary; especially with the advent of miniaturization, nuclear bombs can be delivered by both [[strategic bomber]]s and tactical [[fighter-bomber]]s, allowing an air force to use its current fleet with little or no modification. This method may still be considered the primary means of nuclear weapons delivery; the majority of U.S. nuclear warheads, for example, are represented in free-fall gravity bombs, namely the [[B61]].
 
{{Nije na bosanskom|engleskog}}
More preferable from a strategic point of view are nuclear weapons mounted onto a [[missile]], which can use a [[Ballistics|ballistic]] trajectory to deliver a warhead over the horizon. While even short range missiles allow for a faster and less vulnerable attack, the development of [[intercontinental ballistic missile]]s (ICBMs) and [[submarine-launched ballistic missile]]s (SLBMs) has allowed some nations to plausibly deliver missiles anywhere on the globe with a high likelihood of success. More advanced systems, such as [[multiple independently targetable reentry vehicle]]s (MIRVs) allow multiple warheads to be launched at several targets from any one missile, reducing the chance of any successful [[missile defense]]. Today, missiles are most common among systems designed for delivery of nuclear weapons. Making a warhead small enough to fit onto a missile, though, can be a difficult task.
 
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/wiki/Nuklearno_oružje"