Razlika između verzija stranice "Bijelo dugme"

Iako mladi, osnivači su bili već iskusni muzičari. '''[[Goran Bregović]]''', kompozitor, gitarista i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je [[22. mart]]a [[1950]]. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za svirku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentovan [[Violinisti|violinista]]. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav.

'''[[Željko Bebek]]''', rođen [[16. decembar|16. decembra]] [[1945]]. godine u Sarajevu. Pjevao je u grupi ''[[Kodeksi]]'', jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom je koncertu Bebek zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.

===PočetciPočeci===

Historija grupe ''Kodeksi'' počinje 1969. godine. U to vrijeme budući lidervođa Bijelog dugmeta, Goran Bregović je svirao [[Bas-gitara|bas gitaru]] u grupi ''Beštije''.<ref name="janjatović31">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=31}}</ref>

Pošto je Kodeksima bio potreban bas gitarista, na Bebekov prijedlog, Bregović postaje član grupe. Članovi grupe su bili: [[Ismeta Dervoz]] (vokal), [[Edo Bogeljić]] (gitara), Željko Bebek (ritam gitara i vokal), Goran Bregović (bas gitara), i Luciano Paganotto (bubnjevi). U to vrijeme, grupa [[Pro Arte]] je također bila zainteresovana za Bregovića, ali je on odlučio da ostane sa Kodeksima.

U ljeto [[1969]]. godine ''Kodeksi'' odlaze na tezgu u [[Dubrovnik|dubrovački]] Splendid bar gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Usput od [[Italijani|Italijana]] Renata Pacifika dobijaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u [[Napulj]]u.<ref name="janjatović31"></ref> Nakon nastupa u Dubrovniku, jedini ženski član grupe, Ismeta Dervoz napušta grupu. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora, Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Nakon što lokalni italijanski muzičar, angažovan kao bas gitarista, napušta grupu, Bebek poziva starog prijatelja Zorana Redžića, koji je tada bio u grupi ''Čičci'', i angažuju ga kao bas gitaristu. Zoran potom dovodi i kolegu iz grupe, [[Milić Vukašinović|Milića Vukašinovića]] kao zamjenu za bubnjara Luciana Paganottoa koji je u međuvremenu također napustio grupu.<ref name="janjatović31"></ref>

''Kodeksi'' su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović ih inficira [[Led Zeppelin|Led ZeppelomZeppelinom]] i [[Black Sabbath|Black Sabbathom]], pa dvije sedmice po njegovom dolasku, dobijaju otkaz na svim mjestima gdje su svirali.<ref name="janjatović31"></ref>

Nakon što su boravili na ostrvu [[Kapri]], [[1970]]. godine se ponovo vraćaju u [[Napulj]].<ref name="janjatović31"></ref>

====Godine "ShepherdovogPastirskog rocka": Nacionalna popularnost (1974 - 1980)====

Nove snimke ''Top'' i ''Ove ću noći naći blues'' ponudili su upravo osnovanom sarajevskom [[Diskoton]]u. Tadašnji muzički urednik [[Slobodan Vujović]] ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa [[Jugoton]]om, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u historiji jugoslavenske diskografije.<ref name="janjatović31">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=31}}</ref> Slijedeći singl s pjesmama ''Glavni junak jedne knjige'' i ''Bila mama Kukunka, bio tata Taranta'' gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na [[BOOM festival u Ljubljani|BOOM festivalu u Ljubljani]] [[10. maj]]a [[1974]]. godine kada su predstavljeni kao nove nade.<ref name="janjatović31">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=31}}</ref> Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u [[Cavtat|Cavtatu]] i pripremili materijal za prvi album. Treći singl sa pjesmama ''Da sam pekar'' i ''Selma'' objavljuju [[30. august]]a [[1974]]. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. Obje ih pjesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati ''dugme(to)manija''.<ref name="janjatović31">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=31}}</ref>

Tokom septembra sviraju kao predgrupa ''Jugoslavenskoj pop selekciji'' Tihomira Asanovića'', a sljedećeg mjeseca ljubljanskom studiju ''Akademik'' za dvadesetak dana snimaju debi-album ''Kad bi' bio bijelo dugme'' koji je objavljen već krajem novembra. U to vrijeme rade sa agilnim [[Zagreb|zagrebačkim]] menadžerom [[Vladimir Mihaljek|Vladimirom Mihaljekom]] i on im organiziraorganizuje svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu [[Korni grupa|Korni grupe]]. Petnaest hiljada okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem.

Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakovan u provokativan omot Dragana S. Stefanovića (koji će i ubuduće dizajnirati omote njihovih albuma), album je donio niz komercijalnih hard rock pjesama sa folk elementima, koje je novinar [[Dražen Vrdoljak]] nazvao ''pastirski rock''.<ref name="janjatović32">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 32|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=32}}</ref> Odmah nakon puštanja u prodaju, album je oborio rekord debitantskog albuma koji je držala [[YU grupa]], koji je prodat u više od 30.000 primjeraka. U [[februar]]u [[1975]]. godine, bend je dobio zlatnu ploču na Festivalu u Opatiji, jer su prodali svoj ​​debi album u više od 40.000 primjeraka. Konačan broj prodatih primjeraka je iznosio oko 141.000 primjeraka.<ref name="janjatović32">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=32}}</ref> Ipak, pjesma ''Ne spavaj mala moja muzika dok svira'' označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan uticaj Berryjeve kompozicije ''Rock n Roll Music''.

Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Album ''Šta bi dao da si na mom mjestu'' sniman je tokom novembra [[1975]]. godine u [[London|londonskom]] ''Air Recording Studios'' s [[Engleska|engleskim]] producentom [[Neil Harrison|Neilom Harrisonom]]. Bas gitaru je svirao Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je [[Duško Trifunović]], a autor ostalog materijala bio je Bregović. Ogroman je hit bila pjesma ''Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac'', a sjajno su prošle i ''Došao sam da ti kažem da odlazim'', ''Ne gledaj me tako i ne ljubi me više,'' te naslovna pjesma. Ploča iznimno raskošnog pakovanja prodala se u tiražu većem od 800.000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantsku ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 150.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir (20.000) što prije njih nikom nije pošlo za rukom. ''Dugmemanija'' je uzela pun zamah. Početkom [[1976]]. godine odlaze u [[Amerika|Ameriku]]. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama ''Džambo'' i ''Vatra'', te Bebekov s pjesmama ''Milovan'' i ''Goodbye, Amerika''.<ref>http://www.discogs.com/%C5%BDeljko-Bebek-i-Bijelo-Dugme-Milovan-Goodbye-Amerika/release/1125544</ref> U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju ''[[Kozara 76 (radna akcija)|Kozara 76]]'' što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji.<ref name="janjatović32">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=32}}</ref> Početkom jeseni u [[JNA]] su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz [[Indexi|Indexa]], dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe [[Smak]] odjeknuo kao [[Nogomet|nogometni]] transfer.

Za treći album opet su se pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati ''Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje'' po pjesmi [[Duško Trifunović|Duška Trifunovića]]. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov ''Hoću bar jednom da budem blesav''. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta '''Eto! Baš hoću!''' Album je opet sniman u Londonu, producent je opet bio Neil Harrison, a bas gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen [[20. decembar|20. decembra]] [[1976]]. godine.<ref name="janjatović32">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=32}}</ref> Na ploči se našla ambiciozna balada ''Sanjao sam noćas da te nemam'', kao i ''Loše vino'', jednostavna ''Ništa mudro'' koja je mnoge podsjetila na ''It's Only Rock N Roll'' [[Rolling Stones|Rolling Stonesa]], folklorom inspirisane ''Slatko li je ljubit tajno'' i ''Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega'' kao i hard rockom inspirisana pjesma "Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze".<ref name="janjatović32">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31|year=2007|publisher=|location=Beograd|str=32}}</ref>

Jugoslavenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odaziv publike bio je manji, a svađe unutar benda vrlo žestoke.<ref name="janjatović33"/> Nakon prekida turneje po [[Jadransko more|jadranskoj]] obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u [[Zagreb|Zagrebu]] i [[Ljubljana|Ljubljani]] na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupa je prvi put poslije četiri godine doživila pad popularnosti.<ref name="janjatović33"/> Trebalo je smisliti nešto veliko kako bi se podigla popularnost.<ref name="janjatović33"/> Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da [[28. august]]a [[1977]]. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u [[JNA]], održe besplatan [[Koncert kod Hajdučke česme|koncert kod beogradske Hajdučke česme]]. Posjeta je nadmašila sve planove organizatora. Između 70.000 i 10.000 ljudi prisustvovalo je koncertu te je po tome bio najveći skup poklonika rocka u dotadašnjoj historiji domaće rock muzike.<ref name="janjatović33"/> Poslije nekoliko predgrupa na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Kasnije se pokazalo da snimka nastupa tehnički nije dobra za album uživo, pa su [[25. oktobar|25. oktobra]] iste godine u sali Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni na album '''Koncert kod Hajdučke česme'''. Naslov je djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme.<ref name="janjatović33"/>

Po završetku miksanja koncertne ploče, Bregović je otišao u vojsku u [[Niš]]. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio prvi solo album '''Skoro da smo isti'''<ref>[http://www.discogs.com/Željko-Bebek-I-Podium--Skoro-Da-Smo-Isti/release/1256398 ''Skoro da smo isti'' at Discogs]</ref> i naišao na loše kritike i slab prijem publike. Laza i Ipe su snimili album '''Stižemo'''. Album je sniman u Londonu s lideromvođom grupe [[Leb i sol]] [[Vlatko Stefanovski|Vlatkom Stefanovskim]] koji je svirao gitaru.<ref>[http://www.discogs.com/Ipe-I-Laza-Stižemo/release/1764929 ''Stižemo'' at Discogs]</ref> Album je dobro primljen od strane kritike, pa su Ristovski i Ivandić uz dosta teških riječi odlučili da napuste grupu.

Međutim, 10. septembra, na isti dan za koji je zakazan početak promocije albuma, Ivandić je zajedno sa vokalom Goranom Kovačevićem i tekstopiscem [[Ranko Boban|Rankom Bobanom]] koji su sudjelovali u snimanju albuma ''Stižemo'', uhapšeni za posjedovanje hašiša.<ref name="krstulovic32">{{cite book|last=Krstulović|first=Zvonimir|title= Bijelo Dugme: Doživjeti stotu|year=2005|publisher=Profil|location=|page=32}}</ref> Ivandić je osuđen na tri godine zatvora (Kovačević na godinu i po a Boban na godinu dana zatvora), ali je 1981. godine otišao na izdržavanje zatvorske kazne.<ref name="janjatović33">{{cite book|last=Janjatović|first=Petar|title= EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006|year=2007|publisher=self-released|location=Belgrade|str=33}}</ref>

U junu 1978. Bregović odlazi u Sarajevo kako bi u ime bendagrupe primio plaketu [[Liga mladih komunista Bosne i Hercegovine|Lige mladih komunista Bosne i Hercegovine]].<ref name="janjatović33"/> U jesen iste godine, bubnjar Điđi Jankelić (bivši član grupa [[Formula 4]] i Čisti Zrak), koji je učestvovao u snimanju Bebekovog solo albuma, je postao novi bubnjar Bijelog dugmeta a u grupu se vraća i Pravdić kao zamjena Ristovskom. Grupa se okuplja se u [[Niška Banja|Niškoj Banji]] gdje započinju pripreme za novu ploču, ali pošto je Bregović još uvijek na odsluženju vojnog roka definitivno se vraćaju u Sarajevo 1. novembra.<ref name="janjatović33"/> U Studio V [[Radio Beograd|Radio Beograda]] ušli su početkom januara slijedećesljedeće godine. Album je producirao Neil Harrison, a nekoliko pjesama je snimljeno uz simfonijski [[orkestar]]. Objavljivanje albuma '''Bitanga i princeza''' pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Originalna omotnica albuma, Dragana S. Stefanovića, na kojem ženska noga udara muško međunožje ocijenjena je vulgarnim i glatko odbijena. Iz pjesme ''Ala je glupo zaboravit' njen broj'' izbačena je psovka ''Koji mi je moj'', dok je iz ključne balade ''Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš'', stih ''A [[Hrist]] je bio kopile i jad'' promijenjen je u ''A on je bio kopile i jad''.<ref name="janjatović33"/> Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog kućnog dizajnera, ploča se pojavila sredinom marta [[1979]]. godine i doživjela jednoglasne ovacije publike i kritike. Urbana i potpuno lišena folk uticaja, donijela je pored navedenih i pjesme ''Na zadnjem sjedištu mog auta, Bitanga i princeza,'' i emotivne balade ''Kad zaboraviš juli'' i ''Ipak poželim neko pismo'' u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i [[hor]]. '''Bitanga i princeza''' srušila je sva tiražne rekorde<ref name="janjatović33"/> i bila uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestrom i horom koja je bila isto tako uspješna.<ref name="janjatović33"/>

Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić – Tifa. Dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru [[1984]]. godine. Nazvan je jednostavno '''Bijelo dugme''', a na omotu je objavljena reprodukcija ''Kosovke devojke'' Uroša Predića. Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata [[RTV Skoplje]], Ladarice, kao i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom pjeva u ''Pediculis pubis'' i koautor je teksta. Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu himne ''Hej Slaveni''. Preradio je i svoju staru pjesmu ''Šta ću, nano, dragi mi je ljut'' koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom ''Lipe cvatu'' postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i ''Padaju zvijezde'' (koja neobično sliči pjesmi ''Jump'' grupe [[Van Halen]]), ''Lažeš'', ''Da te bogdo ne volim'' i ''Jer kad ostariš''. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, pa Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka.

Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Ploču otvara snimka na kome partizan i narodni heroj [[Svetozar Vukmanović-Tempo|Svetozar Vukmanović - Tempo]] u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu djecu ''Ljubica Ivezić'' iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu temu ''Padaj silo i nepravdo.''

Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru kompozitora filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima ''[[Kuduz]]'' i ''[[Dom za vješanje]]''. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih evropskih etno kompozitora, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom ''Universal'', te sa svojim '''Orkestrom za svadbe i sprovode''' nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Saint Denis održava se festival nazvan '''Od Bacha do Bregovića''' gdje se premijerno izvodi njegov [[oratorij]] ''Moje je srce postalo tolerantno.''

Devedesetih godina prošlog vijeka međutim, Bregovićevo srce nije bilo nimalo tolerantno prema ideji o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim je intervjuima decidiranoodlučno odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rock gitarist. Dolazak novog milenija i gotovo svjetski uspjeh, samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Nije stoga bilo puno onih koji su odmah bili spremni povjerovati u vijest objavljenu krajem februara [[2005]]. godine gdje se tvrdilo da se Bijelo dugme opet okuplja. Ipak, tačnost ove vijesti brzo je potvrđena, te je pod sponzorstvom moćne [[Coca-Cola|Coca-Cole]], Bijelo dugme tokom juna odsviralo spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pred više od dvjesto hiljada gledalaca.