Razlika između verzija stranice "William Shakespeare"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 39:
== Stvaralaštvo ==
 
Naučnici su često kategorisali šekspirovo umjetničko stvaralaštvo u četiri grupe:
Shakespeare je bio plodan pisac, a pretpostavlja se (jer se ne može sa sigurnošću utvrditi autorstvo svih njegovih drama) da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.
komedije, historije, tragedije i romanse, a njegov rad je grubo podijeljen u četiri perioda.
[[File:Globe theatre london.jpg|thumb|left| Obnovljeno pozorište "Globe" u Londonu.]]
Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:
 
* U prvom periodu do sredine [[1590te|1590-ih]] pisao je uglavnom komedije pod uticajem rimskih i italijanskih modela i historijske predstave u popularnoj tradiciji hronike.
* rane drame (uglavnom komedije i historije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti, i početni pokušaji tragedija)
 
* Drugi period je počeo od oko [[1595]]. godine sa tragedijom Romeo i Julija, a završio se sa tragedijom Julije Cezar iz [[1599]]. godine. Za to vrijeme je napisao ono što se smatra njegovim najvećim komedijama i historijama.
* zrelo doba (velike tragedije)
 
* Treći period od [[1600]]. do [[1608]]. godine je vrijeme kad je Shakespeare napisao većinu svojih najvećih tragedija.
* poznije doba stvaralaštva (tzv. mračne komedije ili problematske drame i "romance")
 
* U četvrtom periodu od 1608-1613. godine uglavnom je napisao tragikomedije ili romanse.
 
Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.
Line 53 ⟶ 56:
==== Rane drame ====
 
Prva poznata djela Williama Shakespearea su ''Richard III'' i tri dijela ''Henrik VI'', napisana u ranim 1590-im u vrijeme popularnosti historijskih drama. Njegovim dramama je danas teško odrediti vrijeme pisanja, ali ispitivanjem tekstova dolazi se do pretpostavke da ''Tit Andronik'', ''Komedija nesporazuma'', ''Ukroćena goropadnica'' i ''Dva plemića iz Verone'' također pripadaju najranijem stvaralačkom periodu ovog pisca. Njegove prve historije, koje su dosta zasnovane na ''Hronikama iz Engleske, Škotske i Irske'' iz [[1587]]. godine u izdanju Raphaela Holinsheda dramatizuju pogubne rezultate slabih ili korumpiranih vlasti i protumačene su kao opravdanje za porijeklo [[Dinastija Tudor|dinastije Tudor]]. Njihov sastav je bio pod uticajem radova drugih elizabetanskih dramaturga, a posebno Thomasa Kyda i Christophera Marlowea. Tu je i uticaj tradicije srednjovjekovne drame i predstava [[Seneka|Seneke]]. Predstava ''Komedija nesporazuma'' je također zasnovana na klasičnim modelima, ali nisu utvrđeni izvori za ''Ukroćenu goropadnicu'' iako se odnosi na posebnu istoimenu predstavu koja možda potiče iz narodnih priča. Kao u djelu ''Dva plemića iz Verone'' u kojem se pojavljuju dva prijatelja koji naizgled odobravaju silovanje, ili u ''Ukroćenoj goropadnici'' u priči o ukroćavanju ženskog nezavisnog duha od strane muškarca su teme koje ponekad muče moderne kritičare i filmske režisere. <ref name="newworldencyclopedia.org">http://www.newworldencyclopedia.org/entry/William_Shakespeare </ref>
Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva su sljedeće: sočan, "renesansni" humor često protkan opscenostima nastalima na tlu srednjovjekovnih farsi, što je glavno obilježje komedija; bujan jezik (sam Shakespeare je iskovao više stotina riječi-usporedbe radi, njegov cjelokupni opus ima, po različitim brojanjima, oko 30.000 različitih riječi, dok onaj francuskoga dramatičara Racinea oko 4.000) u kojima se miješa visoka retorika i vulgarni izraz; te usredotočenost na problematiku vlasti i političkih makinacija (u historijskim dramama), i ljubavnih zapleta i raspleta u komedijama. U tom razdoblju, koje traje do otprilike 1600, Shakespeare je ostvario neke od gledalištu najomiljenijih drama: "Romea i Juliju", burlesku koja prerasta u tragediju, veoma popularnu zbog motiva nesretnih adolescentskih ljubavnika; "Mletačkog trgovca", hibridni komad u kojem auktor oscilira između karikaturalnoga prikaza jevrejskoga zelenaša i tragične dimenzije koju Shylock, mletački trgovac, poprima tokom radnje skoro usprkos piščevoj volji; "Henrika IV.", u kojem je dao jedan od nezaboravnih likova svjetske književnosti, zemnoga i realističkog vitalista Falstaffa- osobu iskričave duhovitosti i mudrosti, pravoga utjelovljenja renesansnoga obilja života; te "Rikarda III.", prethodnika velikih tragedija, heroja-zločinca ili antijunaka koji fascinira makijavelističkim političkim i osobnim bravurama. U ovom je razdoblju pisac postavio temelje svojim velikim tragedijama, a radošću, vitalnošću razigranoga erosa i himničkim raspoloženjem u kojem slavi mladost, zdravlje i slobodu, dao trajno vrijedna ostvarenja renesansne komedije.
 
==== Zrelo doba ====
 
Šekspirove rane klasične i italijanske komedije koje sadrže čvrste dvostruke radnje i precizne komične sekvence, ustupaju sredinom 1590ih mjesto romantičnoj atmosferi u njegovim najvećim komedijama. ''San ljetne noći'' je duhovita mješavina romantike, vilinske magije, i scena iz običnog života. Njegova sljedeća komedija jednako romantični ''Mletački trgovac'' sadrži prikaz osvetoljubivog [[Jevreji|jevrejskog]] zajmodavca Shylocka što se odrazilo na elizabetanske stavove, ali može izgledati [[Rasizam|rasistički]] modernoj publici.
Na prijelazu u 17. vijek počinje veliko "tragično razdoblje". Apsorbiravši i nadvladavši svoje prvotne uticaje, Chaucera i Christophera Marlowa, Shakespeare u ovom dobu daje jedinstvena ostvarenja kojima je preporodio evropsku i svjetsku književnost-no, kojih su doseg spoznali tek kasniji naraštaji. Budući da sljedeće drame predstavljaju, u neku ruku, duhovno rođenje modernoga zapadnoga čovjeka, potrebno je nešto reći i o autorovu svjetonazoru koji prosijava kroz ta djela.
U duhovitosti i igri riječi u djelu ''Mnogo vike ni za što'' šarmantnom seoskom okruženju u ''Kako vam drago'' i živahnom veselju u ''Bogojavljenskoj noći'' upotpunjuje Shakespearov niz velikih komedija. Nakon lirskog Richarda II koji je napisan gotovo u potpunosti u stihu,
 
Shakespeare uvodi [[Proza|proznu]] komediju u historije iz kasnih 1590-ih, Henrik IV (I i II dio) i Henrik V. Njegovi likovi postaju složeniji i nježniji kako ih spretno prebacuje između komičnih i ozbiljnih scena, proze i poezije postižući narativnu mješavinu njegovog zrelog stvaralaštva.
Shakespeareov je genij često okarakteriziran kao neopoganski i kvazišamanski: njegova skoro nadnaravna sposobnost da stvori osobnosti tragične aure za koje se može reći da bi ih bilo plitko okarakterizirati klišejima da su "veće od života"- nego da utjelovljuju svu veličajnost života; sklonost prikazu stanja psihičke disocijacije i raskoljenosti, opsesivnosti i neizmjernosti u strastima, od ljubomore do vlastohleplja; usredotočenost na ljudski kozmos bez teoloških i spiritualnih raščlana- sve to ukazuje na snažnu sekularnu i antidogmatsku struju i u piščevu karakteru. No, također, pažljivije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da je Shakespeare bio, ne samo formalno, katolik- iako ne i katolički dramatičar. Duh Hamletova oca u čistilištu, sakramentalnost braka, suptilne referencije na ikonografiju katoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike, srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine tjelesnosti, pojačanu ekspresiju manirizma koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja. Ali, prije svega, Shakespeareova izvornost leži u mnogovrsnosti njegove invencije: niko nije prije njega stvorio tako fascinantne prikaze personalnosti, niti dao uvjerljivu sliku rastućega i promjenljivoga sebstva; niko nije dao takvo obilje nezaboravnih scena seksualnosti i ljubavi, strasti koje kolaju u temeljnom krugu ljudskoga društva, obitelji; niko nije prikazao proroke nihilizma poput Edmunda ("Kralj Lear") ili Jaga ("Otelo"), a kamoli najvećega karizmata svjetske književnosti, Hamleta. Osim navedenih, Shakespeareove su središnje teme: razorna sila vremena; ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, koji se kreće od proslavljanja do razjarenoga poricanja; zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života; neprisutnost Boga ili bilo kakvog transcendentnoga načela u njegovu "theatrum mundi"; nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Najveća Shakespeareova originalnost je u otkriću mutabilnosti ljudske osobnosti i apoteozi misterije koja je skriveni centar čovjekova postojanja- njegovi likovi izmiču kako psihološkim i socijalnim redukcijama, tako i teološkim ili spiritualnim tumačenjima. Ostavši pjesnik, a ne analitičar ili filozof do konca, William Shakespeare ostaje univezalni mitograf trajne uzbudljivosti ljudske sudbine koja se ne može svesti ni na kakve šablone.
 
Ovaj period počinje i završava s dvije tragedije: ''Romeo i Julija'' poznate romantične tragedije erotikom ispunjene adolescencije, ljubavi i smrti i ''Julije Cezar'' na osnovu prevoda [[Plutarh|Plutarhove]] ''Paralelni životi'' od Sir Thomasa Northa iz [[1579]]. godine koja je uvela novu vrstu drame. Prema šekspirovskom učenjaku Jamesu Shapirou, u tragediji Julije Cezar: {{Citat|razne niti politike, likovi, suština, savremeni događaji, čak i šekspirovo vlastito razmišljanje o činu pisanja, počinju da se stapaju jedno u drugo.}}
Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", djelo koje je više puta prepravljao, a koje prikazom intelektualca kao herojskog karizmata, te obiljem tema u tekstu i podtekstu ostaje jednim od temeljaca zapadne duhovne kulture; "Otelo", u kojem je ljubomornoga ratnika herojskih izmjera zasjenio utjelovljeni Satan, Jago; "Antonije i Kleopatra", s arhetipom fatalne žene Kleopatre, koja je nadrasla svoj historijski uzor; "Macbeth", u kojem dominiraju heroj-zločinac kralj Macbeth i njegova još nezaboravnija žena, lady Macbeth; "Kralj Lear", djelo krajnjega naprezanja, za koje je rečeno da, s još nekoliko djela zapadnoga korpusa, od Platona i Biblije do Dostojevskog i Prousta- objelodanjuje početak i kraj ljudske naravi i sudbine.
Njegovo tzv "tragično razdoblje" je trajalo od oko 1600-1608, iako je također napisao tzv. "problemske predstave" “Mjera za mjeru”, “Troilus i Cressida”, i “Sve je dobro što se dobro svrši”. Za to vrijeme i prije toga pisao je tragedije. Mnogi kritičari smatraju da najveće tragedije Shakespearea predstavljaju vrhunac njegove umjetnosti. Junak prve tragedije [[Hamlet]], o kojem se vjerovatno više raspravljalo nego o bilo kojem drugom šekspirovskom liku, posebno zbog njegovog čuvenog monologa: {{Citat|"Biti ili ne biti, pitanje je sad."}}
Za razliku od neodlučnog Hamleta, čija je fatalna mana oklijevanje, junaci tragedija koje su uslijedile, “Othello” i “Kralj Lear”, su upropašteni zbog njihovih brzopletih i pogrešnih odluka. Radnje šekspireovih tragedija često zavise od takvih fatalnih grešaka ili propusta koje uznemiravaju ustaljeni red i uništavaju heroja zajedno sa onima koje je volio. U Othellu, zlikovac Iago podrzava Othellovu seksualnu ljubomoru do tačke u kojoj Othello ubija nevinu ženu koja ga voli. U Kralju Learu, stari kralj je pocinio tragičnu grešku odustajanjem od njegove moći, što je izazvalo scene dovodeći do ubistva njegove kćeri uz mučenje i osljepljivanje vojvode od Gloucestera. Prema kritičaru Franku Kermodeu: {{Citat|" predstava ne nudi dobre likove, niti svojoj publici nudi olakšanje od svoje okrutnosti".}} U Macbethu, najkraćoj i najzbijenijoj šekspireovoj tragediji, nekontrolisana ambicija podstiče Macbetha i njegovu suprugu Lady Macbeth da ubiju zakonitog kralja i uzurpiraju prijestolje, dok ih na kraju vlastita krivica ne uništi.
U ovoj predstavi, Shakespeare dodaje natprirodni element u sadržaj ove tragedije. Njegove posljednje velike tragedije, ''Antonije i Kleopatra'' i ''Koriolana'' sadrže neke od najboljih poetskih ostvarenja Shakespearea i smatraju se njegovim najuspješnijim tragedijama po pjesniku i kritičaru [[Thomas Stearns Eliot|T.S. Eliotu]].
 
==== Poznije doba stvaralaštva ====
 
U svom završnom periodu Shakespeare je završio još tri velike predstave: ''Cymbeline'', ''Zimska bajka'' i ''Bura'', kao i saradnju na, ''Perikle, Princ od Tira''. Manje sumorne od tragedije, ove četiri predstave su teže u tonu nego komedije iz 1590-ih, ali one završavaju pomirenjem i oproštajem od eventualno moguce tragične greške. Neki komentatori vidjeli su ove promjene u raspoloženju kao dokaz spokojnijeg pogleda na život u šekspirovom djelu, ali to može samo odražavati pozorišna modna kretanja iz tog vremena. Shakespeare je sarađivao na još dvije preostale predstave, ''Henrik VIII'' i ''Dva kraljevića'', vjerovatno sa Johnom Fletcherom.
Zajedno s ovim tragičkim vrhuncima supostoje tzv. mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". U tim dramama nema tragične katarze, niti velikih, nezaboravnih likova. Dominantni tom je cinizam i gnušanje nad ljudskom prevrtljivosti i podlosti, tjelesnim vidovima postojanja, političkim makinacijama i kompromisnom naravi društvenoga života uopće. Pune jetke ironije, ove drame su u neku ruku prethodnice egzistencijalističke vizure kakva je zavladala u 20. vijeku.
 
Kao što je bilo i normalno u to vrijeme, Shakespeare je zasnovao mnoge njegove drame po djelima drugih pisaca, preradio je stare priče i historijski materijal. Na primjer, Hamlet
(iz 1601. godine) je vjerovatno prerada starijeg, izgubljenog djela (tzv. Ur - Hamlet), a Kralj Lear je obrada starijeg djela ''Kralj Leir''. Za predstave po historijskim temama Shakespeare se uglavnom oslanjao na dva glavna teksta. Većina rimskih i grčkih drama zasnovane su na ''Paralelnim zivotima'' od [[Plutarh|Plutarha]] (engleski prevod Sir Thomasa Northa iz 1579.), a predstave iz engleske historije su napisane zahvaljujući “Hronikama” od Raphaela Holinsheda iz 1587. godine.
 
Neke od šekspirovih predstava prvi put su se pojavile u štampi kao niz izdanja manjeg formata (“quartos”), ali većina je ostala neobjavljena do [[1623]]. godine, kada je posthumno objavljena zbirka u većem formatu (“First Folio”). Tradicionalna podjela njegovih drama na tragedije, komedije i historije slijedi logiku zbirke objavljene u većem formatu (“First Folio”). Međutim, moderna kritika je označila neke od ovih predstava "problemskim dramama", jer izmiču lahkoj kategorizaciji i konvenciji, te su uveli pojam "romanse" za kasnije komedije.
 
Postoje mnoge kontroverze o tačnoj hronologiji šekspirovih drama. Osim toga, činjenica da sam Shakespeare tokom svog života nije dao u štampu prave verzije njegovih drama djelimično dovodi do problema sa autentičnošću njegovih tekstova, sto je čest problem sa njegovim dramama. To znači da nekoliko predstava mogu imati različite verzije tekstova. Kao rezultat toga, problem identifikacije onoga sto je Shakespeare u stvari napisao je postala glavna briga kod većine modernih izdanja. Tekstualna korupcija također proizilazi iz štamparskih grešaka ili pogrešno skeniranih linija iz izvornog materijala. Osim toga, u doba prije standardizovanog pravopisa Shakespeare je često pisao riječ nekoliko puta u različitim pravopisnim pravilima, dodatno povečavajući konfuziju kod prevodilaca. Moderni učenjaci također smatraju da je Shakespeare mijenjao svoje predstave iz godine u godinu, što bi moglo dovesti do dvije postojeće verzije jedne predstave. <ref name="newworldencyclopedia.org">http://www.newworldencyclopedia.org/entry/William_Shakespeare </ref>
 
Posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.
 
=== Poezija ===
 
Šekspirovi soneti su zbirka od 154 pjesama koje se bave takvim temama kao: ljubav, ljepota, politika i smrtnost. Sve osim prve dvije pojavile su se u izdanju iz 1609. godine pod nazivom “Šekspirovi soneti” pod brojevima 138 ("Kad mi se ljubav kune da je stvorena od istine") i 144 ("Dvije ljubavi imam ja, udobnost i očaj") ranije objavljene mješovite zbirke iz 1599. godine pod nazivom “Strastveni hodočasnik”.
 
Uslovi pod kojima su objavljeni soneti su nejasni. Godine 1609. tekst je posvećen jednom "Gospodinu WH" koji je opisan kao "jedinim roditeljem" pjesama od izdavača Thomasa Thorpea.
Ne zna se ko je taj čovjek, iako postoje mnoge teorije. Osim toga, nije poznato da li je objavljivanje soneta odobrio sam Shakespeare. Pjesme su vjerovatno napisane u periodu od nekoliko godina.
 
Pored njegovih soneta, Shakespeare je napisao nekoliko dužih narativnih pjesama,
Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane (doduše, valja reći da su hronološki posljednje piščeve drame "Henrik VIII. " i "Dva plemića", no, budući da se radi o krparijama kojih je Shakespeare, u najbolju ruku, samo jedan od autora, njegove pozne "romance" se obično uzimaju kao zadnja djela). U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s bosanskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Svršetak Shakespeareova stvaralaštva je različito ocjenjivan: po jednima, autor je rezignirao i iscrpio tvoračku energiju, te pribjegao jeftinim rješenjima i happyendu bajkovite naravi- ne imavši više snage nositi se sa životnim realijama. Po drugima, posljednje romance predstavljaju mudrost izrečenu u smiraj života (iako je Shakespeare umro tek u svojim pedesetima, zamjetna je zasićenost i želja za počinkom, izražena u više navrata u kasnijim djelima). To gledište bi se moglo svesti na sljedeću tvrdnju: nakon bujne i pustopašne vitalnosti, komike i optimizma koji karakteriziraju rana djela, došlo je teško tragično razdoblje u kojem je pisac hodao na rubu ponora ludila (velike tragedije), istovremeno s kojim i malo kasnije slijede protoegzistencijalistički mučni ironijski problemski komadi, da bi Shakespeare kraj života dočekao u pomirenosti i praštanju, te vizionarnom prikazu života kao sna (slavni stihovi iz "Oluje"). Bilo kako bilo, posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.
"Venera i Adonis", "Silovanje Lukrecije" i "Ljubavnikova žalba". Ove pjesme su izgleda napisane ili u pokušaju da se osvoji pokroviteljstvo bogatog dobrotvora (kao što je bilo uobičajeno u to vrijeme) ili kao rezultat takvog pokroviteljstva. Na primjer , "Silovanje
on je najveci i najpoznatiji pisac svih vremena
Lukrecije" i "Venera i Adonis" su bili posvećeni šekspirovom pokrovitelju Henry Wriothesley, 3. grofu od Southamptona.
 
Osim toga, Shakespeare je napisao kratku pesmu "Feniks i kornjaca". Zbirka "Strastveni hodočasnik" mu se pripisuje nakon njegovog prvog objavljivanja 1599., ali u stvari samo pet njenih pjesama su Šekspirove i pripisivanje je povučeno u drugo izdanje. <ref name="newworldencyclopedia.org">http://www.newworldencyclopedia.org/entry/William_Shakespeare </ref>
== Uticaj ==