Razlika između verzija stranice "Helij"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m mala izmjena
No edit summary
Red 129:
Helij je dobio ime po grčkom božanstvu ''[[Helije|Helios]]'' koje je predstavljalo Sunce. Prvi put je zapažen proučavanjem nepoznate žute [[Spektar (fizika)|spektralne linije]] u sunčevoj svjetlosti tokom [[Pomračenje Sunca|pomračenja Sunca]] 1868. godine koje je primijetio francuski astronom [[Jules Janssen]]. Janssen zajedno sa Normanom Lockyerom se smatra otkrivačem elementa. Lockyer je prvi objavio da bi te žute linije mogle biti naznaka novog elementa, kojem je on i dao ime. Formalno otkriće helija uslijedilo je 1895. godine, kada su dvojica švedskih hemičara [[Per Teodor Cleve]] i [[Nils Abraham Langlet]] pronašli helij kojeg je otpuštala [[uranij]]eva ruda [[cleveit]]. Godine 1903. velike rezerve helija su pronađene u poljima prirodnog gasa u dijelovima SAD, koje su i danas najveći proizvođač helija na svijetu.
 
Helij se koristi u [[kriotehnika|kriotehnici]] (što je najveća oblast njegove upotrebe, trošeći oko četvrtine ukupne proizvodnje), naročito za hlađenje superprovodničnih magneta, što se najviše koristi za skenere [[magnetna rezonanca|magnetne rezonance]]. Druge industrijske upotrebe helija, kao što je gas za pritisak i čišćenje, za stvaranje zaštite atmosfere i lučno zavarivanje te procese rasta kristala, koriste oko polovine svjetske proizvodnje gasa. Dobro poznato korištenje helija je i kao gasa za [[balon]]e i [[cepelin]]e,<ref name="away" /> međutim u tu svrhu koriste se zanimarive količine proizvodnje. Kao i kod bilo kojeg gasa čija se gustoća razlikuje od običnog zraka, udisanjem male količine helija privremeno se mijenja boja i kvalitet ljudskog glasa. U naučnom istraživanju, ponašanje dvije fluidne faze helija <sup>4 </sup>He (helij I i helij II) je važno za istraživače koji proučavaju [[kvantna mehanika|kvantnu mehaniku]] (naročito osobine superfluidnosti) te one koji istražuju fenomene poput [[superprovodljivost]]i koja se javlja kod supstanci blizu [[Apsolutna nula|apsolutne nule]].
 
Na [[Zemlja (planeta)|Zemlji]] je on relativno rijedak, samo 0,00052% po zapremini u [[atmosfera|atmosferi]]. Najveći dio zemaljskog helija koji danas postoji stvoren je prirodnim radioaktivnim raspadom težih radioaktivnih elemenata ([[torij]]a i [[uranij]]a, mada postoje i drugi primjeri), jer se alfa čestica emitirana tokom takvih raspada sastoji od [[nukleon]]a helija-4. Ovaj radiogenski helij je zarobljen zajedno sa prirodnim gasom u koncentracijama koje dostižu i do 7% po zapremini, a takav helij se danas komercijalno vadi procesom odvajanja na niskim temperaturama zvanim [[Destilacija#Frakciona_destilacija|frakciona destilacija]]. Helija ima u organičenim količinama i jedan je od malobrojnih elemenata koji mogu, nakon što dospiju u atmosferu, podignu se u najviše slojeve atmosfere i odu u svemir.<ref name="steve" />
 
== Historija ==
Prvi dokaz postojanja helija dobijen je 18. augusta [[1868]]. godine, kao svijetla žuta linija talasne dužine 587,49 [[nanometar]]a u spektru [[hromosfera|hromosfere]] Sunca. Liniju je otkrio francuski astronom [[Jules Janssen]] tokom potpunog pomračenja Sunca u gradu Guntur, [[Indija]].<ref name="kochar" /> U prvi mah, za ovu liniju se smatralo da je [[natrij]]eva. Ubrzo 20. oktobra iste godine, engleski astronom Norman Lockyer je posmatrao istu žutu liniju u [[Spektar (fizika)|sunčevom spektru]] koju je nazvao D3 Fraunhoferova linija jer je bila u blizini tada već poznatih D1 i D2 linija natrija.<ref name="enc" /> On je zaključio da je ona uzrokovana elementom na Suncu koji je nepoznat na Zemlji. Lockyer i engleski hemičar Edward Frankland dali su ime novom elementu po grčkoj riječi za Sunce ἥλιος (helios).<ref name="baloon" /><ref name="thomson" />
[[Datoteka:Helium spectrum.jpg|lijevo|thumb|Spektralne linije helija]]
Italijanski fizičar [[Luigi Palmieri]] prvi je otkrio 1882. godine postojanje helija na Zemlji, putem njegovih D3 spektralnih linija pri analizi lave na [[Vezuv]]u. Škotski hemičar [[William Ramsay]] 26. marta 1895. godine uspio je izolirati helij na Zemlji tretiranjem minerala cleveita (jednog oblika [[uraninit]]a sadržaja najmanje 10% rijetkih zemnih elemenata) mineralnim [[kiseline|kiselinama]]. Ramsay je tražio [[argon]], ali je nakon što je odvojio dušik i kisik iz gasa oslobođenih [[sumporna kiselina|sumpornom kiselinom]], primijetio je svijetlu žutu spektralnu liniju koja je odgovarala D3 liniji posmatranoj u spektru Sunca.<ref name="enc" /><ref name="ramsay" /> Ovi uzroci su identificirani kao helij od stranek Lockyera i britanskog fizičara [[William Crookes]]a. Nezavisno od njih, helij je izdvojen iz cleveita iste godine, nakon što su hemičari Per Teodor Cleve i Abraham Langlet u švedskom gradu [[Uppsala]] prikupili dovoljno gasa da tačno odrede njegovu atomsku težinu.<ref name="emsley" /><ref name="langlet" /> Helij je također izolirao i američki geohemičar [[William Francis Hillebrand]] prije Ramsayevog otkrića, kada je primijetio neuobičajene spektralne linije tokom testiranja uzorka minerala uraninita. Međutim, Hillebrand je te linije pripisao [[dušik]]u.
 
== Rasprostranjenost ==
Na [[Zemlja (planeta)|Zemlji]] se javlja samo u tragovima (4 × 10<sup>-7</sup>% u gornjim slojevima Zemlje). Helij se na Zemlji uglavnom javlja u [[atmosfera|atmosferi]].(5,2 × 10<sup>-4</sup>% u [[zrak]]u). U [[litosfera|litosferi]] helij se također javlja, ali u veoma malim količinama. Praktično sav helij koji je postojao na Zemlji nije mogao da gradi jedinjenja sa drugim elementima pa je zbog male mase napustio atmosferu Zemlje.
 
== Izotopi i osobine ==
 
Javlja se u obliku 2 postojana [[izotop]]a - <sup>3</sup>He i <sup>4</sup>He kao i 6 nepostojanih: <sup>5</sup>He, <sup>6</sup>He, <sup>7</sup>He, <sup>8</sup>He, <sup>9</sup>He i <sup>10</sup>He. Nema nikakav biološki značaj.
 
Helijum je [[plemeniti plinovi|plemeniti gas]], najneaktivniji hemijski element, sa veoma velikom [[energija ionizacije|energijom ionizacije]]. Nema nikakav biološki značaj.
 
== Upotreba ==
 
* Helij se u tečnom obliku koristi za hlađenje tamo gdegdje su potrebne veoma niske temperature, zbog njegove niske [[tačka ključanja|tačke ključanja]].
* Tečni helij koristi se za magnetne rezonance.
* Kao najlakši siguran gas (nezapaljiv) koristio se za punjenje balona. Sada se sve rjeđe koristi zbog velikih troškova pri dobijanju, a umjesto njega se najčešće koristi zagrijan zrak.
Line 158 ⟶ 163:
 
== Reference ==
{{refspisak|12|refs=
<ref name="crc">[http://www-d0.fnal.gov/hardware/cal/lvps_info/engineering/elementmagn.pdf Handbook of Chemistry and Physics 81. izd.], CRC press, ISBN 978-0849304811</ref>
<ref name="away">Melinda Rose, [http://www.photonics.com/Article.aspx?AID=35225 Photonics Spectra], oktobar 2008.</ref>
<ref name="steve">Connor, Steve (2010). ''[http://www.independent.co.uk/news/science/why-the-world-is-running-out-of-helium-2059357.html Why the world is running out of helium – Science – News]''. The Independent</ref>
<ref name="kochar">Kochhar, R. K. (1991). ''[http://adsabs.harvard.edu/abs/1991JBAA..101...95K French astronomers in India during the 17th – 19th centuries]''. Journal of the British Astronomical Association 101 (2): 95–100</ref>
<ref name="enc">{{Cite book|title= The Encyclopedia of the Chemical Elements |pages =256–268 |author = Clifford A. Hampel |location=New York |isbn = 0-442-15598-0 |year = 1968 |publisher =Van Nostrand Reinhold}}</ref>
<ref name="baloon">[http://balloonprofessional.co.uk/decoration_balloons/balloon-helium-gas/ Sir Norman Lockyer&nbsp;– discovery of the element that he named helium]" ''Balloon Professional Magazine'', 7. august 2009.</ref>
<ref name="thomson">{{Cite journal |author=Thomson, William |date=3.8.1871 |volume=4 |pages=261–278 [268] |title=Inaugural Address of Sir William Thompson |journal=Nature |url=http://books.google.com/books?id=IogCAAAAIAAJ&pg=PA268 |issue=92 }} {{doi|10.1038/004261a0}}</ref>
<ref name="ramsay">Ramsay, William (1895). ''On a Gas Showing the Spectrum of Helium, the Reputed Cause of D3 , One of the Lines in the Coronal Spectrum. Preliminary Note''. Proceedings of the Royal Society of London 58 (347–352): 65–67. {{doi|10.1098/rspl.1895.0006}}.</ref>
<ref name="emsley">Emsley, John (2001). ''Nature's Building Blocks'', Oxford: Oxford University Press. str. 175–179. ISBN 0-19-850341-5</ref>
<ref name="langlet">Langlet, N. A. (1895). ''Das Atomgewicht des Heliums''. Zeitschrift für anorganische Chemie (njem.) 10 (1): 289–292. {{doi|10.1002/zaac.1895010013}}0</ref>
}}