|
'''Ivan Gundulić''' ([[Dubrovnik]], [[8. januar]] [[1589]]. - [[Dubrovnik]], [[8. decembar]] [[1638]]), hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Najstariji sin [[Fran Gundulić|Frana Gundulića]] i [[Dživa Gradić|Džive Gradić]], pripadnika starih dubrovačkih plemenitaškihplemićkih porodica. Obrazovanje stiče u školama rodnogarodnog grada, gdje su mu učiteljima,učitelji bijahubili Toskanac [[Camillo Camilli]], autor dopune [[Torquato Tasso|Tassovu]] ''Oslobođenom Jeruzalemu'', i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član VelikogaVelikog vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okoliciokolini (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član MalogaMalog vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu , Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.
== Djelo ==
Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru ''Pjesnima pokornima kralja Davida'' (1621), sačuvale su se četiri melodrame: ''Arijadna'', ''Prozerpina'', ''Dijana'' i ''Armida''. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanogarimovanog dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskogaitalijanskog ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti [[Junije Palmotić|Junija Palmotića]]. Nije se sačuvalo ništa od pjesama "taštijeh i ispraznijeh" za koje Gundulić, također u predgovoru ''Pjesnima pokornima'', tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.
Početkom 20-ih godina predstavioGundulić se Gundulićpredstavio kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u Rimu ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma ''Od veličanstva Božjijeh''. Ona se danas smatra najboljom{{izvor}} Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božja veličina, a njezinanjena umjetnička snaga temelji se na nizu paradoksa izvedenih iz ideje da je Bog istovremeno i kreator i supstancija stvorenogastvorenog svijeta (",i ljubovnik i ljubljeni", "stan i u stanu ki stanuje"). Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja ''Suza sina razmetnoga'' (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskogabiblijskog psaltira ([[Marko Marulić|Marulić]], [[Mavro Vetranović| Vetranović]]), ''[[Suze sina razmetnoga]]'' inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju će pozitivno reagirati pjesnici mladi od Gundulića ([[Ivan Bunić Vučić|Bunić]], [[Ignjat Đurđević|Đurđević]], donekle i Slavonac Kanižlić). ''Suze'' su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekoganekog uzornogauzornog grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnogarasipnog sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama sedamnaestostoljetne evropske književnosti koje se danas označuju terminom "barok": dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu [[Filozofija|filozofiju]] "sina razmetnoga", po kojoj je stvarni svijet sukob lijepogalijepog privida i tragične istine ("cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda", "Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda").
=== Dubravka ===
Godine 1628. Gundulić se vraća teatru: izvodi se njegovanjegov drama u stihu ''[[Dubravka]]''. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u ''Dubravci'' se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. MeduMeđu njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskogaidilskog krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforičkametaforičkog i doslovnadoslovnog značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi ''Dubravka'' se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavatelji upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost ''Dubravke'' pridonijela je njenom uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. i 20. stvijeku. Česta izvođenja i tri komponovane verzije ([[Ivan Zajc]], Antun Dobronić, [[Jakov Gotovac]]) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi" služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.
=== Osman ===
Za posljednje desetljeće GundulićevaGundulićevog života vjeruje se da je posvećeno epu ''[[Osman (Gundulić)|Osman]]'', koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). ''Osman'' je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O ''Osmanu'' u stručnoj literaturi postoje kontroverzije: neki ga književni historiografi vide kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegovanjegovog tematsko-kompozicijskogakompozicijskog nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskogaturskog građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu). ''Osman'' je nastao pod jasnim uticajem Tassova ''Oslobođenoga Jeruzalema'', što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografskehronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskogatasovskog epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj se literaturi se različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. g. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikovapjesnikovog rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.
=== Zaključak ===
Opsegom i vrstovnom raznolikošću svojega ukupnog opusa, privlačnošću svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić nadvisuje većinu pisaca svojega vremena, pa je već odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov uticaj na formiranje [[hrvatski jezik|hrvatskog jezika]], jer je Hrvatski narodni preporod pridao Gunduliću status kultnoga "ilirskoga" autora, a [[Ivan Mažuranić|Mažuranić]] je majstorski i nenadmašno dopunio ''Osmana''. Međutim, izvršivši taj kulturnohistorijski uticaj, Gundulićeva aura je počela vremenom blijedjeti: promjena književnog ukusa je ep i pastoralu, kao i baroknu melodramu, stavila na margine čitateljskoga interesa, te je Gundulićevo djelo doživjelo sudbinu ostalih epskih ostvaraja, pa i snažnijih od njegovoga (npr. Tassova, Ariostova, Camoesova)- ostao je priznati klasik, ali ne više i živo vrelo nadahnuća.
== Vanjski linkovi ==
|
