Uprkos svom konzervatizmu i vjerovanju u apsolutnu monarhiju, Abdul Hamid II je bio odgovoran za neku skromnu modernizaciju Osmanskog carstva tokom svoje duge vladavine, uključujući ambiciozni željeznički projekat Hijaz, uspostavljanje sistema za registraciju i kontrolu nad stanovništvom i osnivanje prvog modernog Pravnog fakulteta 1898. godine. Između 1871. i 1908. postigao je novi stepen organizacionih sposobnosti time što je umanjio broj ministara. Postao je povučen pred kraj svoje vladavine zbog pogoršanja paranoje i izbjegavao je javne nastupe.
Politika
poslije smjene mentalno nesposobnog brata [[Murat V|Murata V]], a naslijedio je financijski bankrotiranu državu kojoj prijeti pobuna u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] potpomognuta od [[Srbija|Srbije]], [[Crna Gora|Crne Gore]] i [[Rusija|Rusije]]. Rat koji počinje sljedeću godinu je totalna katastrofa. Mirovnim sporazumom koji je dogovoren na [[Berlinski kongres|Berlinskom kongresu]], [[Rumunija]] postaje u stvarnosti nezavisna. Srbija dobija [[Niš]] i potvrdu nezavisnosti, a slično prolazi i Crna Gora. Bosna i Hercegovina postaje [[Osmanlijsko carstvo|osmanlijski]] teritorij pod okupacijom [[Austro-Ugarska|Austrije]]. Za poslove posredovanja pri sklapanju ovog sporazuma [[Velika Britanija]] zahtjeva i dobija [[Kipar]]. Sudbinu sličnu Bosni uskoro dobija i [[Egipat]] koji je također još uvijek formalno teritorij Turske, ali od [[1882]]. godine pod Britanskom okupacijom.
Zanimljiv događaj na [[Balkan]]u se dešava [[1885]]. godine kada [[Bugarska]] i formalno proglašava nezavisnost. Turska u nemogućnosti reagiranja ništa ne poduzima dok Srbija objavljuje rat novonastaloj državnoj tvorevini. Posljedica tog [[rat]]a je totalni srpski poraz. Samo strah od nastanka [[Slaveni|slavenskog]] carstva spašava Srbiju kada Austrija uputi [[ultimatum]] [[Bugarska|Bugarskoj]]. Nemogućnost proširenja na zapad rezultira Bugarskim širenjem na jug [[1899]]. godine kada joj se priključuje istočna Rumelija. Dvije godine ranije [[Grčka]] uz podršku zapadnih sila vrši aneksiju turske [[Kreta|Krete]].
Ti stalni gubici teritorija koju su podržavale Rusija, Velika Britanija i [[Francuska]] rezultira odlukom Abdul Hamida II da veže sudbinu svoje države s [[Njemačka|Njemačkom]], a takvu politiku neće napuštati sve do kraja [[Osmanlijsko carstvo|Osmanlijskog carstva]].
Gledajući razdoblje [[19. vijek|XIX. vijeka]] odluka ovog sultana da odbije oprost polovine državnog duga u zamjenu za dopuštenje [[Židovi]]ma da se nasele u [[Palestina|Palestini]] zvuči nevažno, ali gledajući tu odluku sto godina kasnije svima je jasna.
Nezadovoljstvo općom državnom situacijom dovodi do njegovog svrgavanja [[27. april]]a [[1909]]. godine. Naslijedio ga je brat [[Mehmed V]] koji će državu uvesti u [[Prvi svjetski rat]].
Nakon svrgavanja do [[Balkanski ratovi|Balkanskih ratova]] on živi u [[Solun]]u nakon čega se zbog straha od neprijateljskog zarobljavanja preseljava u [[Istanbul]].
Za vrijeme vladavine Abdul Hamida II usvojen je [[grb Osmanlijskog carstva]].
