Verzija na dan 30 oktobar 2013 u 12:36 pogledaj izvor Edinwiki (razgovor \| doprinosi) Birokrati, Urednici, Administratori interfejsa, Administratori 16.164 edits m Poništene izmjene koje je napravio 85.92.245.181 (razgovor), vraćeno na zadnju verziju koju je sačuvao Edinwiki ← Starija izmjena		Verzija na dan 30 oktobar 2013 u 13:13 pogledaj izvor 85.92.245.181 (razgovor) →‎Nagrade Novija izmjena →
Red 73: Nagrada izdavačke kuće "Bosanska riječ" za zbirku pjesama "Pamćenje vode", Višestruki je dobitnik prvih nagrada za kratku priču. Ova priča je zanimljiva ako vam treba lektira javite mi na fb imam prepričanu lektiru "LAĐARSKI PUT" MATANOVE KORPE – Niko ne zna šta nosi u svojoj korpi – reče starica Veda gledajući negdje iznad naših nemirnih glava. Držeći domine u rukama okrenusmo se Dženis i ja, i vidjesmo čovjeka koji je nosio puno korpa pletenih od vrbovog pruća. Bio je to Matan. Znali smo da će se zaustaviti i pred našim dvorištem. Cio naramak korpa spustiće na zemlju, odvezaće jednu i ostaviti je pred kapijom. Ako ga neko rukom pozove i plati mu tu korpu, on će ući u dvorište, ako ga niko ne pozove, Matan će produžiti ostavljajući korpu pred vratima. Živio je od tih korpa, i svaka naša kuća ih je imala. – Djeco draga – zažumori Veda – da znate šta je upleteno u te Matanove korpe. Eno ih i ja kod kuće imam pet-šest. Ne znam šta ću s njima, a opet, neka ih. U njima je Matanova nafaka. – Kakva nafaka? – graknu Dženis. – Nije vas ni bilo na ovom čudnom svijetu, kad se to dogodilo... – Šta se dogodilo? – Dženis će znatiželjno, ostavljajući domine. Vidio sam da od naše igre nema ništa. Počinjala je nova igra, neobična i tajanstvena. Veda othuknu, mahnu suhom ručicom kao da od sebe tjera neku hladnu misao, namjesti se bolje na razastrtoj ponjavi, pa poče polako, iz daljine: – Vi samo znate da je Matan Zemljić gluhonijem. I ništa više. Možda se više i ne sjeća kako je čovjeku kad mu uho miluje topla ljudska riječ, kako je sočan smijeh i plač djeteta, i kako se javlja svojim glasom i nebo i zemlja. Evo, trava, i ona nekad progovori i tužnog obraduje. Ne čudite se, ako vam reknem, da se i vrbe preko Save dozivaju... – Zar se Matan nije rodio gluhonijem? – upada Dženis nestrpljivo. – Nije. U snu se ne snilo, bio je vaših godina, može biti mlađi, kad se dogodilo... – Šta se dogodilo? – opet ulijeće Dženis. – Polako, dijete. Polako... Ima tome lijepa vremena. Ne ponovilo se, čovjek omrkne, a ne osvane. Rat. Ko ga želio, dabogda ga u svojoj kući imao. A zima suha. Pucaju stabla od studeni. Mrzne se srce u prsima. Sastala se nevolja svake vrste, pa udarila po slabom i nejakom. A mi nevoljni, naslanjamo se jedni na druge koliko možemo, pa makar malo sporije upadamo... E, jedne takve noći, teške i studene, zamrkla Ivka sama sa svojim Matanom. Gdje joj je Ante, ne zna. Gluha i duboka noć, puna studeni i straha. I drvo samo na njivi dršće. Tu noć zaboli Ivicu ispod srca. Pati se jadnica, ne kazuje malodobnom Mati. Grči se na podu. Misli, dijete spava. Zubima otkida komade jastuka. Teško se sa ovim svijetom rastaje. I prepalo se dijete, pa istrči napolje. Krenuo Matan do svoje tetke, Ivkine sestre Ruže. Ja i Ruža smo parosnice. I ona bi vam ovo sve znala ispripovijedati. – Šta je dalje bilo? – požuruje Dženis. – Sve je bilo, draga moja djeco! – othukuje Veda. – Sve. O tome nam je kazivala Ruža. Krenula ona zorom da obiđe sestru. I da joj štogod odnese. Nije se imalo, pa svaka mrva pomogne čovjeku. Gazi ona kroz snijeg, ogrnula se starom kaputinom, gleda preda se, i u snijegu vidi vučije stope. Iznenadi se žena. Nikad se vukovi nisu kućama primicali. Slabo je ko u našem kraju vidio vuka. Biće i njih glad natjerala, pa Ruža dobro pogleda oko sebe. Goloruka je, a nigdje žive duše. Sama žena, a jutro gluho i smrznuto. Jesu, vučije stope. Mnogo vučijih stopa. I muško bi se prepalo. Da bar gdjegod pašče lane. Ništa. I nikog. Počne Ruža dozivati sestru. Slabo viče. Što od straha, što od studeni, zubi joj cvokoću. I nesretna dođe do one jabuke na Markanovoj njivi. Oko jabuke snijeg posve ugažen. Samo vučije šape. Cijeli čopor je igrao svoje vučije kolo oko mlade jabuke. Stablo izgrebano. Zaskakivali se gladni i krvoločni. Strese se Ruža od straha i podigne oči gore među grane. I sve vidi. Na najvišoj grani, u rašljama, smrznut i bez svijesti njihov Matan. Živ li je? Smrznut? Ruža zapomaže iz sveg glasa. Dijete je ne čuje. Smrzlo se. Pokuša se popeti na jabuku. Ne može. Počne dozivati Matana. Ništa. Dijete je ne čuje. Ni sestra joj se iz kuće ne javlja, a kuća nije daleko. Tu je, ispod brijega, ne zna, jadna, šta će, ne može Matana ostaviti na jabuci, a ni popeti se ne može. Otrči do Ivkine kuće da joj javi i da ljestve ponesu, pa da ga zajedno skinu sa jabuke. I dobro je Ruža ostala pri pameti. Ušla je u Ivkinu kuću, i dugo napolje nije izlazila. A kad je iz kuće izašla, to više nije bila Ruža, nego jedna golema tuga. Smrzavale su se suze na njenom lijepom licu. Padala je u snijeg, čupala se iz snijega i nesreće i jedva živa dopuzala do kuće staroga Markana. Tu zimu Markan je u svoju kuću primio i Ružu i Matana. Ni Ruža se nikad nije posve sabrala. Isplakala je svoju mladost. Ljudi su je viđali pod onom jabukom u gluho doba. Zvala je Matana da siđe, da joj se odzove. Njen glas Matan više nikad nije čuo. Eno, nosi korpu i pred vašu kapiju. Skočite, otvorite mu vrata. Obamrli od Vedinih riječi, Dženis i ja se ne znamo pomaknuti. Starica nas gurka, i iz svoje metalne kutije za duhan vadi dvije papirne banke da damo Matanu za korpu. S kapije nas gleda Matan i teškom rukom briše znoj sa lica, nepomičnog kao da je od gume. Tragovi zvukova ne vide se na tom licu. Papirna dvobanka u mojoj ruci teška je kao olovo. Stresli smo se. I Dženis. I ja. Valjda pred Matanovim životom. I dugo nismo smjeli dodirnuti korpu od vrbovog pruća. == Vanjski linkovi == * http://www.cazin.net/cazin/17721-alija-h-dubocanin-bh-knjizevnik-ne-daj-boze-da-bosna-ostane-ovakva-kakva-je.html

Razlika između verzija stranice "Alija Dubočanin"