Razlika između verzija stranice "Nuklearno oružje"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
malo sam preveo
m Bot: de:Kernwaffe je dobar članak.; kozmetičke promjene
Red 16:
[[Datoteka:Hiroshima aftermath.jpg|mini|250p|desno|Posljedice [[Atomski napad na Hirošimu i Nagasaki|atomskog bombardovanja]] [[Hirošima|Hirošime]].]]
{{glavni|Historija nuklearnog oružja}}
Prva nuklearna oružja proizveo je međunarodni tim u Sjedinjenim Američkim državama, uključujući veliki broj dislociranih naučnika iz središnje Evrope, uz pomoć Ujedinjenog kraljevstva i Kanade tokom Drugog svjetskog rata kao dio u tajnosti držanog [[Manhattan projekta]]. Dok se u početku oružje razvijalo primarno iz straha da bi ga Nacistička Njemačka mogla prva razviti, ono se kasnije ipak iskoristilo protiv japanskih gradova Hirošime i Nagasakija u augustu 1945. godine. SSSR je svoje prvo nuklearno oružje razvio i testirao 1949. godine, što je dijelom bio rezultat informacija dobivenih iz Sovjetske špijunaže u SAD-u. I SAD i SSSR su sredinom 50-ih godina nastavili razvijati oružje zasnovano na [[nuklearnoj fuziji]] (hidrogenske bombe). Izumom pouzdanog načina slanja [[Raketa|raketa]] tokom 1960tih, postalo je moguće da se nuklearno oružje pošalje bilo gdje u svijetu u vrlo kratkom roku te su dvije [[Hladni rat|hladoratovske]] supersile usvojile strategiju zastrašivanja održavajući krhki mir.<ref>Rhodes, Richard. ''The Making of the Atomic Bomb''. New York: Simon & Schuster, 1986.</ref>
 
[[Datoteka:US and USSR nuclear stockpiles.svg|250p|mini|Američki i sovjetski arsenal nuklearnog oružja, 1945-2006.]]
Red 54:
[[Nuklearni sukob]] je strategija ili ratovanja ili izbjegavanja nuklearnog rata. Politika pokušavanja odbijanja potencijalonog nuklarnog napada je od strane druge zemlje poznata kao strategija nuklearne odbrane. Cilj je da se uvijek održava status dugog napada(sposobnost države da odgovori na nuklearni napad sa svojim nuklearnim naoružanjem)ili da u potencijalom ratu ima status prvog napada sa ciljem da se unište neprijateljske odbrane prije nego što uzvrate udarac. Tokom Hladnog rata vojni teoretičari su radili na modelima po kojima bi se spriječilo da se spriječi korištenje takvog naoružanja.
 
Različite forme nuklearne otpreme dopuštaju različe vrste nuklerane strategije, primarno čineči težom odbranu i otežavajući lansiranje protiv-napada protiv njih. Nekada je to značilo držanje skrivenih projektila, kao npr. stavljanje na podmornice ili vozove čije je lokacije teško pratiti, a u drugo vrijeme to je značilo zakopavanje u bunkerima. Druge mjere uključuju odbranu protiv nukleranih vrsta napada korištenjem protiv-projektilske odbrane (tj. uništavanje projektila prije nego što dostignu svoje mete) ili sredstvima civilne odbrane (korištenje ranijeg upozorenja da se evakuišu građani na sigurno područje prije napada). Oružja koja si dizajnirana da unište masovne populacije poznata su pod nazivom [[strateška nuklearna oružja]]. Oružja koja su dizajnirana da ustvari budu korištena na bojnom polju u ratnom stanju su poznata pod nazivom kao taktička nuklearna oružja.
 
Postoje kritike ideje "nuklearne strategija" za nuklerani rat koje upozoravaju da bi nuklearni rat između dviju nuklearnih sila mogao rezultirati u međusobnom totalnom uništenju. Sa ove tačke gledišta značajnost nuklearnog oružja se ogleda u tome da je ono samo sredstvo sprječavanja rata, jer bi pravi nuklearni rat mogao nastati iz bezazlenog političkog neslaganja i straha, rezultirajući potpunim uništenjem. Ova, ne samo nacionalna nego i globalna, prijetnja potiče razvijanje mnogih mjera anti-nuklearne zaštite koje se sve više počinju provoditi.
Red 76:
== Vlade, kontrola i zakon ==
 
[[Datoteka:Flag of IAEA.svg|mini|250p|desno|[[Međunarodna agencija za atomsku energiju]] osnovana je [[1957]]. godine kako bi podpomogla mirotvorni razvoj nuklearne tehnologije, te kako bi zaustavila [[širenje nuklearno oružja]].]]
 
Because of the immense military power they can confer, the political control of nuclear weapons has been a key issue for as long as they have existed. In the late 1940s, lack of mutual trust prohibited the United States and the Soviet Union from making ground towards international arms control agreements, but by the 1960s steps were being taken to limit both the [[nuclear proliferation|proliferation]] of nuclear weapons to other countries and the environmental effects of [[nuclear testing]]. The [[Partial Test Ban Treaty]] (1963) restricted all nuclear testing to [[underground nuclear testing]], to prevent contamination from [[nuclear fallout]], while the [[Nuclear Non-Proliferation Treaty]] (1968) attempted to place restrictions on the types of activities which signatories could participate in, with the goal of allowing the transference of non-military [[nuclear technology]] to member countries without fear of proliferation. In 1957, the [[International Atomic Energy Agency]] (IAEA) was established under the mandate of the [[United Nations]] in order to encourage the development of the peaceful applications of nuclear technology, provide international safeguards against its misuse, and facilitate the application of safety measures in its use. In 1996, many nations signed and ratified the [[Comprehensive Test Ban Treaty]] which prohibits all testing of nuclear weapons, which would impose a significant hindrance to their development by any complying country.