Razlika između verzija stranice "Konstantin XI"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m +{{Nedostaju izvori}}
No edit summary
Red 1:
 
{{Nedostaju izvori}}
{{Drugo značenje|naslov=Konstantin|Konstantin}}
[[Datoteka:ConstantinoXI.jpg|mini|desno|200px|Konstantin XI]]
 
'''Konstantin XI Paleolog Dragaš''' (na [[Grčki jezik|grčkom]], Κωνσταντίνος ΧΙ Δραγάσης Παλαιολόγος, tj. iz loze [[Paleolog (loza vizantijskih careva)|Paleologa]], na [[Srpski jezik|srpskom]]: Константин Драгаш/Konstantin Dragaš; [[9. februar]], [[1404]] – [[29. maj]], [[1453]]), posljednji [[Bizantijsko Carstvo|bizantijski]] [[car]], koji je vladao od [[1449]]. do [[Pad Konstantinopolja|pada Konstantinopolja]], [[1453]].
'''Konstantin XI Paleolog''' (do 20. vijeka znan kao '''Konstantin XII''' ili '''Konstantin XIII'''), poznat kao '''Konstantin Dragaš''' ([[8. februar]] [[1405]]<ref name="ODB">{{ODB}}</ref> — [[29. maj]] [[1453]]) je bio [[morejski despot]] ( [[1428]] — [[1449]]), carski [[regent]] u [[Carigrad]]u ([[1423]]—[[1424]] i [[1437]]—[[1440]]) i [[vizantijski car]] od [[6. januar|06.01.]][[1449]]. godine do svoje smrti [[29. maj|29.05.]][[1453|1453. godine]]. Pripadao je dinastiji [[Paleolozi|Paleologa]], a bio je sin [[Manojlo II Paleolog|Manojla II]] (vladao [[1391]]-[[1425]]) i [[Srbi|srpske]] princeze [[Jelena Dragaš|Jelene Dragaš]], po kojoj je dobio nadimak ''Dragaš''. Kao morejski despot je zauzeo [[Atinsko vojvodstvo]], pomogao bratu [[Toma Paleolog|Tomi]] da slomi [[Ahajska kneževina|Ahajsku kneževinu]] i podigao veliki [[bedem]] na [[Korint]]u tzv. ''[[Heksamileon]]'', ali je pred naletom [[Otomanska imperija|Otomanske imperije]] morao da se povuče sa poseda van [[Peloponez]]a. Kao poslednji vizantijski car pokušao je da dobije pomoć [[Zapadna Evropa|zapadne Evrope]] za odbranu [[Carigrad]]a, ali mu to nije pošlo za rukom, tako da se sa nešto malo dobrovoljaca sa Zapada i svojim ljudima suprotstavio [[Mehmed II|Mehmedu II]] ([[1451]]-[[1481]]). Gradski bedemi su zadržavali Osmanlije tokom skoro dva [[Mesec dana|meseca]] [[Opsada|opsade]] da prodru u Carigrad, ali su ih tadašnji najmoderniji topovi uspjeli djelomično srušiti pa je u rano [[jutro]] [[29. maj|29. maja]] odbrana probijena, a car je poginuo u pokušaju da zaustavi prodor Osmanlija u Carigrad. Ne zna se tačno gde je i kako poginuo, niti gde je sahranjen, zbog čega je za njega vezan veći broj legendi i predskazanja, a zbog svog junačkog držanja tokom [[Opsada Carigrada (1453)|opsade Carigrada]], [[pravoslavna crkva]] ga je kanonizovala. Tokom svog života i vladavine usko je sarađivao sa svojim prijateljem i saradnikom [[Georgije Sfrances|Georgijem Sfrancesom]], kome je bio [[kum]] na venčanju.
 
== Poreklo i porodica ==
Rođen je u [[Carigrad]]u<ref name="ODB" />{{Napomena|U stručnoj literaturi se može naći i podatak da je rođen u [[Mistra|Mistri]] [[1404]]. godine, ali je zastupljenije mišljenje da je rođen [[1405]]. u [[Carigrad]]u.}}, kao četvrti sin od osmorice sinova (od desetoro dece), [[Manojlo II Paleolog|Manojla II]] i [[Jelena Dragaš|Jelene Dragaš]] (ćerke [[Konstantin Dejanović|Konstantina Dragaša (Dejanovića)]]), oblasnog gospodara koji je vladao [[Istok|istočnom]] [[Makedonija (oblast)|Makedonijom]]. Po majčinoj liniji Konstantin je, kao i njegov brat [[Jovan VIII]] ([[1425]]-[[1448]]), bio [[čukununuk]] [[Kralj Srbije|kralja Srbije]] [[Stefan Dečanski|Stefana Dečanskog]] ([[1322]]-[[1331]]) čija se ćerka udala za [[sevastokrator]]a [[Dejan (sevastokrator)|Dejana]] (rodonačelnika [[Dejanovići|Dejanovića]] i oca Konstantina Dejanovića Dragaša) i po toj osnovi potomak [[Nemanjići|Nemanjića]]. Konstantin je odrastao u Carigradu i po svemu je bio pravi Vizantinac, ali je svom imenu dodao i majčino prezime Dragaš. Pored Konstantina, Manojlo i Jelena imali su još nekoliko dece.
{| {{prettytable}}
|-
!style=background:#aadead;| Ime
!style=background:#ababab;| Živeo
!style=background:#efdead;| Titula
!style=background:#dfdead;| Vladao
|-
| [[Jovan VIII|Jovan VIII]] || [[1392]]—[[1448]] || [[vizantijski car]] || Vizantijom (od [[1421]]. kao mlađi car, samostalno [[1425]]—[[1448]])
|-
|[[Teodor II Paleolog|Teodor (II)]] || ([[1396]]—[[1448]]) || [[morejski despot]] || Morejom ([[1407]]—[[1443]])
|-
|[[Andronik Paleolog (despot)|Andronik]] || ([[1403]]—[[1429]]) || despot || [[Solun]]om ([[1408]]—[[1423]])
|-
|[[Dimitrije Paleolog|Dimitrije]] || ([[1406]]—[[1470]]) || morejski despot || Morejom ([[1449]]—[[1460]])
|-
|[[Toma Paleolog|Toma]] || ([[1409]]—[[1465]]) || morejski despot || Morejom ([[1428]]—[[1460]])
|-
|Konstantin || ([[1393]]/[[1397]]—[[1400]]/[[1405]]) || ||
|-
|Mihajlo || ([[1406]]/[[1407]]—[[1409]]/[[1410]]) || ||
|}
Konstantin se ženio dva puta:
*Prvi put [[1. jul|01. jula]], [[1428]]. Madlenom Toko, [[nećaka|nećakom]] [[italija]]nskog vladara [[Epir]]a, koja je umrla [[novembar|novembra]] naredne godine.
*Drugi put u [[avgust]]u [[1441|1441. godine]] Katarinom Gatiluzio, [[ćerka|ćerkom]] [[Đenova|đenovljanskog]] gospodara [[Lezbos]]a koja je umrla [[1442]].
Kada je [[1449|1449. godine]] postao car, bilo je pokušaja da se oženi i po treći put princezama iz [[Gruzija|Gruzije]], [[Jermenija|Jermenije]] i [[Srpska Despotovina|Srbije]] ([[Mara Branković]]), ali su svi ti pokušaji pali u vodu. On najverovatnije nije imao dece jer, iako neki izvori navode da je imao [[ćerka|ćerku]] Magdalenu, većina istoričara se slaže da nije ostavio potomstvo.
 
== Konstantinov život ==
=== Rane godine, prvo regenstvo i posedi (1405—1437) ===
Konstantin je rođen [[08.02.]][[1405|1405. godine]] u [[Purpurna boja|purpurnoj (porfirnoj)]] dvorani carskog dvorca u Carigradu zbog čega je uz svoje ime nosio i pridev ''[[Porfirogenit]]'' kao i drugi tamo rođeni prinčevi. Jedan od njegovih saradnika je zabeležio da je bio spretan u [[lov]]u, [[Jahanje|jahanju]] i borbi, ali i da je imao pustolovni duh, veliku životnu snagu i [[hrabrost]]. Kao sedamnaestogodišnjak se [[1422]]. godine našao u [[Opsada Carigrada (1422)|Carigradu koji su opsele]] [[Osmanlije]] pod [[Murat II|Muratom II]] ([[1421]]—[[1451]]) i čijom je odbranom rukovodio njegov stariji brat Jovan VIII u ime ostarelog Manojla II. U [[Novembar|novembru]] naredne godine Konstantin sa titulom [[despot]]a preuzima, kao carski [[regent]], vlast u [[Carigrad]]u, za vreme putovanja njegovog starijeg [[brat]]a Jovana do [[Venecija|Venecije]] i [[Kraljevina Mađarska|kraljevine Mađarske]].
 
Tokom jednogodišnjeg Jovanovog odsustva Konstantin je vladao gradom i najbližom okolinom i vršio dužnost vizantijskog cara, pošto je zvanični car Manojlo od [[Septembar|septembra]] [[1422|1422. godine]], kada je doživeo jak [[moždani udar]], bio teško [[Paraliza|paralizovan]] i samim tim praktično nesposoban da vrši vlast, a njegov savladar i naslednik Jovan nije bio u zemlji. Interesantno je da je Konstantin proglašen za regenta, iako su njegova starija braća despoti Andronik ([[Solun]]) i Teodor ([[Moreja]]) bila ''[[de jure]]'' ispred njega u naslednom nizu. Kao ''[[de facto]]'' [[vizantijski car]] on je [[22. februar|22.02.]][[1424|1424. godine]] zaključio mirovni ugovor sa Muratom II i [[Otomanska imperija|Otomanskom imperijom]].
 
Jovan se vratio u Carigrad u [[Novembar|novembru]] [[1424|1424. godine]] i posle smrti Manojla II [[21. jul|21.07.]][[1425|1425. godine]] i zvanično preuzeo vlast. U to vreme Konstantinu biva dodeljena na upravu [[Selimvrija]] na obali [[Mramorno more|Mramornog mora]] i posedi oko [[Mesembrija|Mesembrije]] na obali [[Crno more|Crnog mora]]. Prodor Osmanlija na [[Peloponez]] [[1423|1423. godine]] i napadi [[Karlo Toko|Karla Toka]] u Moreji, pokrenule su Jovana VIII [[1427|1427. godine]] u [[Mistra|Mistru]], a uz njega je krenuo i Konstantin sa svojim savetnikom [[Georgije Sfrances|Sfrancesom]], koji je od tog doba i zvanično u njegovoj ličnoj službi. Oni su [[26. decembar|26.12.]] stigli u Mistru i bez zadržavanja su produžili ka [[Klarenca|Klarenci]] na [[severozapad]]u poluostrva koju su [[Opsada|opseli]]. Vizantinci su uspeli tokom borbi da savladaju Toka, koji je pristao na zaključenje mira. Odredbe mirovnog ugovora vraćale su Vizantiji teritorije koje je nedavno zauzeo Toko, među kojima je bila Klarenca koja je [[1. maj|01.05.]] ponovo postala vizantijska. Poslednja odredba je predviđala brak između Tokove [[Bratanica|bratanice]] ''Madlene'' sa jedne i Konstantina sa druge strane, čime je vraćanje teritorija zaodenuto u neku vrstu [[miraz]]a, pošto su ti posedi zvanično pripali Konstantinu, a sama svadba je obavljena [[1. jul|01.07.]] u blizini [[Patras]]a.
 
Poslednja faza združenih Jovanovih i Konstantinovih akcija na [[jug]]u [[Grčka|današnje Grčke]] bio je združeni napad na Patras u [[jul]]u [[1428|1428. godine]]. Sam grad se nalazio uz Konstantinove nove posede i koji je u to doba bio neka vrsta samostalnog grada kojim je upravljao [[Katoličanstvo|katolički]] [[nadbiskup]]. U napadu je učestvovao i njihov najmlađi brat [[Toma Paleolog|Toma]], koji se od tog doba takođe javlja kao jedan od despota na Peloponezu. Međutim i pored toga grad nije zauzet, najviše zbog toga što braća nisu raspolagala dovoljnim snagam, jer im morejski despot i brat [[Teodor II|Teodor II]] nije pomogao svojim trupama. Iako grad nisu zauzeli, [[Paleolozi]] su uspeli da ga nateraju na plaćanje godišnjeg danka Konstantinu u iznosu od 500 [[zlatnik]]a.
 
Jovan se posle toga vratio u Carigrad, ali Konstantin nije odustao od osvajanja Patrasa. On i Sfrances su razradili novi plan za napad, uzdajući se u to da će lokalno [[Grci|grčko stanovništvo]] u gradu podržati njihov napad i otvoriti [[Kapija|kapije]]. Kontakt sa njima je uspostavljen i postignut je dogovor, tako da su Konstantin i njegove trupe [[1. mart|01.03.]][[1429|1429. godine]] krenuli ka Patrasu i [[20. mart|20.03.]] su otpočeli napad. Međutim do otvorene predaje nije došlo, tako da je otpočela opsada. Tokom jednog napada [[konj]] pod Konstantinom je bio smrtno ranjen i tom prilikom ga je Sfrances spasao sigurnog zarobljavanja, ali je on bio zarobljen i oslobođen je tek [[23. april|23.04.]] Početkom [[maj]]a otpočeli su pregovori i napravljen je dogovor, da će se grad predati, ako se u roku od [[mesec dana]] nadbiskup Malatesta ne vrati u grad, koji je napustio da bi doveo pomoć. Konstantin se posle toga povukao, da bi se [[1. jun|01.06.]] pojavio pod gradom zahtevajući predaju. Posle četiri dana grad je otvorio kapije, ali je u [[Citadela|citadeli]] ostala nadbiskupova posada koja se predala tek [[godinu dana]] kasnije.
 
Promena uprave u Patrasu uznemirila je [[Osmanlije]] i [[Mlečani|Mlečane]], ali je Konstantin preko Sfrancesa uspeo da [[Diplomatija|diplomatskim]] putem otkloni opasnost po svoje posede. Nadbiskup Malatesta se u međuvremenu vratio u region sa [[Katalonija|katalonskim]] najamnicima, ali je Konstantin od njih za 6.000 zlatnika otkupio grad, otklonivši i tu opasnost po svoje posede. Tokom [[Novembar|novembra]] [[1429|1429. godine]] njegova prva supruga ''Madlena'' odnosno ''Teodora'' (kako je bilo njeno [[Pravoslavlje|pravoslavno]] ime) Toko je umrla a on postao udovac. Posle preuzimanja potpune kontrole nad Patrasom u [[jul]]u [[1430|1430. godine]], kada se predala i posada iz citadele, naredio je da se poruši [[utvrđenje]] u Klarenci da ga ne bi zauzeli [[gusari]], pošto nije imao dovoljno snaga da drži i to utvrđenje. Uspesi vizantijskih despota na Peloponezu pokrenuli su Osmanlije koje se u [[proleće]] [[1431|1431. godine]] spuštaju na [[jug]] i razaraju [[bedem na korintskom zemljouzu]] tzv. ''Heksamileon'', da bi obezbedili lakši prolaz na Peloponez.
[[file:Constantine Palaiologos.jpg|thumb|300px|thumb|Konstantin Dragaš, slika iz [[19. vek|-{XIX}- veka]]]]
Toma i Konstantin su [[1432|1432. godine]] zamenili svoje posede u sklopu Morejske despotovine sa čime su se složili i car Jovan i vrhovni despot Teodor II. Međutim uskoro je došlo do porasta netrpeljivosti između Konstantina i Teodora, zbog čega je Jovan u [[avgust]]u [[1435|1435. godine]] pozvao Konstantina u [[Carigrad]], a u [[mart]]u naredne godine im se pridružio i Teodor. Tokom ovog perioda Jovan nije uspeo da razreši njihove nesuglasice i oni su se vratili na Peloponez, a sve je delovalo kao da njihove razmirice samo [[rat]] može da razreši. Car je posle toga probao da preko svojih poslanika spreči sukob i to mu je pošlo za rukom tek sa trećom misijom koju je predvodio [[Grigorije Mamas]] ([[1443]]—[[1450]]), budući [[vaseljenski patrijarh]] (''Grigorije III''). Situacija je razrešena time što se Konstantin vratio u Carigrad, dok su Teodor i Toma ostali despoti na Peloponezu. Ne zna se sa sigurnošću koji su bili tačni razlozi njihovih sukoba, ali je izvesno da je u pitanju bila kako prevlast na samom Peloponezu, tako i pitanje ko će biti novi [[vizantijski car]], pošto Jovan VIII iz svoja tri braka nije imao potomaka. Iako je po pravu Teodor bio ispred Konstantina, sticao se utisak da je mlađi brat ipak bliži prestolu, jer je imao veće Jovanovo poverenje.
 
Konstantin je stigao u Carigrad [[24. septembar|24.09.]][[1437|1437. godine]], čime je otklonjena opasnost od eventualnog bratoubilačkog rata na Peloponezu. Na ovaj način je Teodor ostao suvereni vladar Moreje, ali je Konstantin praktično promovisan u Jovanovog naslednika, pošto je već u [[Novembar|novembru]] Jovan, u pratnji mlađeg brata [[Dimitrije Paleolog|Dimitrija]], krenuo na zapad, dok je Konstantin po drugi put u životu postao carski [[regent]] i ''[[de facto]]'' bio vizantijski car.
 
=== Drugo regenstvo i uprava (1437—1443) ===
Posle Jovanovog odlaska Konstantin je upravljao zemljom uz podršku i pomoć kako carice majke [[Jelena Dragaš|Jelene]], tako i svojih najbližih saradnika [[Georgije Sfrances|Sfrancesa]], [[Luka Notaras|Notarasa]] (kasnijeg [[Veliki duks|velikog duksa]]) i Dimitrija Paleologa Kantakuzina. Sfrances se [[1438|1438. godine]] oženio, a Konstantin se na tom venčanju pojavio u ulozi [[kum]]a, što dovoljno svedoči o prijateljstvu dvojice ljudi. Međutim Jovanovo odsustvo se odužilo, a izveštaji su jasno ukazivali da se [[Osmanlije]] spremaju za ratni pohod. Zbog toga je Konstantin Jovanu poslao pismo ukazujući mu na to i na papino obećanje da će poslati dva broda sa trupama u pomoć [[Carigrad]]u, nadajući se da će ta pomoć stići pre očekivanog osmanlijskog napada. Međutim brodovi nisu stigli, kao i bilo kakav odgovor na njegov zahtev, ali je osmanlijska opasnost u tom trenu nestala pošto se otomanska vojska nije uputila na Carigrad, već na [[Despotovina Srbija|despotovinu Srbiju]] i njenu [[Smederevski Grad|utvrđenu prestonicu Smederevo]], koje se posle [[Opsada Smedereva (1439)|tromesečne opsade predalo zbog gladi]] čime je [[Prvi pad srpske despotovine|uništena srpska despotovina]], iako je [[despot]] [[Đurađ Branković|Đurađ]] ([[1427]]—[[1456]]) prebegao u [[Kraljevina Mađarska|kraljevinu Mađarsku]], a [[Tvrđava Novo Brdo|Novo Brdo]] i dalje pružalo junački otpor.
 
Za to vreme se u [[Ferara|Ferari]] vodio [[sabor]] koji se okončao u [[jun]]u [[1439|1439. godine]] u [[Firenca|Firenci]] sklapanjem tzv. [[Firentinska unija|''firentinske unije'']] između [[Katolička crkva|katoličke]] i [[Pravoslavna crkva|pravoslavne crkve]] koju su potpisali svi predstavnici Jovanove delegacije, osim [[Marko Evgenik|Marka Evgenika]], koji je bio [[mitropolit]] u [[Efes]]u. Jovan se u [[februar]]u [[1440|1440. godine]] vratio u Carigrad, ali nije naišao na topao doček svojih podanika koji su smatrali da je sklapanjem unije izdano [[pravoslavlje]] zarad materijalne koristi u obliku zapadnih [[krstaški ratovi|krstaša]] koji je trebalo da dođu u [[Bizantsko Carstvo|Vizantiju]] i spasu je od Osmanlija. Teško je oceniti kakav je bio Konstantinov lični stav po pitanju unije sa katoličkom crkvom, ali je najverovatnije on, kao i njegov brat bio spreman da napravi takav ustupak, ukoliko će on spasiti ''Grad'' i ''Carstvo'' od Osmanlija, ali je isto tako i bio dovoljno trezven da sagleda, kako raspoloženje u samoj državi, tako i stanje na zapadu i izvesnost dolaska obećanih trupa, koje na kraju nikada nisu stigle. Međutim i pored toga on je pružio otvorenu podršku svom [[brat]]u i uniji, o čemu svedoči i pismo [[Papa|pape]] [[Evgenije IV|Evgenija -{IV}-]] ([[1431]]—[[1447]]) iz [[april]]a [[1441|1441. godine]] u kome on podseća na to da se obavezao, kao i car Jovan, da uniju sprovede u delo.
 
Konstantin se nije odmah po Jovanovom povratku vratio na svoje posede u [[Moreja|Moreji]], već je do kraja godine ostao u Carigradu tražeći sebi novu suprugu. Njegov izbor pao je na ''Katarinu Gatiluzio'', ćerkom [[Đenova|đenovljanskog]] gospodara [[Lezbos]]a. Sfrances je u [[Decembar|decembru]] [[1440|1440. godine]] otputovao na [[ostrvo]] da dogovori detalje, a svadba je obavljena u [[avgust]]u naredne godine u prisustvu mnogih zvanica, među kojima se nalazio i Notaras, bez obzira na svoj poznati antiunionistički stav. Posle okončanja ceremonija i pratećih dešavanja, Konstantin je u [[Septembar|septembru]] krenuo ka Moreji, dok je Katarina ostala na Lezbosu.
 
Stanje u Moreji se normalizovalo, ali je izvesno da je netrpeljivost između [[Teodor II Paleolog|Teodora]] i Konstantina i dalje postojala, tako da je vrlo brzo po dolasku na Peloponez poslao Sfrancesa svom mlađem bratu [[Dimitrije Paleolog|Dimitriju]], koji je upravljao njegovim nekadašnjim posedima [[Mesembrija|Mesembrijom]] na [[Crno more|Crnom]] i [[Selimvrija|Selimvrijom]] na [[Mramorno more|Mramornom moru]], sa predlogom da zamene posede. Međutim kada je Sfrances stigao do Dimitrija ovaj je već sklopio dogovor sa [[Murat II|Muratom II]], koji mu je dao trupe i spremao se da pod izgovorom rušenja Firentinske unije preuzme vlast u Vizantiji. Zbog svega toga je [[Jovan VIII|Jovan]] pozvao Konstantina da mu pruži pomoć u odbrani grada.
 
Ratna dejstva su otpočela u [[april]]u [[1442|1442. godine]], a Konstantin je u [[jul]]u iste godine krenuo ka Lezbosu, pokupio svoju suprugu Katarinu i produžio ka Carigradu, ali ih je na [[Lemnos]]u blokirala [[osmanlijska flota]]. Tokom višemesečnog, praktično, zatočeništva na Lemnosu, Katarina se razbolela i u [[avgust]]u je umrla. [[Mlečani]] su poslali u pomoć 8 svojih [[brod]]ova da razbiju blokadu i pomognu Konstantinu u borbi, ali nisu uspeli da je probiju, tako da je Konstantin nastavio put tek kada su se [[Osmanlije]] povukle.
 
Konstantin je stigao u Carigrad tek u [[Novembar|novembru]], nakon što je Dimitrijeva [[opsada]] odavno propala. Preuzeo je kontrolu nad svojim nekadašnjim posedima, a Sfrances je u [[mart]]u [[1443|1443. godine]] postao njegov upravnik Selimvrije. Međutim već u [[jun]]u iste godine u Carigrad je stigao Teodorov glasnik koji je izneo novi predlog svojoj braći. On je ponudio da zameni svoje posede na [[Peloponez]]u i položaj ''[[de jure]]'' glavnog morejskog despota za Konstantinove posede na Crnom i Mramornom moru kako bi bio bliže Carigradu i kruni. Dogovor među braćom je postignut i u [[Oktobar|oktobru]] iste godine Konstantin je preuzeo [[Mistra|Mistru]] i vlast nad Morejom, a Teodor prešao u Selimvriju.
 
=== Despotovanje Morejom (1443—1449) ===
[[file:Hexamilion-1.jpg|thumb|thumb|380px|Osnova nekadašnje kule Heksamileona]]
Po preuzimanju vlasti u Moreji, Konstantinova prva briga bila je zaštita vizantijskih poseda odnosno celokupnog poluostrva. Sa tim ciljem je on početkom [[februar]]a otpočeo sa obnovom [[Heksamileon]]a, [[bedem]]a koji je štitio kopneni prolaz na [[Peloponez]], koji su [[Osmanlije]] porušile u [[proleće]] [[1431|1431. godine]]. Posle četrdesetak dana rada, obnova bedema ojačanog sa 153 [[kule]] je okončana u [[mart]]u i on je u dužini od 7.028 [[m]] odnosno 7.760 [[m]] pregrađivao [[korintski zemljouz]] od [[Saronski zaliv|Saronskog]] do [[Korintski zaliv|Korintskog zaliva]].
 
Paralelno sa gradnjom bedema, Konstantin je pratio i razvoj situacije na [[Balkansko poluostrvo|Balkanskom poluostrvu]] odnosno pokret [[krstaški ratovi|krstaša]] predvođenih [[Janoš Hunjadi|Janošom Hunjadijem]] iz [[Kraljevina Mađarska|kraljevine Mađarske]] ka [[Otomanska imperija|Otomanskoj imperiji]]. Računajući na [[sultan]]ovu zauzetost, on je po okončanju radova na Heksamileonu prešao [[zemljouz]] sa svojim trupama i otpočeo napad na preostale [[Krstaške države|latinske države]] na [[Atika|Atici]], [[Atinsko vojvodstvo|Atinsko i tebansko vojvodstvo]]. Bez većih poteškoća, on je vojvodu [[Nerio II Ačajulio|Neria II Ačaulija]] primorao da mu preda [[Atina|Atinu]] i [[Teba|Tebu]] i obaveže se na [[vazal]]ne odnose prema njemu, umesto dotadašnjih prema sultanu. On se tu nije zaustavio i nastavio je sa svojim snagama prodor u [[Beotija|Beotiju]], [[Fokida|Fokidu]] i [[Tesalija|Tesaliju]] do [[Pind]]a, da bi potom umarširao u [[Mletačka republika|mletačku]] [[Vitrinica|Vitrinicu]]. Istovremeno je po njegovom nalogu [[Konstantin Kantakuzin]], koji je upravljao [[Vostica|Vosticom]], prešao Korintski zaliv i proterao Osmanlije za [[zapad]]nih delova Fokide.
 
Međutim njegova osvajanja su izazvala energične proteste Mlečana koji su zahtevali da im se vrate posedi, ali i [[Alfonso V|Alfonsa V]] ([[1415]]—[[1458]]), koji vladao [[Aragonska kraljevina|Aragonom]] i [[Napuljska kraljevina|Napuljem]], koji je po nekom naslednom pravu tražio da mu se preda atinsko vojvodstvo i sa tim ciljem je morejskom despotu poslao svog čoveka da preuzme te posede. Međutim, presudan faktor na Balkanu u tom trenutku, ipak je bio [[Murat II|Murat II]] koji je bio potisnut [[1443|1443. godine]] i morao da zaključi [[Segedinski mir]], ali je već [[1444|1444. godine]] u [[Bitka kod Varne (1444)|bici kod Varne]] uništio zapadne krstaše i u potpunosti otklonio opasnost po svoju državu. Nezadovoljan Konstantinovim delovanjem, koji je ''[[de jure]]'' bio sultnov vazal, on je u [[Zima|zimu]] [[1446|1446. godine]] pokrenuo vojsku koja je brojala između 50 i 60.000 ljudi na [[Morejska despotovina|Morejsku despotovinu]] i njene novoosvojene posede.
 
Pred nadolazećim Osmanlijama, Vizantinci su se povukli i utvrdili na Heksamileonu, tako da su Muratove trupe bez problema povratile kontrolu nad nedavno osvojenim posedima van Peloponeza i [[27. novembar|27.11.]] su stigle do bedema na zemljouzu, otpočevši napad. Nakon početnih borbi, Konstantin je poslao ''Georgija Halkondila'' (otac poznatog [[istoričar]]a [[Laonik Halkondil|Laonika]]) Muratu sa predlogom mirovnog ugovora, ali ga je sultan utamničio bez pregovora, a Konstantinu i [[Toma Paleolog|Tomi]] je poručio da se povuku i bez odlaganja poruše bedem, ostavivši im nekoliko dana da razmisle.
 
Pošto su braća odbila da se predaju, sultan je otpočeo napad, potpomognut [[top]]ovima i [[Opsadne sprave|opsadnim spravama]] i posle pet [[dan]]a borbi je otpočeo završni juriš u kome su Osmanlije ovladale već zarušenim bedemom i prodrle na poluostrvo. Ogromna većina branilaca je pobijena ili zarobljena, a sami despoti su se jedva spasili. Već [[10. decembar|10.12.]] ceo bedem je praktično sravnjen sa zemljom i više neće biti obnavljan. Kasniji izvori su za propast odbrane Heksamileona krivili [[Albanci|Albance]], koji su početkom [[15. vek|XV veka]] naseljeni na Peloponez ili lokalno stanovništvo, ali je najverovatnije jedini razlog pada bedema bila Osmanlijska brojčana nadmoć i tehnička superiornost koja se ogledala u posedovanju [[Vatreno oružje|vatrenog oružja]] velike vatrene moći.
 
Murat je posle toga podelio vojsku na dva dela:
# deo je krenuo pravo na [[Mistra|Mistru]], pod vođstvom [[Turahan (beg)|Turahan bega]]
# deo je krenuo duž [[sever]]ne obale poluostrva, pod sultanovom komandom
Turahanove snage zbog [[Zima|zime]] nisu bile u stanju da preko planinskih prevoja stignu do Mistre, tako da su se u [[Klarenca|Klarenci]] spojile ponovo sa Muratovim koje su prošle [[sever]]nom obalom spaljujući, pljačkajući i robeći celu oblast, osim [[Patras]]a koji nisu uspele da osvoje na juriš. Posle toga su se Osmanlije povukle sa poluostrva odvodeći sa sobom oko 60.000 zarobljenika koji će biti prodani kao [[robovi]].
 
Konstantin i Toma su posle toga morali da obnove [[vazal]]ne obaveze prema sultanu, da se obavežu na plaćanje godišnjeg danka i na to da više neće obnavljati Heksamileon. Tokom ovog perioda, ponovo se pojavila priča o potrebi da se Konstantin oženi po treći put, jer od šestorice sinova [[Manojlo II|Manojla II]], samo je Toma imao muških potomaka ([[Manojlo Paleolog|Manojla]] i [[Andrija Paleolog|Andriju]]). Postoje indicije da je bilo pokušaja da se on oženi nekom zapadnom princezom, ali je izvesno da je on u [[avgust]]u [[1447|1447. godine]] poslao [[Georgije Sfrances|Georgija Sfrancesa]] na [[istok]] da mu potraži suprugu među princezama [[Trapezuntsko carstvo|Trapezuntskog carstva]] i [[Kraljevina Gruzija|kraljevine Gruzije]].
[[file:Despotate of Morea 1450.svg|350px|left|thumb|thumb|<font color=purple>Morejska despotovina</font> sa Mistrom ([[1450]])]]
Njegov stariji brat i nekadašnji morejski despot [[Teodor II Paleolog|Teodor (II]], umro je u [[jun]]u [[1448|1448. godine]] u [[Selimvrija|Selimvriji]], a [[31. oktobar|31.10.]] iste godine umro je i [[vizantijski car]] [[Jovan VIII|Jovan VIII]]. Vest o carevoj smrti, otvorila je i pitanje njegovog naslednika, iako je on jasno odredio Konstantina za to mesto, postojala je mogućnost da vlast pripadne nekom od njegove mlađe braće [[Dimitrije Paleolog|Dimitriju]] ili [[Toma Paleolog|Tomi]]. Već [[13. novembar|13.11.]] je u [[Carigrad]] stigao Toma, a malo posle njega i Dimitrije je stigao iz Selimvrije. Toma kao pretendent nije bio velika opasnost po Konstantina, ali je zato Dimitrije, koji je zbog odbacivanja [[Firentinska unija|Firentinske unije]] imao kako podršku dela naroda, tako i otomanskog sultana koji mu je već ranije davao trupe da pokuša da preuzme vlast. Muratova računica je u ovakvoj situaciji bila vrlo jasna, između pružanja podrške Dimitriju koji bi Vizantiju udaljio od ''Zapada'', a samim tim i svake vojne pomoći, čime bi ona bila osuđena na odbranu isključivo svojim, tada već skoro nikakvim resursima, sa jedne i pružanja podrške Konstantinu, koji je zbog podrške uniji cenjen na ''Zapadu'', zbog čega je već dobio malu vojnu pomoć i koji je, čim se sultan okrenuo na drugu stranu napao na ''[[de jure]]'' sultanove posede, sa druge strane, nije bilo teško.
 
Međutim, ključnu ulogu u prenosu vlasti odigrala je carica majka [[Jelena Dragaš|Jelena]], koja je posle Jovanove smrti preuzela ulogu carskog [[regent]]a do dolaska u prestonicu zakonskog cara Konstantina. Suočen sa takvom situacijom, Dimitrije je morao da prihvati prenos vlasti sa Jovana na Konstantina i krajem godine su carica majka i njena dva najmlađa sina Toma i Dimitrije poslali u Mistru glasnike ([[Aleksije Filantropin Laskaris]] i [[Manojlo Paleolog Jagros]]) čija je uloga bila da Konstantina proglase za cara i dovedu u prestonicu da preuzme vlast. Sa njima se u Moreju vratio i Toma i oni su [[6. januar|06.01.]][[1449|1449. godine]] u Mistri (ili u [[Despotski dvorac u Mistri|despotskom dvoru]] ili u [[Crkva Božanske Mudrosti u Mistri|crkvi Božanske Mudrosti]]) proglasili Konstantina za vizantijskog cara, posle čega je on krenuo u Carigrad i [[12. mart|12.03.]] je preuzeo vlast iz ruku svoje majke.
==== Prilike u Moreji tokom njegove vladavine ====
Tokom Konstantinove vladavine u Moreji je delovalo nekoliko ljudi koji su spadali u najveće mislioce tog doba koji su otvoreno sarađivali i savetovali morejskog despota. To su bili:
*[[Georgije Gemist Pliton]], vizantijski mislilac
*[[Visarion iz Trapezunta]], Plitonov učenik, nikejski mitropolit i čuveni [[retorika|orator]] sa Firentinskog sabora
*[[Ćirijako iz Ankone]], italijanski humanista i putopisac koji je obilazio ostatke Antičke Sparte ispod Mistre
 
Sam Konstanin je upravljanje delovima svog poseda dodelio svojim najboljim saradnicima:
*Georgije Sfrances je upravljao [[Mistra|Mistrom]] i okolinom
*Aleksije Laskaris je upravljao [[Patras]]om
*Jovan Kantakuzin je upravljao [[Korint]]om
*Jovan Paleolog je upravljao [[Vitilona|Vitilonom]]
Pored toga, on je lokalnoj [[Vlastela|vlasteli]] potvrđivao i dodeljivao posede čime je zadobijao njihovu podršku, a ostalo je zabeleženo i da je organizovao atletska takmičenja za mladiće iz vlastelinskih porodica.
 
=== Carevanje Vizantijom (1449—1453) ===
Posle dolaska u Carigrad, prvi potez novog cara bio je da potvrdi mir sa Osmanlijama i već posle dve nedelje je njegov izaslanik [[Andronik Jagaris]] potvrdio sa sultanom mir koji se odnosio i na morejske despote Tomu i Dimitrija. Međutim najveći problem u tom trenutku nisu bile Osmanlije, već unutrašnje prilike u zemlji koja je i dalje bila podeljena između onih koji prihvataju i onih koji odbijaju [[Firentinska unija|Firentinsku uniju]]. Upravo zbog te podele i potrebe da održi kakvu takvu ravnotežu između te dve struje, Konstantin nikada nije organizovao svoje zvanično ovenčavanje za cara u [[Crkva Božanske Mudrosti u Carigradu|crkvi Božanske Mudrosti]] koje je mogao da obavi samo [[vaseljenski patrijarh]]. Problem je ležao u tome što zvaničnog patrijarha [[Grigorije III|Grigorija III]] zbog prihvatanja Firentinske unije nisu priznavali njeni protivnici, pa bi njegovo izvođenje takvog čina moglo da podstakne njegove protivnike na pobunu i dovođenje Dimitrija na vlast, dok bi u slučaju da postvi novog patrijarha iz redova antiunionista i njegovo izvođenje takvog čina zauvek zatvorilo vrata eventualne vojne pomoći sa ''Zapada''. Zbog takve situacije on nikada nije formalno postao car, pošto je samo proglašen, a nikada zvanično ovenčan, iako se on potpisivao kao:
{{Citat|Konstantin Paleolog u Hristu verni car i autokrator Romeja.}}
 
Sledeća briga novog cara bio je njegov treći [[brak]] i obezbeđivanje direktnog naslednika ''Carstvu''. Pored [[Georgije Sfrances|Sfrancesa]] koji u [[Oktobar|oktobru]] [[1449|1449. godine]] ponovo krenuo na [[istok]], on je još u [[februar]]u iste godine iz [[Mistra|Mistre]] poslao [[Manojlo Disipat|Manojla Disipata]] [[Alfonso V|Alfonsu -{V}-]] u pokušaju da se oženi ćerkom [[Kralj Portugala|portugalskog kralja]] koji je bio Alfonsov [[nećak]]. Posle smrti [[Murat II|Murata II]] [[1451|1451. godine]] Sfrances je pokušao da za Konstantina isprosi njegovu bivšu sultaniju [[Mara Branković|Maru Branković]] koja je navodno imala veliki uticaj na svog posinka i novog sultana [[Mehmed II|Mehmeda II]] ([[1451]]—[[1481]]), ali su ti planovi pali u vodu, pošto se ona obavezala da će, ako se ikada oslobodi nevernika, posvetiti svoj život [[Bog]]u i neće se ponovo udavati. Pošto je taj pokušaj pao u vodu, kao i pregovori sa Alfonsom V, Sfrances se [[15. septembar|15.09.]][[1451|1451. godine]] vratio u Carigrad sa izaslanikom [[Kralj Gruzije|gruzijskog kralja]] sa kojime je postignut dogovor o sklapanju braka između Konstantina i gruzijske princeze.
[[file:Eastern Mediterranean 1450-sr.svg|thumb|400px|thumb|<font color=purple>Vizantijsko carstvo</font> ([[1450]])]]
Paralelno sa pokušajima da se oženi po treći put, Konstantin je nastavio sa svojom politikom između istoka i zapada, održavajući što je moguće bolje odnose i sa jednima i drugima, nadajući se da će na taj način izvući najbolje za ''Carstvo''. Godinu dana nakon njegovog dolaska u prestonicu [[23. mart|23.03.]][[1450|1450. godine]] umrla je njegova majka [[Jelena Dragaš|Jelena]], koja iako je više od jedne [[Decenija|decenije]] bila [[monah]]inja ''Ipomonija'', aktivno učestvovala u vlasti. Prazna carska blagajna ga je primorala da raspiše nove namete ne bi li došao do sredstava za regrutovanje vojske i kakvu takvu obnovu [[Carigradski bedemi|Carigradskih bedema]]. Zbog toga mu je u [[avgust]]u [[1450|1450. godine]] stigla mletačka delegacija iz [[Venecija|Venecije]], koja je protestovala zbog toga i pretila da će njeni trgovci napustiti grad i naseliti se u naseljima koja su kontrolisale [[Osmanlije]]. Opasnost od ovakvog čina se povećala posle smrti Murata II i dolaska Mehmeda II na vlast, sa kojim su [[Mlečani]] odmah sklopili ugovor. Konstantin je nakon toga pokušao da uznemiri Mlečane pregovorima sa [[Dubrovačka republika|Dubrovačkom republikom]], nudeći joj deo grada za njene trgovce sa [[Porez|poreskim]] olakšicama, što je potvrdio u [[jun]]u iste godine. On je još kao despot u Moreji pokušao da na ovaj način dobije neke ustupke od Mlečana, ali ostaje tajna da li je postigao neki značajniji uspeh.
 
Mehmedova kretanja i Sfrancesova procena da bi prvi cilj novog sultana mogao biti Carigrad, iako se on zakleo [[Alah]]om, [[Muhamed|Prorokom]], [[Kuran]]om, [[Anđeli]]ma i [[Arhanđel]]ima da će živeti u miru sa Konstantinom i njegovom državom, pokrenuli su obnovu diplomatske misije po ''Zapadu''. Sa tim ciljem on početkom [[april]]a [[1451|1451. godine]] šalje [[Andronik Vrijenije Leondaris|Andronika Vrijenija Leondarisa]] na [[Apeninsko poluostrvo]]. On je prvo na mletačkom [[Krit]]u regrutovao [[Luk i strela|strelce]], potom se uputio u [[Ferara|Feraru]], [[Vatikan]] i na kraju u [[Napulj]]. Vratio se u Carigrad krajem iste godine, ali bez ikakvog uspeha. Njegova poseta [[Papa|papi]] [[Nikola V|Nikoli V]] ([[1447]]—[[1455]]) i Konstantinovo pismo o problemima sa kojima se suočava, samo su izazvali papu koji je poslao jasan [[ultimatum]] caru da unija mora da se sprovede, da njeni protivnici moraju da se suzbiju, da patrijarh Grigorije III mora da bude priznat od svih i da se papino ime mora pominjati u molitvama. Situaciju je dodatno komplikovala činjenica da je sam patrijarh Grigorije u to vreme već napustio Carigrad i krenuo ka Vatikanu izmoren besciljnom borbom sa protivnicima unije. Pored toga papa se spremao da u Carigrad pošalje svog izaslanika koji bi proglasio uniju, što je Konstantinu potvrdio pismom [[Visarion iz Trapezunta|Visarion]], ukazujući mu da će papin izaslanik, ukoliko mu ne bude dozvoljeno da uniju proglasi u crkvi Božanske Mudrosti, iz [[Đenovljanska republika|đenovljanske]] [[Galata|Galate]] baciti [[Anatema|anatemu]] i [[Ekskomunikacija|ekskomunicirati]] sve protivnike unije što bi uništilo i teorijsku mogućnost da ikakva pomoć pristigne sa zapada.
 
Sredinom te godine Konstantin je poslao poslanstvo Mehmedu II, koji je u to doba gušio pobune po [[Mala Azija|Maloj Aziji]], preko koga je tražio da mu se udvostruči godišnja renta koju je dobijao za čuvanje otomanskog princa i [[Sulejman (princ)|Sulejmanovog]] [[unuk]]a [[Orhan (princ)|Orhana]], koji je uz Mehmeda jedini imao osnova da polaže pravo na presto, u Carigradu. Njegov cilj nije bio toliko materijalna korist, koliko to da ukaže novom sultanu da postoji još neko ko bi mogao da bude sultan i da bi Konstantin, ukoliko se za to ukaže potreba, mogao da dozvoli Orhanu da napusti grad i eventualno pokuša da svrgne Mehmeda. Njegovo poslanstvo u [[Brusa|Brusi]] je primio jedan Mehmedov [[vezir]] koga je njegov zahtev u potpunosti iznervirao i koji se, prema istorijskim izvorima, izderao na poslanike preteći da će im to biti kraj, jer Mehmed nije bio blage prirode kao njegov otac. Sam Mehmet je poručio da će porazmisliti o zahtevima kada se vrati u svoju prestonicu [[Hadrijanopolj]], ali je vrlo brzo okončao sukobe u Maloj Aziji i povukao se ka prestonici izdavši naredbu da se otpočne sa blokadom i [[Opsada|opsadom]] Carigrada, a sa tim ciljem je otpočeo sa prikupljanjem materijala i radnika za podizanje nove [[Tvrđava|tvrđave]] na [[Bosfor]]u. Konstantin je krajem godine poslao poslanstvo u Veneciju, tražeći brzu reakciju ''Zapada'', ukazujući na sultanove pripreme i namere, ali je u [[februar]]u [[1452|1452. godine]] stigao odgovor u kome su Mlečani odgovorili da su zauzeti sukobima u Lombardiji, tako da nisu u stanju da mu pruže vojnu pomoć, ali su ispoštovali njegov zahtev i poslali mu tovar [[barut]]a i [[oklop]]a.
 
==== Pad Carigrada (1453) ====
{{Glavni članak|Opsada Carigrada (1453)}}
 
Početkom [[Proleće|proleća]] Mehmed II je otpočeo sa gradnjom nove tvrđave na Bosforu kojom je planirao da preuzme potpunu kontrolu nad tesnacem sa kopna. Konstantin je uložio protest zbog te gradnje, ali je Mehmed samo odvratio da se sultanovi potezi ne tiču vizantijskog cara i [[15. april|15.04.]] je otpočeo sa gradnjom koja je okončana u [[avgust]]u. Tokom gradnje je srušeno nekoliko [[Crkva (građevina)|crkava]] i kuća, zbog čega su u [[jun]]u lokalni stanovnici pokušali da ulože protest, ali su ih otomanski vojnici opkolili i pobili na licu mesta. Nešto kasnije je došlo do sličnog sukoba i na obali [[Mramorno more|Mramornog mor]]a, kada su otomanski vojnici pustili [[konj]]e i druge [[tovarne životinje]] na ispašu u polja pod [[žito]]m u vreme [[Žetva|žetve]]. Lokalno stanovništvo je probalo da uloži protest kod sultana, ali su i njih na licu mesta opkolili i pobili. Konstantin je na ovo odmah odreagovao zatvaranjem gradskih kapija i zarobljavanjem svih Osmanlija u gradu, ali ih je nakon tri dana ipak pustio. Međutim Mehmed je to iskoristio i uputio mu otvoreni ultimatum zahtevajući da mu se grad preda ili će ga sam zauzeti. Konstantin je to odbio i otpočeo sa završnim pripremama za predstojeću opsadu prikupivši sve namirnice iz okoline koje je mogao, posle čega je zatvorio gradske kapije.
 
{{citat|Predaja grada nije niti moje lično pravo niti pravo bilo kog pojedinca koji u njemu živi, jer je naša zajednička odluka da poginemo svi zajedno, a ne da spasemo svoj život.|Odgovor Konstantina Dragaša Mehmedu II}}
 
Konstantin je istovremeno ponovo pokušao da na ''Zapadu'' dobije bilo kakvu vojnu pomoć, ali su i ove misije prošle bez ikakvog uspeha, iako je [[Janoš Hunjadi|Hunjadiju]] ponudio [[Mesembrija|Mesembriju]], a [[Alfonso V|Alfonsu V]] [[Selimvrija|Selimvriju]], pomoć nije stigla. On je istovremeno poslao poziv svojoj braći na [[Peloponez]]u da jedan od njih dođe i pomogne mu u odbrani grada, ali ih je [[Mehmet II|Mehmet II]] ciljanim napadom na [[Morejska despotovina|Morejsku despotovinu]] u [[Oktobar|oktobru]] onesposobio da mu pruže pomoć. [[Papski legat]] o kome se dugo pričalo u gradu pristigao je [[26. oktobar|26.10.]] Bio je to bivši [[kijev]]ski [[mitropolit]] [[Isidor (mitropolit)|Isidor]], koji je sa sobom doveo i [[Leonardo sa Hiosa|Leonarda sa Hiosa]], koji je bio [[nadbiskup]] [[Lezbos]]a i 200 strelaca koje je u [[Napulj]]u regrutovao o trošku [[Papa|pape]] [[Nikola V|Nikole V]]. Njegov dolazak je dodatno uzburkao strasti u prestonici, ali je [[veliki duks]] [[Luka Notaras]], kao i činjenica da je 200 [[Luk i strela|strelaca]] stiglo u ispomoć, uspeo da u tom trenutku umiri antiunioniste.
 
Međutim sukobi su se nastavili, a dodatno je napetost u gradu povećalo pokretanje otomanskih [[top]]ova sa novoizgrađene tvrđave tzv. ''[[Rumelijski hisar|Rumelijskog hisara]]'' koji su u [[Novembar|novembru]] potopili jedan mletački brod koji je odbio da stane i plati [[Carina|carinu]] sultanu. Ovo potapanje je pokrenulo vladare na ''Zapadu'', ali i pored toga skoro da nikakva pomoć nije stigla u blokirani grad, a prilike na ''Zapadu'' najbolje ilustruje reakcija [[car Svetog rimskog carstva|svetog rimskog cara]] [[Fridrih III|Fridriha III]] ([[1440]]—[[1493]]), koji je na izveštaje o zbivanjima oko Carigrada, odreagovao u stilu tipičnog ''salonskog krstaša'' poslavši Mehmedu pismo u kome mu je zapretio da će ga ujedinjeni hrišćani napasti ako ne poruši Rumelijski hisar i prekine blokadu Carigrada. Za to vreme Konstantin je pokušao na sve načine da ojača odbranu grada. Sa tim ciljem je [[12. decembar|12.12.]] u [[Crkva Božanske Mudrosti u Carigradu|crkvi Božanske Mudrosti]] dozvolio [[kardinal]]u Isidoru da proglasi zvanično [[Firentinska unija|Firentinsku uniju]]. Potom je sa njim prisustvovao sastanku na kome zajednica [[Mlečani|Mlečana]] u gradu predvođena [[Đirolamo Minoto|Đirolamom Minotom]] odlučila da ostane u gradu i pomogne njegovu odbranu, dozvolivši nekolicini da napusti grad pod uslovom da plate kaznu od 3.000 [[dukat]]a. Pored toga on je sa okolnih [[Ostrvo|ostrva]] uspeo da dopremi još nešto zaliha hrane, ali je usled nedostatka sredstava morao da odbije ponudu [[Mađari|mađarskog]] [[inženjer]]a [[Urban (inženjer)|Urbana]], koji je napravio topove Rumelijskom hisaru, o izgradnji nekoliko topova koji bi pomogli odbranu. Urban je nakon toga otišao kod Mehmeda koji mu je platio duplo veću svotu od tražene. Završni čin pripreme za obranu bio je dolazak [[Đovani Đustinijani|Đovanija Đustinijanija]] u Carigrad [[29. januar|29.01.]][[1453|1453. godine]] sa 700 vojnika, kome je kao iskusnom vojniku Konstantin poverio komandu nad odbranom.
 
Prve otomanske snage pojavile su se pred gradom [[2. april|02.04.]] sa čime je otpočela opsada grada. Tokom skoro dva [[Mesec dana|meseca]] stalnih borbi Konstantin je i sam aktivno uz Đustinijanija učestvovao u prvim borbenim redovima odbijajući napade na grad. Mehmed mu je ponudio da preda grad i povuče se u Mistru, što je Konstantin odbio. Isto tako je odbio i predloge svojih savetnika da napusti grad i otplovi na [[zapad]] u pokušaju da pokrene novi [[krstaški pohod]]. Tokom ospade Konstantin se bavio i unutrašnjim prilikama u samom gradu u kome je zavladala glad usled nestašice hrane. Zbog toga je on organizovao ravnomernu distribuciju preostalih zaliha, ali i prikupljanje [[Zlato|zlatnog]] i [[Srebro|srebnog]] posuđa i [[nakit]]a kojim bi bile plaćene kako trupe, tako i hrana na crnom tržištu, obećavši pri tom crkvama i pojedincima da će im kada opasnost prođe vrednost oduzetih predmeta biti višestruko isplaćena. Završni osmanlijski napad otpočeo je u ranu zoru [[29. maj|29.05.]] Branioci su uspeli da odbiju prva dva talasa napadača i praktično su odbili i treći poslednji koji su činile elitne otomanske jedinice [[janičar]]i, kada je nekoliko njihovih vojnika uspelo da se uvuče u grad kroz [[Kerkoporta|Kerkoportu]] (jednu od kapija na bedemima) i izvije otomanski barjak na [[Kula|kuli]] nad njom. Konstantinovi ljudi su uspeli da ih eliminišu i uklone barjak, ali je u međuvremenu Đustinijani teško ranjen i bez obzira na pređašnji dogovor da se niko neće povući u grad bez obzira na sve i Konstantinove molbe da se ne povlači u tom trenutku, on je naredio svojim ljudima da ga odnesu u grad. Njegovi saborci su njegovo odnošenje u grad protumačili kao znak za povlačenje i oni su se povukli u unutrašnjost dvostruki bedem Teodosija II. Ovakav raspad linija obrane iskoristili su janičari koji su ponovo jurnuli na oslabljene branioce probijajući njihove linije.
Svestan da je [[bitka]] izgubljena i da neće uspeti da odbiju napad [[janičar]]a i spreče dalji prodor Osmanlija, poslednji [[vizantijski car]] je odbacio sa sebe sve znake carskog dostojanstva ([[Purpurna boja|purpurni]] (''porfirni'') [[plašt]]…) osim purpurnih [[Čizme|čizama]] i izdaje poslednju naredbu za juriš.
Za njim u poslednji juriš su krenuli:
*[[Teofil Paleolog]]
*[[zapovednik Branas]]
*don [[Fransisko de Toledo]]
*[[Dimitrije Kantakuzin]]
*[[Matija Zgoromalis]]
*[[Jovan Dalmat]]
Niko od njih sedmorice (i [[vojnik]]a koji su ih pratili u tom poslednjem jurišu) koji su isukanih mačeva krenuli u nadolazeće redove janičara nikada više nije viđen živ, niti se zna gde počiva. Smatra se da su pokopani u nekoj od masovnih grobnica u koje su po okončanju [[Opsada|opsade]] sahranjeni poginuli.
 
Telo Konstantina Dragaša nikad nije nađeno, što je doprinelo stvaranju [[mit]]a o njegovom liku. Iako je posle preuzimanja grada istaknuto telo koje je navodno bilo njegovo, mnogi su još onda osporili da je ono pripadalo poslednjem vizantijskom caru, zbog čega se i smatra da se ne zna gde tačno počiva. Postoji i [[legenda]] koja kaže da on [[Spavanje|spava]] pod [[Zlatna kapija u Carigradu|Zlatnom kapijom]] i da će se probuditi kada [[hrišćani]] budu oslobađali [[Carigrad]]. Tada će na čelu hrišćanske vojske ući u grad kroz [[Zlatna kapija|Zlatnu kapiju]], koja je zapravo ''slavoluk'' nekadašnjeg [[Konstantin Veliki|Konstantinovog]] ''Novog Rima''. O tome koliko se u ovu legendu verovalo govori i činjenica da su mnogi otomanski [[sultan]]i i [[veliki vezir]]i držali zazidanu Zlatnu kapiju, ne bi li sprečili njegov ulazak u grad. Zlatna kapija je i dan danas zazidana.
 
Konstantina Dragaša [[Pravoslavlje|pravoslavni]] vernici širom sveta smatraju [[Svetac|svecem]], a spomen na njega se slavi [[29. maj|29.05.]] kada je on [[Mučeništvo|mučenički]] poginuo u borbi za svoj ''Grad, Narod i Veru''.
 
== Besmrtni Car ==
Konstantina Dragaša je činjenica da je bio poslednji vizantijski car, kao i njegovo držanje tokom opsade ''Carice svih Gradova'' pretvorilo u mitsku ličnost odnosno u ''Besmrtnog Cara'', kako ga naziva Nikol. Za njegovu ličnost su vezane mnoge legende, a danas je najpoznatija ona o ''Mermernom Caru'' koja je nastala zahvaljujući činjenici da njegovo telo nikada pronađeno. U [[Grci|grčkom narodu]] postoji legenda da Konstantin prilikom poslednjeg juriša nije poginuo, već da ga je smrti spasao [[anđeo]] koji ga je [[San|uspavao]] i pretvorio u [[mermer]]nu [[Statua|statuu]]. Potom ga je anđeo smestio u [[Pećina|pećinu]] koja se nalazi pod [[Zlatna kapija u Carigradu|Zlatnom kapijom]] da tu spava i čeka da [[hrišćani]] oslobode [[Carigrad]], kada će se probuditi i predvoditi ih u završnoj borbi, posle čega će ući u grad kroz Zlatnu kapiju, kapiju kroz koju su vizantijski carevi od [[Teodosije I|Teodosija I]] trijumfalno ulazili u grad. Zbog ovoga su mnogi [[Turska|turski]] [[sultan]]i držali zazidanu Zlatnu kapiju, koja je i danas zazidana.
 
Međutim još tokom njegovog života, kao i neposredno nakon njegove pogibije njegova ličnost je postala otelotvorenje mnogih proročanstava iz davnina, a o snazi veravanja u njih najbolje govori da je neke od njih zapisao i sam [[vaseljenski patrijarh]] i Konstantinov savremenik [[Genadije Skolarije]].
 
Najstarije proročanstvo vezano za Konstantina zabeležio je [[Ćirijako iz Ankone]], iako se smatralo da ga je izrekla čuvena [[Pitija]] iz [[Delfi|Delfa]] u doba [[Kserks I|Kserksove]] ([[485. pne.|485]]—[[465. pne.|465]]) [[Kserksova invazija na Grčku|invazije na Grčku]], a vezano je za obnovu [[Heksamileon]]a. Proročanstvo je govorilo da će na korintskom zemljouzu biti podignuta četiri bedema, od kojih će prva tri pasti pod naletima stranih vojski, dok će se četvrti pokazati ''kao poslednja i najveća prepreka neprijatelja Grka'' i da će oni biti potučeni ''kada bor padne na zemlju i iz njega izbije krv'', a onaj koji bude podigao taj četvrti bedem biće rođen pod srećnom zvezdom. Kada je Konstantin [[1444|1444. godine]] obnovio Heksamileon mnogi su smatrali d će se proročanstvo obistiniti, jer su se prethodna tri bedema odnosili na one koji su podigli [[Teodosije II|Teodosije II]] ([[408]]—[[450]]), [[Justinijan I|Justinijan I]] ([[527]]—[[565]]) i Manojlo II. Međutim vrlo brzo nakon njegove gradnje, Osmanlije su ga [[1446|1446. godine]] probile i sravnile sa zemljom.
{{Citat|Borovi su bili natopljeni krvlju, ali se proročanstvo pokazalo pogrešnim|Donald Nikol, istoričar}}
 
Prvi [[vaseljenski patrijarh]] pod [[Osmanlije|Osmanlijama]] [[Genadije Skolarije]], je u svojim delima [[1459|1459. godine]] zabeležio nekoliko starih proročanstava i čudnih koincidencija. Prvo predanje je bilo vezano za osnivanje samog [[Carigrad]]a koji je osnovao [[Konstantin Veliki]] ([[306]]-[[337]]) čija se [[majka]] zvala [[Jelena (majka cara Konstantina)|Jelena]] i govorilo je da će ''Grad'' pasti kada njime bude vladao ''Konstantin'' čija se majka bude zvala ''Jelena'', što se i desilo pošto je majka Konstantina XI bila [[Srbi|srpska]] princeza [[Jelena Dragaš]], a između njih dvojice majka nijednog drugog cara ''Konstantina'' se nije zvala ''Jelena''. Treba isto tako imati u vidu i da se i poslednji [[vizantijski car]] tokom [[Krstaši|krstaškog]] [[Pad Carigrada (1204)|zauzeća Carigrada]] [[1204|1204. godine]], takođe zvao [[Konstantin Laskaris|Konstantin ''Laskaris'']]. Doduše on je samo bio proglašen za cara u poslednjim trenucima završne bitke i nije bio zvanično [[Venac|ovenčan]] na ceremoniji, ali je i sam Konstantin Dragaš samo bio u [[Mistra|Mistri]] proglašen za cara i nikada nije zvanično ovenačan.
 
== Napomene ==
{{Napomene}}
 
== Izvori ==
{{reflist}}
 
== Literatura ==
=== Primarni izvori ===
*[[Georgije Sfrances]], ''„Hronika“''. [http://www.deremilitari.org/resources/sources/constantinople2.htm nekoliko odlomaka (www.deremilitari.org)]
*[[Duka (istoričar)|Duka]], ''„Romejska istorija“'' ([http://miriobiblion.narod.ru/byzhistory.htm odlomak na ruskom])
*[[Kritovul sa Imbrosa]] [http://www.deremilitari.org/resources/sources/constantinople4.htm nekoliko odlomaka (www.deremilitari.org)]
*[[Nikolo Barbaro]] [http://www.deremilitari.org/resources/sources/constantinople3.htm nekoliko odlomaka (www.deremilitari.org)]
 
=== Naučni radovi ===
{{Commonscat|Konstantinos XI Palaiologos}}
*[[Georgije Ostrogorski]], ''„Istorija Vizantije“'', [[Beograd]] [[1959]].
*[[Donald Nikol]], ''„Besmrtni Car“'', [[Beograd]] [[1997]]. (odlomci: [http://www.myriobiblos.gr/texts/english/nicol_fall.html], [http://www.myriobiblos.gr/texts/english/nicol_condeath.html] {{en}})[http://www.clio.co.rs/docs/polis/01_car.html]
 
{{niz|
pre=[[Jovan VIII Paleolog]]|
spisak=[[Popis bizantskih careva|Bizantski car]]|
posle=[[Toma Paleolog]] i [[Dimitrije II Paleolog]] (u [[Morejska despotovina|Moreji]])
}}
 
{{Rimski carevi}}
 
{{stub-hist}}