Razlika između verzija stranice "Stjepan II Kotromanić"

| Prethodnik =[[Mladen II Šubić]]

| Nasljednik =[[Tvrtko I Kotromanić]]

| Djeca =sin <br>sin<br>Vuk<br>sin<br>[[Marija Kotrmanić]]?<br>[[Elizabeta Kotromanić|Elizabeta, kraljica Ugarske i Poljske]]<br>[[Katarina Kotromanić (celjska grofica)|Katarina, grofica Celja]]

| Dinastija =[[Kotromanić]]

,,...''po mlosti božijoj gospodin vsim zemljm bosanskim i Soli i Usori i Dolnim Krajem i Hlemske zemlje ...'' (1322)

== Vladavina ==

Kad mu je umro otac 1314., a hrvatski ban Mladen II Šubić postao bosanski ban Stjepanova majka je zajedno sa njim i s njegovom braćom i sestrama pobjegla u egzil u Dubrovačku republiku. Mladen nije bio popularan u Bosni i vodio je krvave ratove protiv Srpskog carstva i Mlečana u kojem je izgubio Zadar 1313. godine. Mladen je došao na ideju da nametne Stjepana II Kotromanića kao njegovog vazala u Bosni, jer je bio siguran da će on biti dobro prihvaćen u Bosni. Mladen Šubić umjesto i dalje da bude neprijatelj dinastije Kotromanić sada je postao njihov zaštitnik. Mladen je htio iskoristiti Stjepana II Kotromanića kako bi iskorijenio crkvu bosansku, pa je dogovorio brak između Stjepana i princeze iz porodice grofa Meinharda od Ortenburga koja je vladala u Kranjskoj.

Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove [[balkan]]ske i [[Evropa|evropske]] [[politika|politike]] i hvata zalet za zapadnoevropskim državama. Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari [[Karlo Robert]] i [[Ludovik I Veliki]], nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, [[Dalmacija|Dalmaciji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se [[Venecija]] koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu uticaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulisala. Tek je "Zadarski mir" [[1358]]. godine otklonio Veneciju iz dalmatinskih gradova. Na istoku, [[Srbija]] se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, [[Završje]] (oblast [[Duvanjsko polje|Duvanjskog]], [[Livanjsko polje|Livanjskog]] i [[Glamočko polje|Glamočkog polja]]), [[Usora|Usoru]], Soli i [[Hum]]. Godine [[1324]]. ban uzima titulu gospodina Usore i Soli, a [[1326]]. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina [[Neretva|Neretve]] i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu [[Jadransko more|Jadranskog mora]] i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost.

 

===== Posljedne godine =====

Posljednje godine vladavine Stjepan je proveo u miru izuzev rasprava s Dubrovnikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Obje kćerke je uspio da uda, postavši tako tast celjskog grofa, a u junu 1353. godine i tast Ludovika. Međutim već tada teško bolestan Stjepan je umro [[28. septembar|28. septembra]] [[1353]]. godine u predvečerje. Nasljednih prava se odrekao Stjepanov brat [[Vladislav Kotromanić|Vladislav Humski]] i pravo prenio na 15-godišnjeg sin Tvrtka, koji ga je naslijedio.