Najveci i najzanimlji-vijinajzanimljiviji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Sobic. Snimio je dva albuma za Diskoton i godinama nije silazio s onih Venovih top-lista, koje su prilicno tacno oslikavale koja se muzika slusa u Sarajevu i okolici, iako bi sasvim rijetko ime pjevaca i naziv pjesme bili ispravno napisani, pogotovu ako je pjevac bio stranac. Srecom, Sobic je u to vrijeme bio domaci, iako je bio Crnogorac. Medjutim, kako se u njegovim krajevima bas i nije slusala narodna muzika, a tip koji bi sam sjedio i nesto tamburao mogao je izazvati samo sumnju, tako je Miladin Sobic postao sarajevska zvijezda. Za njega se nije znalo ni u Zagrebu ni u Beogradu, niti su u tim gradovima prodavane njegove ploce. Sobic je pjevao: A zar ne bi bilo ljepse sad misliti na vinograd, kao dragom diciti se njime, cuvati ga zime. Pa je onda pjevao: Molim zidara sa novogradnje preko puta da mi kratko rukom signal da, ako dodje gradski autobus, mozda sidje Marija. Ili: Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put. A onda je kao najveci sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onog dana kada je Miladin Sobic zauvijek otisao iz naseg grada, ugasena je iluzija da bi covjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nesto reci i da bi to nesto moglo biti vazno. S posljednjim kantautorom umrla je zapravo poezija nase povijesti, dani vjere u pjesme koje se mogu pjevati, a ipak su pjesme po pravilu i zakonu.
