Razlika između verzija stranice "Vuk Stefanović Karadžić"
| [pregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m +{{Nedostaju izvori}} |
|||
Red 29:
== Filološki rad ==
▲U prvoj polovini [[19. vijek|19. vijeka]], uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao [[Jernej Kopitar]], glavni habsburški cenzor za slavenske knjige -- Vuk Stefanović Karadžić je počeo opsežnu reformu [[Srpski jezik|srpskog jezika]].
Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije [[1814]], kada je štampana prva srpska gramatika, Karadžićeva "Pismenica serbskoga jezika", u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja Save Mrkalja iz [[1810]]. Vremenom, Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi "Srpskog rječnika", formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog [[standardni jezik|standardnog jezika]]. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:
Line 46 ⟶ 45:
Negativna posljedica Karadžićeva polemičko-publicističkoga djelovanje bijaše njegovo zasnivanje pansrpske ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezičnodijalekatskih zakonitosti i historije. Esencijalno, Karadžić je izjednačio sve govornike [[štokavsko narječje|štokavskoga narječja]] s etničkim Srbima, postavivši temelje [[Velika Srbija|velikosrpske]] ideologije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika)- ostaje činjenicom da Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput [[Bogoslav Šulek|Šuleka]], odstupio od svijih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja Đure Daničića, nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.
▲Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma se manifestirala u novoj [[Ćirilica|srpskoj ćirilici]] u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (''ъ, ь''), apsorbirani grafemi za ''lj, nj, dž'' koje je predlagao [[Sava Mrkalj]] (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rača s konca 17. i početka 18. vijeka, te je uveden grafem ''j'' iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je [[srpski jezik|srpski]], zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (''tjerati'' mjesto ''ćerati''). No, zbog uticaja srpske građanske klase u [[Vojvodina|Vojvodini]] i [[Srbija|Srbiji]], ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks ''jata'' (''ě'') je zamijenjen ekavskim (''dete'' mjesto ''dijete''). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je u [[Crna Gora|Crnoj Gori]], [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], kao i među [[Srbi|Srbima]] u Hrvatskoj.
== Nefilološki rad ==
| |||