Razlika između izmjena na stranici "Operacija Trio"

Dodano 18.419 bajtova ,  prije 7 godina
nema sažetka izmjene
|datum = 1.-25. april 1942.
|lokacija = [[Istočna Bosna]], tada [[NDH]]
|rezultat = uništenjeTaktička istočnobosanskihpobjeda četnikaOsovine, taktičkoveliki gubitci četnika povlačenjei partizana
|strana1 = <center>[[Datoteka:Flag of Germany 1933.svg|75px]]<br />[[Wehrmacht|Njemački Wehrmacht]]<center>[[Datoteka:Flag of Croatia Ustasa.svg|75px]]<br />[[Ustaška vojnica]]<br />[[Hrvatsko domobranstvo]]<br /><center>[[Datoteka:Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg|75px]]<br />[[Italija|Italijanska vojska]]
|strana2 = <center>[[Datoteka:Flag of SFR Yugoslavia.svg|75px]]<br />[[Jugoslavenski partizani]]
|gubici2 = 80 mrtvih i 786 zarobljenih
|gubici3 = oko 3000 mrtvih i ranjenih}}
'''Operacija Trio''' je bila prva velika protu-ustanička akcija [[Sile Osovine|Sila Osovine]] u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] na prostoru [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisne države Hrvatske]]. Provedena je u dvije faze u istočnoj Bosni od 1. aprila do 10. maja 1942. godine. Cilj operacije bio je uništenje svih pobunjenika na prostoru između [[Sarajevo|Sarajeva]] i [[Drina|rijeke Drine]] u [[Istočna Bosna|istočnoj Bosni]].
 
Operacija nije postigla potpun uspjeh zbog nekoliko faktora: kašnjenja talijanskih jedinica, slabe koordinacije između njemačkih i hrvatskih zapovjednika s jedne strane te talijanskih s druge, te prikrivenih namjera i jednih i drugih. No operacijom je ipak postignuto smirivanje ciljanog područja, pobunjenicima su naneseni teški gubitci, te je među njima došlo do nepovratne podjele na velikosrpski nastrojene [[Četnici|četnike]] i komunističke [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizane]].
 
==Stanje u istočnoj Bosni==
'''Operacija Trio''' (u jugoslavenskoj literaturi poznata kao ''Treća neprijateljska ofanziva'') je bila vojna operacija tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] na prostoru [[Istočna Bosna|Istočne Bosne]] te djelomično [[Crna Gora|Crne Gore]] i [[Sandžak]]a. Trajala je od 1. aprila do 25. aprila 1942.
Nedugo nakon [[Aprilski rat|rušenja Kraljevine Jugoslavije]] i stvaranja [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisne države Hrvatske]], na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru sredinom 1941. buknuo je ustanak protiv njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga te s njima povezanih novoformiranih država i režima. Na teritoriju [[Nedićeva Srbija|Srbije pod njemačkom vojnom upravom]] ustanak su vodili [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|komunistički orjentirani partizani]] pod komandom [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], te srpski nacionalistički [[četnici]] pod komandom [[Draža Mihailović|Draže Mihailovića]]. Krajem godine, zbog neslaganja vodstva ova dva pokreta oko državnog uređenja buduće obnovljene Jugoslavije, među njima dolazi do razdora i otvorenih sukoba. Četnici Draže Mihailovića tada započinju tajnu suradnju sa vojnim jedinicama generala [[Milan Nedić|Milana Nedića]], šefa marionetske srbijanske vlade, a preko njega indirektno i sa njemačkim okupacijskim snagama, a sve radi uništenja komunističkog partizanskog pokreta. Prilikom [[Operacija Užice|uništenja]] partizanskog teritorija poznatog kao [[Užička Republika]] krajem 1941. i početkom 1942., srbijanski četnici su se otvoreno borili uz Nijemce protiv partizana.
 
Istodobno, u istočnoj Bosni je situacija bila drugačija. Tamo nije postojala jasna podjela pobunjenika na partizane i četnike. Iako su komandanti pobunjeničkih jedinica nosili partizansko tj. četničko znakovlje, većina boraca bili su [[Srbi]] kojima je jedina želja bila boriti se protiv vlasti Nezavisne države Hrvatske, bez puno zanimanja za [[komunizam]] ili klasnu borbu koju su zagovarali komunisti. Partizanska ideja o multietničkoj borbi (koja bi uključivala i [[Bošnjaci|bosanske muslimane]]), nije nailazila na plodno tlo. Usprkos tome, formiran je zajednički partizansko-četnički operativni štab za istočnu Bosnu.<ref name="Četnici 148">Jozo Tomašević – ''Četnici u Drugom svjetskom ratu'', Sveučilišna naklada Liber, 1979., str. 148</ref>
 
Početkom januara 1942., partizanski vrhovni štab, povlačeći se pred nadirućim njemačkim snagama u Srbiji, se prebacio u istočnu Bosnu. Uz partizanske jedinice koje su se povukle iz Srbije, na prostoru [[Jahorina|Jahorine]], [[Foča|Foče]], [[Vlasenica|Vlasenice]], i [[Srebrenica|Srebrenice]] je tada djelovalo nekoliko tisuća pobunjenika. Partizani su reorganizirali svoje borce i formirali "udarne čete", "udarne bataljone", i "udarne brigade", među njima i Drugu proletersku brigadu. Partizanski vrhovni štab je tada dopustio formiranje jedinica od boraca koji se nisu željeli nazivati partizanima. Te jedinice dobile su naziv Dobrovoljačka vojska Jugoslavije, te iako im je formalno znakovlje bila [[Zastava Kraljevine Jugoslavije|jugoslavenska trobojnica]], mnoge su nastupale pod [[Zastava Srbije|srpskom zastavom]].<ref name="Četnici 150">Jozo Tomašević – ''Četnici u Drugom svjetskom ratu'', Sveučilišna naklada Liber, 1979., str. 150</ref> Bilo je slučajeva gdje je jedini komunist u jedinici bio njezin komandant. Do kraja marta 1942., jačina Dobrovoljačke vojske Jugoslavije bila je oko 7000 boraca.
 
Istodobno, pod uplivom oficira [[Kraljevska jugoslavenska vojska|bivše Jugoslavenske vojske]], poput majora [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]], koji je početkom februara bio poslan u istočnu Bosnu direktno iz štaba Draže Mihailovića, srpski pobunjenici su provodili teror nad lokalnim muslimanskim stanovništvom.<ref name="Četnici 148"/> Promovišući [[srpski nacionalizam]] i četničku ideologiju, Dangić je počeo formirati isključivo četničke jedinice. Osim toga, Dangić je uspostavio kontakte sa vladom Milana Nedića tražeći od njega oružje za borbu protiv vlasti Nezavisne države Hrvatske. Zahvaljujući njegovom agitiranju, vojna vrijednost i odanost Dobrovoljačke vojske Jugoslavije partizanskim ciljevima bila je vrlo ograničena.<ref name="Četnici 151">Jozo Tomašević – ''Četnici u Drugom svjetskom ratu'', Sveučilišna naklada Liber, 1979., str. 151</ref>
 
S druge strane, muslimansko stanovništvo istočne Bosne, izbjeglo pred srpskim terorom i nasiljima, je bježalo prema [[Sarajevo|Sarajevu]], stavljajući se pod zaštitu njemačkih vojnih vlasti kao i vlasti Nezavisne države Hrvatske. Mnogi izbjeglice, visokomotivirani za osvetu, su u Sarajevu pristupali redovima hrvatskih oružanih snaga tj. [[Hrvatsko domobranstvo|Domobranstva]] i [[Ustaška vojnica|Ustaške vojnice]]. Na prijemu muslimanskih izbjeglica u ustaške redove posebno se istakao [[Jure Francetić]], povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu.
 
== Planiranje operacije ==
[[Datoteka:Bundesarchiv Bild 146-1973-139-24, Paul Bader.jpg|260px|mini|Njemački general [[Paul Bader]] bio je glavni komandant operacije]]
Nakon rasta ustanka protiv [[Sile osovine|Sila osovine]] na području Jugoslavije krajem 1941. i početkom 1942., u [[Opatija|Opatiji]] je 2. i 3.3.1942. održan sastanak njemačkih, italijanskih i ustaško-domobranskih zapovjednika radi dogovaranja operacije s ciljem gušenja ustanka na određenim područjima.
Zbog pojačanih partizanskih aktivnosti, te njihovih brojnih diverzija na željezničkim prugama, Nijemci odlučuju pojačati napore za pacifikaciju NDH. Djelovanje pobunjenika prijetilo je prekidanjem velikih prometnih tokova koji su za njemačke ratne napore na istočnom frontu bili posebno važni.<ref name="NDH Italija 277">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 277</ref> 2. i [[3. ožujka]] 1942. u [[Opatija|Opatiji]] je održan sastanak njemačkih, talijanskih i hrvatskih vojnih komandanata radi dogovaranja operacije s ciljem gušenja ustanka u Hrvatskoj.
 
Sastanku su prisustvovali njemački generali [[Paul Bader]] (njemački vojni komandant Srbije), [[Enno Rintelen]] (njemački oficir za vezu s Talijanima) i [[Walter Kuntze]] (vojni komandant jugoistoka), talijanski generali [[Vittorio Ambrosio]] (načelnik glavnog štaba talijanske vojske) i [[Mario Roatta]] (komandant talijanske druge armije) i [[Antonio Gandin]], te [[Hrvatsko domobranstvo|domobranski]] general [[Vladimir Laxa]] (načelnik glavnog štaba Hrvatskog domobranstva). Već na samom početku sastanka u Opatiji Laxa je prigovorio talijanskom prijedlogu korištenja bosanskohercegovačkih četnika u planiranim operacijama, te uz podršku Nijemaca, ova ideja je u začetku odbačena. Detaljno planiranje operacije Trio dovršeno je na sastanku u [[Ljubljana|Ljubljani]] 28. i 29. marta 1942. godine. Laxa, Roatta, i Bader dogovorili su kompromis koji je Talijanima dopuštao privremene dogovore s hercegovačkim četnicima, ali ne i s bosanskim četničkim grupama pod Dangićevom komandom. Prema dogovoru, etape operacije bile su slijedeće:
 
*Trio I - uništenje pobunjeničkih snaga između Han Pijeska, Višegrada, Goražda, Foče, Dobrog Polja, i Sokolca.
*Trio II - uništenje pobunjeničkih snaga u luku Drine, oko Srebrenika, te Vlasenice.
*Trio III - uništenje pobunjeničkih snaga na planini [[Ozren (planina u BiH)|Ozren]], te između rijeka Krivaje, Bosne, i Spreče.
 
Značajno otezanje u dogovoru operacije bilo je uzrokovano neslaganjima oko toga gdje započeti, tko će biti glavni komandant operacije, kako se odnositi prema liniji razgraničenja između njemačke i talijanske zone uticaja u NDH, kao i o uspostavi civilne vlasti u područjima očišćenim od pobunjenika. Konačno je donesena odluka da će meta napada biti svi pobunjenici između Sarajeva i Drine, podjednako partizani i četnici. No to su Talijani iskoristili da zatraže slobodan prijelaz linije razgraničenja i proširenje svoje zone utjecaja. Bader je na kraju pristao na nekoliko najvažnijih talijanskih zahtjeva, uključujući i vojnu kontrolu nad civilnom vlasti na području operacije, kao i to da se četnici koji ne pružaju otpor tretiraju kao ratni zarobljenici.<ref name="NDH Italija 283">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 283</ref> No predstavnici NDH su bili zabrinuti zbog njemačkih i talijanskih pregovora sa Dangićem, kao i sa mogućnosti da Nijemci dopuste Talijanima i njihovim četničkim saveznicima da koriste [[Sarajevo]] kao bazu.<ref name>Bader je početkom februara u Beogradu pregovarao sa Dangićem oko smirivanja istočne Bosne ali su tom prilikom predstavnici vlasti NDH odbili dati ustupke četnicima.</ref>
 
Zbog toga su maršal [[Slavko Kvaternik]] i ministar [[Mladen Lorković]] intervenirali kod generala Kuntzea rekavši mu da Hrvatska ne može pristati na trajan ostanak talijanske vojske u Bosni, a kamoli na talijansku vojnu upravu na području operacija. General [[Edmund Glaise von Horstenau]] je rekao da bi prisutnost Talijana u Sarajevu bila vrlo nepovoljna za prestiž Nijemaca.<ref name="NDH Italija 280">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 280</ref> I sam Bader je ocjenio da Talijane ne zanima borba nego ostvarenje političkih ciljeva.<ref name="NDH Italija 281">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 281</ref>
 
==Pripreme==
[[Datoteka:Mario Roatta.jpg|170px|mini|lijevo|Talijanski general [[Mario Roatta]] bio je formalni komandant operacije, no nije imao nikakav uticaj na djelovanje njemačkih i hrvatskih jedinica.]]
Operaciji je dano ime "Trio" simbolizujući suradnju njemačkih, talijanskih, i hrvatskih snaga. General Bader je imenovan taktičkim komandantom kombinovanih snaga (poznate kao Kampfgruppe Bader-Bojna grupa Bader) tokom operacije, ali da bi se udovoljilo Talijanima, snage su formalno bile pod sveukupnom komandom talijanske Druge armije, kojom je komandovao Roatta.<ref name="NDH Italija 280"/>Kampfgruppe Bader se sastojala od 718. pješačke divizije (jedina cjelovita njemačka divizija stacionirana u NDH u to vrijeme), talijanske 22. pješačke divizije, 1. alpske divizije, 5. brdske divizije, te 28 hrvatskih bojni. Od 18. veljače, 718. pješadijska divizija je bila odgovorna za osiguravanje područja omeđenog rijekama Savom i Bosnom na sjeveru, Drinom na istoku, i njemačko-talijanskom crtom razgraničenja na jugu.
 
Iako je planirani datum početka operacije bio 15. aprila, morao je biti pomaknut jer su Talijani imali problema sa postavljanjem svojih jedinica na dogovorene početne položaje. Kasnije su imali problema sa uspostavljanjem linije komunikacije od obale Jadrana do unutrašnjosti, zbog čega je operacija odgođena za 25. aprila.
 
Partizanski vrhovni štab, koji se u to vrijeme nalazio u [[Foča|Foči]], uočio je pripreme neprijatelja za ofenzivu u istočnoj Bosni. U drugoj polovici marta, poslije prikupljanja Prve i Druge proleterske brigade oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice, Tito je naredio da djelovi ove dvije brigade opkole i napadnu domobranski garnizon u [[Rogatica|Rogatici]]. Time su partizani nastojali stvoriti slobodni teritorij u istočnoj Bosni i na sjeveru [[Crna Gora|Crne Gore]].
 
== Operacija ==
=== Ustaški pohod na Drinu ===
[[Datoteka:Francetić.jpg|200px|mini|[[Jure Francetić]] komanduje artiljerijom Crne legije u napadu na četnikečetničke položaje kod Han Pijeska]]
Operacija od samog početka nije krenula po planu. Kako su domobranske postrojbe u Rogatici bile opkoljene od nadmoćnijih pobunjeničkih snaga (dva bataljona 2. proleterske brigade i jedna četa Drinskog narodnooslobodilačkog dobrovoljačkog odreda), hrvatska strana odlučila je izvesti pohod ne čekajući Nijemce. Odluku o napadu je na svoju ruku donio ustaški major [[Jure Francetić]], koji je već prošle godine od mnogobrojnih muslimanskih izbjeglica formirao elitnu ustašku postrojbu, [[Crna legija|Crnu legiju]]. Za potrebe pohoda je komandant [[Ustaška nadzorna služba|Ustaške nadzorne službe]] [[Eugen Dido Kvaternik]] samoinicijativno opskrbio Francetićevu jedinicu uniformama, municijom, te sa tri stotine strojnica. Legija je opremljena i sa jednim vodom brdske [[artiljerija|artiljerije]].<ref name="NDH Italija 285">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 285</ref>
 
29. marta, Francetić je legiju premjestio u [[Mokro]], dvadeset kilometara istočno od Sarajeva. O pokretima je obavjestio komandanta njemačke 718. divizije, generala [[Johann Fortner|Johanna Fortnera]], koji mu je zabranio daljnje napredovanje. Ignorišući Fortnerove zapovjedi, u noći sa 31. marta na 1. aprila, Francetić je započeo napad na četničke položaje kod [[Han Pijesak|Han Pijeska]]. Nakon brzog marša u pravcu [[Romanija|Romanije]] i Glasinačkog polja, dio Crne legije je iz Sokolca krenuo na sjever i zauzeo [[Vlasenica|Vlasenicu]], komandno mjesto Dangićevih četnika. Nanjevši velike gubitke četnicima, Francetić je 8. aprila zauzeo [[Drinjača|Drinjaču]] a 9. aprila [[Bratunac]] i [[Srebrenica|Srebrenicu]], te 10. aprila izbio na Drinu.<ref name="NDH Italija 285"/> Time je odmah izvršio ono što je bilo planirano za izvođenje tek u drugom dijelu operacije. Partizani su ustašama pružili samo ograničen otpor, jer je Crna legija u izravnim sukobima nanjela znatne gubitke Vlaseničkom i Srebreničkom narodnooslobodilačkom odredu. Francetić je sa obale Drine poglavniku [[Ante Pavelić|Anti Paveliću]] u [[Zagreb]] uputio čuturicu vode iz Drine te slijedeći telegram:{{citat|Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.|Jure Francetić}}<ref name="49 mjeseci, 303">[[Ivan Košutić]] – ''Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH'', Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 303</ref>
 
Uspjeh operacije Francetiću je tih dana donio promaknuće u čin [[potpukovnik]]a. S druge strane, srpsko civilno stanovništvo u osvojenim krajevima, bojeći se osvete svojih dojučerašnjih muslimanskih susjeda, započelo je masovan bijeg preko Drine u Srbiju. Među mnogima koji su prešli rijeku ubrzo se proširila glad i [[tifus]]. Na njemačke optužbe o ustaškim zločinima nad Srbima, Francetić je odgovorio da zločine vrše "pripadnici [[Muhamed Hadžiefendić|Hadžiefendićeve]] milicije".<ref name="Zbornik 322">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 322</ref>
Sastanku su prisustvovali njemački generali [[Paul Bader]] (vojni zapovjednik Srbije), [[Enno Rintelen]] (njemački oficir za vezu s Italijanima) i [[Walter Kuntze]] (zapovjednik jugoistoka), italijanski generali [[Vitorrio Ambrosio]] (šef zapovjedništva italijanske vojske), [[Mario Roatta]] (zapovjednik italijanske druge armije) i [[Antonio Gandin]] te [[Hrvatsko domobranstvo|domobranski]] general [[Vladimir Laxa]] (načelnik zapovjedništva Hrvatskog domobranstva).
 
Do 20. aprila, ustaške su snage čvrsto zaposjele prostor od [[Zvornik]]a do [[Višegrad]]a.
Odlučeno je da se osvoje [[partizan]]ska područja u Istočnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku a kasnije u zapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Kako nije bilo dovoljno snaga za pokretanje operacije na svim područjima istodobno, dogovoreno je njemačko pokretanje operacije u Istočnoj Bosni dok bi Italijani u saradnji s crnogorskim četnicima pokrenuli operaciju u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini. Vrhovni zapovjednik operacije bio je general Bader. Operaciji je dano ime "Trio" simbolizirajući saradnju njemačkih, italijanskih i snaga [[NDH]].
<ref name="49 mjeseci, 310">[[Ivan Košutić]] – ''Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH'', Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 310</ref> Francetić je imao na raspolaganju 2200 boraca okupljenih u pet ustaških bataljona. Po jedan bataljon je postavio u Vlasenicu, Srebrenicu, i Bratunac, a kao rezervu za daljnje operacije je držao jedan pješački ustaški bataljon i jedan bataljon Željezničke ustaške vojnice.<ref name="Zbornik 322">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 322</ref>
 
== Snage=Raskol u bitkipobunjeničkim redovima===
[[Datoteka:Koca Popovic.jpg|150px|mini|lijevo|[[Koča Popović]], zapovjednik partizanske 2. proleterske brigade tijekom operacije]]
=== Njemačke snage ===
Istodobno sa početkom ustaškog pohoda, netrpeljivosti između propartizanskih i pročetničkih pristaša u Dobrovoljačkoj vojsci Jugoslavije dosežu vrhunac. Na Ozrenu izbija prvi sukob kada je partizanski komandant Vukmanović ubio četničkog pristašu Bogdana Jovičića. 18. aprila pročetnička struja u Ozrenskom dobrovoljačkom odredu prevladava te je Vukmanović bio prisiljen pobjeći sa nekoliko odanih boraca.<ref name="Zbornik 315">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 315</ref>
* 718. pješačka divizija
Do kraja aprila uslijedili su još neki sukobi. Partizanski politički komesari u gotovo svim dobrovoljačkim odredima bili su ubijeni.<ref name="Četnici 151"/> Zbog svega toga, partizani počinju sa otvorenim sukobima sa četnicima, izbjegavajući borbe s ustašama. Igrom slučaja, partizani su napali četničke položaje kod Vlasenice u isto vrijeme kad i ustaše, zbog čega su se četnici našli uhvaćeni između dvije vatre.<ref name="Zbornik 267">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 267</ref>
* 737. pješačka pukovnija 717. pješačke divizije
 
Dangić je u međuvremenu 30. marta otputovao u [[Beograd]] te ondje boravio do 2. aprila. Od Milana Nedića Dangić je dobio oružje i opremu za planirani veliki srpski ustanak protiv NDH. Doprema ratnog materijala njegovim četnicima obavljana je pod maskom tzv. "pomoći za izbjeglice".<ref name="Zbornik 322"/> Također je održao nekoliko sastanaka sa četničkim komandantima u Srbiji, nastojeći pripremiti teren za buduće pripajanje istočne Bosne Srbiji kao dijela stvaranja [[Velika Srbija|Velike Srbije]]. Na povratku u Bosnu, Dangića su 12. aprila zarobili pripadnici njemačke 741. pješačke pukovnije pod komandom potporučnika Rahna.<ref name="Zbornik 267">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 267</ref> Dangić je odmah prebačen u Beograd a 23. aprila zajedno sa još 128 oficira bivše Jugoslavenske vojske poslan u zarobljenički logor u [[Poljska|Poljskoj]].<ref name="Zbornik 352">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 352</ref>
=== Italijanske snage ===
* 1. Alpska divizija "Taurinense"
* 5. planinska divizija "Pusteria"
* 22. pješačka divizija "Cacciatore di Alpi"
* 1. Alpska grupa "Alpi Valle"
* 2. laka tenkovska grupa "San Marco"
* 12. artiljerijska grupa 105. pukovnije 28. divizije
 
===Njemačko Snage NDH napredovanje===
19. aprila u Sarajevu je održan sastanak njemačkih i hrvatskih predstvanika na kojem su bili prisutni general [[Edmund Glaise von Horstenau]], general [[Paul Bader]], i general [[Johann Fortner]] sa njemačke strane, te ministar [[Mladen Lorković]], [[Eugen Dido Kvaternik]], domobranski general [[Ivan Prpić]], i [[Jure Francetić]] sa hrvatske strane. Njemački komandant jugoistoka, general [[Walter Kuntze]], je već ranije naredio Baderu da iskoristi Francetićev prodor prema Drini radi smirivanja područja.<ref name="NDH Italija 285"/> Odlučeno je da se ojača Francetićeve postrojbe koje bi zadržale kontrolu nad hrvatsko-srpskom granicom, dok bi njemačke i domobranske postrojbe iz Sarajeva deblokirale Rogaticu. Hrvatski predstavnici su obećali ublažavanje politike prema Srbima što bi doprinjelo smirivanju situacije. Također je odlučeno da se nastoji onemogućiti dolazak Talijana u istočnu Bosnu a njima predloži temeljito čišćenje njihove okupacijske zone te sprječavanje povlačenje pobunjenika u talijansku zonu. Eventualno bih ih se zatražilo čišćenje prostora južno od Sarajeva. Nakon deblokiranja Rogatice operativni štab Borbene grupe Bader bio bi rasformiran.<ref name="Zbornik 352">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 352</ref>
==== Domobranske snage ====
* 1. bojna 13. pješačke pukovnije
* 8. pješačka pukovnija
* 15. pješačka pukovnija
* 9. artiljerijska grupa
* 3. granična bojna
* 4. granična bojna
 
Njemačke i domobranske snage krenule su 22. aprila iz Han Pijeska prema Vlasenici, odbacivši partizane i deblokiravši Rogaticu. Istodobno su time spriječili Talijane da istočnu Bosnu uključe u svoj okupacijski pojas. Partizani su se povukli prema [[Zelengora|Zelengori]].<ref name="NDH Italija 285">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 285</ref> Nakon Rogatice, njemačke snage ušle su i u [[Prač]] i [[Goražde]]. Do 27. aprila Nijemci su potpuno očistili prostor Drine od partizana.
==== Ustaške snage ====
* [[Crna legija]] (3 bojne)
 
===Nastupanje Talijana===
=== Partizanske snage ===
21. aprila Bader je imao sastanak sa Roattom u [[Mostar]]u. Na sastanku je Bader rekao Roatti da je zajednička njemačko-talijanska operacija sada suvišna, s obzirom na do sada postignute njemačko-hrvatske rezultate. Roatta se s time u načelu složio, ali je rekao da bi započeti pokreti talijanskih postrojbi trebali biti dovršeni, jer je "moguće da će se na ljeto situacija pogrošati".<ref name="Zbornik 340">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 340</ref>
* 1. proleterska brigada
* 2. proleterska brigada
* 18. odred [[Jugoslavenski partizani|NOV-a]]
* 2 samostalna bataljuna NOV-a
 
Talijanski komandant se zapravo s razlogom bojao da preuranjena njemačko-hrvatska operacija služi sprječavanju talijanskog ulaska u istočnu Bosnu, što bi zaustavilo širenje njihovog utjecaja. Talijanska 5. divizija "Pusteria" je zato 23. aprila zarobila [[Čajniče]] i stigla u okolicu [[Goražde|Goražda]]. Zbog partizanskog otpora u sukobima sa 22. talijanskom divizijom, Talijani nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, te su partizani iskoristili priliku da se povuku južnije, u talijansku zonu utjecaja.<ref name="Zbornik 279">''Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije'', Tom XII, Knjiga 2, 1976., str. 279</ref>
=== Četničke snage ===
* manji odredi crnogorskih četnika
Nakon talijanskih pritužbi, Bader je 5. maja predao komandu nad operacijom Roatti.<ref name="NDH Italija 284">Nada Kisić Kolanović – ''NDH i Italija'', Naklada Ljevak, 2001., str. 284</ref> No do tada je već bilo prekasno da Talijani išta postignu. Zbog uspješnih akcija hercegovačkih partizana talijanske snage nisu na vrijeme zauzele dogovorena područja što je omogućilo partizanima povlačenje južno od linije [[Kalinovik]]-[[Foča]].
* istočnobosanski četnici [[Jezdimir Dangić|Jezdimira Dangića]]
 
== Rezultati i posljedice operacije ==
== Bitka ==
[[Datoteka:Kvaternik, Francetić, Lorković.jpg|250px|mini|[[Eugen Dido Kvaternik]], [[Jure Francetić]], i [[Mladen Lorković]] na mostu na Drini u [[Zvornik]]u pred kraj operacije.]]
=== Plan bitke ===
Kako je službeno operacija službeno bila prekinuta 25. aprila, odmah zatumazatim slijedila je improvizirana [[Operacija Foča]] u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini, u kojoj su učestvovalesudjelovale samo njemačke i italijansketalijanske snage. Rezultat "Operacije Trio" bio je uništenje istočnobosanskih četnika i protjerivanje partizana sa područjaprostora Istočneistočne Bosne te uspostava kontrole ustaških vlasti nad istočnom granicom NDH ali i masovan bijeg srpsogsrpskog stanovništva istočne Bosne u [[Nedićeva Srbija|Srbiju]].
Po planovima, operacija je trebala započeti 15. aprila (Trio I) čišćenje prostora južno i istočno od [[Sarajevo|Sarajeva]], nastavila bi se čišćenjem prostora uz rijeku [[Drina|Drinu]], a završila bi se uništenjem ustanika na planini [[Ozren (planina u BiH)|Ozren]].
 
Zbog uspjeha operacije Jure Francetić je bio odlikovan [[Vojnički red željeznog trolista|Redom Željeznog trolista III. stepena s hrastovim grančicama]].<ref name="49 mjeseci, 310"/> Nedugo nakon operacije, vlasti NDH su o njoj dale snimiti dokumentarni film [[Straža na Drini]]. Film je nagrađen na filmskom festivalu u [[Venecija|Veneciji]] iste godine.
=== Početak operacije i glavni dio ===
[[Datoteka:Francetić.jpg|200px|mini|[[Jure Francetić]] komanduje artiljerijom Crne legije u napadu na četnike kod Han Pijeska]]
Operacija od samog početka nije krenula po planu, kada je Crna legija bez odobrenja generala Badera 1. aprila iz smjera [[Han Pijesak|Han Pijeska]] napala četnike kod [[Vlasenica|Vlasenice]] i zauzela je. 8. aprila preotela je od četnika [[Drinjača|Drinjaču]] a 9. aprila [[Bratunac]] i [[Srebrenica|Srebrenicu]]. Ustaše su se sukobili i sa partizanima koji su se istodobno borili i sa četnicima.
 
U poslijeratnoj historiografiji [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|komunističke Jugoslavije]] uz Operaciju Trio će se vezivati i kasnije talijansko-četničke akcije protiv partizana u Hercegovini te su one uz Operaciju Trio smatrane zajedničkom ofenzivom koja je nazivana "trećom neprijateljskom ofenzivom". No tu se zapravo radilo o dvije odvojene operacije tj. dvije odvojene ofenzive.
Nakon nekoliko dana partizani su se povukli južnije, u italijansku okupiranu zonu. Italijani nisu uspjeli pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena pa je general Bader zatražio od višeg zapovjedništva da se čitava operacija otkaže, što je i odobreno. No do tada su njemačke i domobranske jedinice iz [[Sarajevo|Sarajeva]] potpomogle ustaške snage koje su 10. aprila izbile na Drinu. 22. aprila Nijemci napadaju partizanske snage koje su ugrožavale [[Rogatica|Rogaticu]] i do 27. aprila ih odbacuju te potpuno čiste prostor Drine od četnika i partizana (zarobljavajući i četničkog zapovjednika, majora Dangića). Italijanska divizija "Pusteria" 23. aprila zauzima [[Čajniče]] i dolazi do [[Goražde|Goražda]]. Divizija "Taurinense" je djelovala samo kao zaustavljajuća sila na južnom dijelu operacije. Zbog uspješnih akcija hercegovačkih partizana italijanske snage nisu na vrijeme došle u Istočnu Bosnu što je omogućilo glavnini napadnutih partizanskih jedinica da se povuku južno od linije [[Kalinovik]]-[[Foča]].
 
=== Kraj =Reference==
{{reference}}
Kako je operacija službeno bila prekinuta 25. aprila, odmah zatuma slijedila je improvizirana [[Operacija Foča]] u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini, u kojoj su učestvovale samo njemačke i italijanske snage. Rezultat Operacije Trio bio je uništenje istočnobosanskih četnika i protjerivanje partizana sa područja Istočne Bosne te uspostava kontrole ustaških vlasti nad istočnom granicom NDH ali i masovan bijeg srpsog stanovništva istočne Bosne u [[Srbija|Srbiju]].
 
[[Kategorija:Bitke]]
328

izmjena