Razlika između verzija stranice "Sonata"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 65:
Do [[1770]]. većina promjena koje diktiraju pomak od barokne sonate ka klasičnoj sonati su čvrsto uspostavljene. Kroz rad [[Napulj|napuljske]] škole opere pod vodstvom Alessandra Scarlattija ([[1660]]-[[1725]]), operna sinfonia, ili uvertira, je bila modernija od tradicionalne crkvene sonate (sonata da Chiesa). Preskočen je uvodni spori stavak i napušten je fuga oblik koji je bio prva allegro veza sa prošlošću. U novom obrascu sa tri stavka, [[menuet]] ponekad mijenja brzo, sažeto finale. Mannheimska škola kompozitora na jugu Njemačke-najpoznatiji među njima je [[Johann Wenzel Stamitz]] ([[1717]]-[[1757]]) i njegov razvili su tehniku orkestra, čiji resursi sada pružaju idealnu laboratoriju za eksperimentisanje sa dramatskim učincima tonskih kontrasta.
Do tog vremena klasične sonate su osigurale konsolidovanje procesa započetog gotovo dva vijeka ranije [[Revolucija|revolucijom]] iz jednoobrazne polifonije do monodije, s naglaskom na melodiju i harmoniju. [[Rokoko|Rokoko stil]] iz sredine [[18. vijeka]], uglavnom poznat kao stil galant, postigao je srednju fazu u kojoj je [[kontrapunkt]] gotovo izbačen, a pjesme su bile u središtu interesa. Ali sada, u zrelom klasičnom stilu Haydna i Mozarta, površni melodični interes je podređen, gdje vrijednost melodija leži u njihovoj ulozi funkcije tonaliteta.
Liszt i njegovi sljedbenici su oslabili sonatni oblik koristeći u svojim simfonijskim poemama muzičke organizacije na temelju programa, nego na razlikama ključeva. ▼
Desila su se dva važna događaja u 19. vijeku koji su utjecali na slabljenje efikasnosti klasičnog sonatnog oblika kao organizacionog principa. Jedan od njih, na primjeru [[Richard Wagner|Richarda Wagnera]] ([[1813]]-[[1883]]), bio je povećanje upotrebe kromatike, kroz upotrebu nota i akorda stranih ključu u kojem je muzički prelaz napisan.
▲Drugi je da su [[Franz Liszt|Liszt]] i njegovi sljedbenici
Većini djela pisanih u sonatnom obliku nakon Wagnerovog doba, međutim, nedostaje određeni osjećaj vitalnosti. Često, jer im je efikasnost ključa ili tonaliteta oslabljena, takve kompozicije su usredotočene na melodiju bez jakog kontrasta u tonalitetu kao podloge u klasičnoj sonati. Neki kompozitori su napravili stilske kompromise.
[[Arnold Schoenberg]] je za "Četvrti gudački kvartet" koristio svoj 12-tonski (dodekafonski) pristup kompoziciji, koji bi počeo sa "redom", ili serijom, od 12 tonova kromatske ljestvice, po izboru kompozitora, a služio je kao melodijska i harmonijska osnova za kompoziciju. U ovom djelu on uklapa 12-tonski stil sa obrisima sonatnog oblika. Rezultat je zasnovan na kontrastnim temama, radije nego na klasičnom sonatnom principu kontrasta ključeva, jer 12-tonska muzika, kao atonalna, namjerno izbjegava stvaranje osjećaja ključa. Na usporediv način, iako u kontekstu različitog stila, neke od sonata [[Sergej Prokofjev|Sergeja Prokofjeva]] ([[1891]]-[[1953]]) koriste vanjske formalne podjele klasičnog sonatnog oblika, ali podvlače i interes za melodije kao takve, ostavljajući tonalitet (još uvijek prisutan u ovom slučaju) da odigra više dekorativnu nego strukturnu ulogu.
== Muzički primjeri ==
* [http://www.youtube.com/watch?v=g8SaG_pW4f4 ''Prokofiev's sonata''] na youtube.com
* [http://www.youtube.com/watch?v=4g4eEIpKW34 ''Handel's sonata''] na youtube.com
* [http://www.youtube.com/watch?v=JcUh-ggBfzI ''Mozart's sonata''] na youtube.com
== Linkovi ==
| |||