Razlika između verzija stranice "Robert Goddard"

Za razliku od [[Konstantin Ciolkovski|Konstantina Ciolkovskog]], Robert Goddard je rakete dizajnirao, ali i konstruirao. Iako nije čuo za teorije Ciolkovskog, u svojim je istraživanjima ne samo došao do gotovo identičnih zaključaka, već ih je i dokazao. Iako su u početku ismijavane do tačke da je proglašen i ludim".<ref name=pl />. Nakon što je 1920. godine [[New York Times]] na prvoj stranici objavio veliki članak kako rakete neće nikada letjeti, povukao se iz javnosti. Slijedio je trijumfalni povratak 1926. godine, nakon što je prvi u historiji lansirao raketu sa pogonom na tečno gorivo. U godinama koje su slijedile patentirao je preko 200 izuma vezanih za raketnu tehnologiju, ponovio uspješno lansiranje rakete, ali i konstruirao prvi avion na raketni pogon. Njegovi rezultati inspirirali su "The Rocket Into Interplanetary Space", knjigu [[Hermann Oberth|Hermanna Obertha]] koja je i zadnje skeptike uvjerila da rakete i njihove mogućnosti treba shvatiti ozbiljno. Njegov učenik, [[Wernher von Braun]] poklonio je knjigu [[Adolf Hitler|Hitleru]], koji se oduševio njom, označivši tako početak njemačkog raketnog programa. On je rezultirao stvaranjem [[Fieseler Fi 103|V-1]] i [[Aggregat A-4|V-2]] raketa, prvih raketa koje su mogle dostići [[svemir]].

Robert Goddard je prvih sedam godina života proveo je u Bostonu[[Boston]]u, a onda se zajedno sa roditeljima vratio u Worcester. Još u ranoj fazi svog života bio je inspirisan djelima naučne fantastike, posebno djelima "Rat svjetova", H. G. Wellsa i "Put na Mjesec", Julesa Vernea. Godine 1902, za vrijeme pohađanja srednje škole u Worcesteru, objavio je u časopisu "Popular Science News" članke o mogućnostima rakete za putovanja svemirom, te o primjeni višestepenskih raketa u te svrhe. Godine 1908. diplomirao je na Politehničkom institutu u Worcesteru i potom upisao postdiplomski studij na fakultetu Clark u Worcesteru, gdje je 1911. odbranio doktorat iz fizike. Na istom fakultetu počeo je predavati 1914., a 1923. postavljen je za direktora fizičkog laboratorija.<ref> [http://www.nasa.gov/centers/goddard/pdf/110902main_FS-2001-03-017-GSFC.pdf] "Robert H. Goddard: American Rocket Pioneer", author=NASA, journal=NASA Facts, 2001.</ref>

Tokom postdiplomskog studija, 1909., Goddard je počeo praviti detaljne izračune vezane uz raketne motore na tečno i čvrsto gorivo, te (nezavisno od Ciolkovskog) postavio teoriju da bi kombinacija tečnog [[vodik|vodika]] i tečnog [[kisik|kisika]] bila (sa stajališta efikasnosti) idealno pogonsko gorivo. Svi aparati, koji su u to vrijeme nazivani raketom, imali su pogon na čvrsto gorivo. Godine 1912., kada je na fakultetu Princeton počeo predavati eksperimentalnu fiziku, uzeo je po prvi put raketu u ruku. Bila je to jedna od englesko-američkih raketa za spašavanje brodova, kojim se uže za spašavanje izbacivalo na nasukane brodove. Radilo se o posve običnoj barutnoj raketi i Goddard je uskoro otkrio da je iskorišteno samo 3 % energije njena punjenja. Glavni uzrok tome bila je nedovoljno savršena konstrukcija mlaznice i vanjskog oblika rakete, pa se Goddard počeo vrlo brižljivo baviti njihovim usavršavanjem.

Uz zalaganje legendarnog pilota Charlesa Lindbergha, koji je izuzetno cijenio Goddardov rad, 1930. Guggenheimova mu je fondacija za nastavak istraživanja donirala iz fonda za promociju aeronautike 50 .000 američkih dolara, a manji je iznos donirala i Carnegie fondacija za izgradnju testne infrastrukture. Sada se Goddard mogao potpunije posvetiti testiranju i lansiranju raketa, te je na Mescalero ranču, u polupustinjskom području blizu Roswella u Novom Meksiku (kasnije poznatom kao "White Sands Proving Ground") otvorio novu radionicu. Već krajem 1930. lansirao je ovdje svoju prvu veliku raketu (dužine 3 m), koja se uzdigla na visinu od 600 metara. Ta se raketa dosta kolebala pri letu, pa je nastavio sa istraživanjima problema stabilizacije, riješivši ga u proljeće 1932., pomoću žiroskopa.<ref name="NASAbio"/> Njegova tehnička rješenja su iskoristili njemački naučnici koji su na temelju toga projektirali balističku raketu V-2. <ref name="space"/>

Zbog velike američke ekonomske krize, fondacija Guggenheim prekinula je donacije 1932. godine, pa je Goddard bio prisiljen vratiti se na fakultet Clark i tamo uz pomoć donacija Smithsonian fondacije vršiti skromnija statična testiranja. 1933. godine obnovljena Guggenheimova fondacija nastavlja mu pružati financijsku pomoć, pa se vraća u [[Novi Meksiko]]. Tako je 1935., iznad Moscalera ponovno poletjela nova velika raketa, dostigavši visinu od 2200 metara. Goddard je nastavio sa testiranjima sve do početka [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], kada se u Marylandu uključio u testiranje vojnih raketa za pomoć aviona pri uzlijetanju (JATO). U Drugom svjetskom ratu, Goddard se ponovo ponudio na raspolaganje američkoj mornarici za pomoć u razvoju praktičnog mlaznog pomoćnog pogona za uzlijetanje i raketnih motora na tečno gorivo s promjenjivim potiskom. U oba područja je briljirao. Umro je 10. augusta 1945., četiri dana nakon što je bačena prva atomska bomba na Japan.<ref name="NASAbio"/>