Razlika između verzija stranice "Tokata"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Bushido (razgovor | doprinosi)
No edit summary
 
Bushido (razgovor | doprinosi)
No edit summary
Red 1:
'''Tokata''' (it. toccata – „biti dirnut“) je oblik [[klasika|klasične muzike]] za instrumente sa tipkama koja naglašava vještinu svirača. Manji broj tokata je za više instrumenata, kao otvaranje opere [[''Orfeo'']] od [[Claudio Monteverdi]].
 
Ovaj oblik se najprije pojavio u [[renesansa|renesansi]]. Nastao je u sjevernoj [[Italija|Italiji]]. Brojna izdanja muzike kasnog 16. stolječa sadrže tokate kompozitora kao što su [[''Girolamo Frescobaldi'']], [[''Adriano Banchieri'']], [[''Claudio Merulo'']], [[''Andrea Gabrieli'']], [[''Giovanni Gabrieli'']], [[''Luzzasco Luzzaschi'']] i drugi. Ovo su kompozicije u kojima jedna ruka svira virtuozno sa brilijantim prelazima protiv druge ruke koja svira akordsku pratnju. Među kompozitorima koji su radili u Veneciji za vrijeme nastanka tokate je bio mladi [[''Hans Leo Hassler'']] koji je donio taj oblik u Njemačku. Tokata je u [[Njemačka|Njemačkoj]] doživjela svoj najveći razvoj.
 
Tokata u baroku je počela sa ''Girolamo Frescobaldi''. Postaje virtuoznija, intenzivnija i produžava se u odnosu na renesansnu verziju. Dostiže svoj vrhunac ekstravagance slično aritekturi tog vremena. Često sadrži jako brze dijelove i [[arpegiji|''arpegije'']] koji se izmjenjuju sa akordima i dijelovima slični [[fuga|''fugama'']]. Često nema regularni tempo, a skoro uvijek ima improvizacijski osječaj.
 
Drugi barokni kompozitori prije Bacha su bili [[''Michelangelo Rossi'']], [[''Johann Jacob Froberger'']], [[''Jan Pietarszoon Sweelinck'']], [[''Alessandro Scarlatti'']], [[''Dietrich Buxtehude'']].
 
[[Johann Sebastian Bach|Bahove]] Tokate su među najpoznatijima ovog oblika. Njegove tokate za [[orgulje]] su brilijantna improvizacijska dijela i često slijede nezavisne fuge. U ovakvim slučajevima tokata služi kao [[preludiji]]. Njegove tokate za čembalo su multi-sekcijonalne i sadrže fugalne strukture.
 
Nakon baroka tokate su manje česte, ali ima nekoliko dobrih primjer: [[Robert Browning]], [[Robert Schumann]], [[Kaikhosru Shapurji Sorabiji]] i [[Prokofiev]] su napisali tokate za solo piano, to su također uradili i [[Maurice Ravel]] kao dio ''Le Tombeau de Couperin'' i [[Claude Debussy]] u svojoj [[suita|suiti]] ''Pour le Piano''. Tokata je bila od velikog značaja u francuskim školama orgulje tokom perioda [[romantika|romantike]].