Razlika između verzija stranice "Ana, vojvotkinja Bretanje"

| Prethodnik =[[Franjo II, vojvoda Bretanje|Franjo II]]

| Nasljednik =[[Klaudija, vojvotkinja Bretanje|Klaudija]]

| Dinastija =[[Dreux (dinastija)|Dreux]]

| Otac =[[Franjo II, vojvoda Bretanje]]

 

== Vladavina ==

[[Datoteka:Anna maximilien.JPG|mini|lijevo|Plaketa koja označava mjesto na kojem se vojvotkinja Ana udala za njemačkog kralja Maksimilijana I]]

Prvi zadatak dvanaestogodišnje vojvotkinje bio je pronaći muža čija je vojska dovoljno jaka da se odupre francuskoj. Izabrala je njemačkog kralja [[Maksimilijan I, car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana I]], iz dinastije [[Habsburg (dinastija)|Habsburg]], udovca burgundske vojvotkinje [[Marija, vojvotkinja Burgundije|Marije]] (također Kapetovke). Vjenčali su se putem predstavnika [[1490]]. godine, te je Ana kao njegova supruga postala njemačka kraljica i austrijska nadvojvotkinja. Francuzi su ovaj brak smatrali ozbiljnom provokacijom, jer ne samo da na njega nije pristao francuski kralj, već je i muž bretonske vladarice bio najveći neprijatelj Francuske. Vjenčanje se pokazalo loše tempiranim; Maksimilijan je bio prezauzet problemima u Ugarskoj da bi se ozbiljno borio za Bretanju, a Anini saveznici, kastiljska kraljica [[Izabela I, kraljica Kastilje|Izabela I]] i kralj [[Ferdinand II, kralj Aragonije|Ferdinand V]], bili su zauzeti provodeći [[rekonkvista|Rekonkvistu]]. Iako su i kastiljski kraljevi i engleski kralj [[Henrik VII, kralj Engleske|Henrik VII]] poslali manje trupe u pomoć Ani, ni jedni ni drugi nisu željeli otvoreni sukob s Francuskom.

 

[[Datoteka:Loire Indre Langeais tango7174.jpg|mini|Vjenčanje vojvotkinje Ane s francuskim kraljem Karlom VIII]]

[[Datoteka:Anne de bretagne.jpg|mini|Kraljica Ana prima manuskript koji slavi poznate žene]]

[[Pomazanje|Pomazana]] je i [[krunidba|okrunjena]] kao kraljica Francuske [[8. februar]]a [[1492]]. godine u bazilici [[bazilika Saint-Denis|Saint-Denis]]. Anin drugi brak počeo je loše. Živjela je odvojeno od muža, koji joj je branio da koristi titulu vojvotkinje Bretanje. Dok je ratovao u Italiji, [[regent]]stvo nije prepustio svojoj supruzi, kako je bio običaj, već sestri [[Ana od Francuske|Ani]]. Kralj i kraljica su imali troje mrtvorođene i četvero živorođene djece, od kojih najdugovječnije, sin [[Karlo VII, delfin Viennoisa|Karlo Orland]], doživljava samo 3 godine.

 

Karlo VIII je [[1498]]. godine umro nesretnim slučajem, od posljedica udarca u glavu. Ana je ostala 28-godišnja udovica, bez djece i nasljednika. Sporazum ju je sada obavezivao da se uda za novog kralja Francuske, muževog rođaka [[Luj XII, kralj Francuske|Luja XII]], ali on je već bio oženjen Aninom zaovom [[Ivana od Francuske (francuska kraljica)|Ivanom]]. Iste godine je potvrdila da će se udati za Luja ukoliko dobije poništenje braka s Ivanom u roku od godinu dana, vjerujući da Luj u tome neće uspjeti. Međutim, Luj je uspio nagovoriti papu da mu poništi brak uprkos Ivaninim protestima u datom roku. U međuvremenu, Ana je uživala samostalno vladajuću svojom domovinom.

 

Godine [[1499]]. udala se za Luja XII. Od [[1501]]. do [[1504]]. bila je i kraljica Napulja, budući da je Luj nakratko osvojio krunu tog kraljevstva. Bračni ugovor s Lujem je bio mnogo drugačiji od onog kojeg je potpisala s Karlom; Ana više nije bila djevojčica, već zrela udovica kralja odlučna da osigura priznanje svojih vladarskih prava u Bretanji i nezavisnost svog vojvodstva. Prema bračnom ugovoru, Anu je trebalo da naslijedi njihov drugi sin ili, ako budu imali samo jednog sina, njihova najstarija kćerka. Iako je njen novi muž imao velikog utjecaja na vlast nad Bretanjom, priznavao je nju kao vladaricu Bretanje. S Lujem je imala dvije kćerke i četiri mrtvorođena sina.

 

Ana se žestoko borila da osigura nezavisnost Bretanje; svoju najstariju kćerku [[Klaudija, vojvotkinja Bretanje|Klaudiju]] zaručila je za [[Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva|Karla Austrijskog]] (unuka svog prvog muža). Međutim, kad je Luju postalo jasno da mu Ana neće roditi sina, poništio je zaruke Klaudije i Karla, te kćerku zaručio za svog rođaka i prijestolonasljednika, [[Franjo I, kralj Francuske|Franju Angulemskog]]. Ana se žestoko opirala muževoj odluci i nikada nije odobrila taj brak. Čak je pokušala svoju drugu kćerku, [[Renata od Francuske|Renatu]], učiniti svojom nasljednicom, naznačivši tako u svom testamentu.

 

[[Datoteka:Coeur Anne.JPG|mini|Posuda u kojoj se čuva srce kraljice Ane. Na njoj, na francuskom, piše: "U ovoj posudi od zlata, čistoj i vrijednoj, leži srce plemenitije od bilo kog ženskog srca što ga je svijet vidio, Ana joj je bilo ime, dva puta kraljica Francuske, vojvotkinja Bretonaca, kraljevska i suverena."]]

Da je nadživjela muža, sudbina Bretanje bi vjerovatno bila drugačija. Bubrežni kamenac prekinuo je Anin život u njenoj 36. godini. Iako ju je prema njenoj oporuci trebala naslijediti mlađa kćerka Renata, Luj to nije dozvolio, pa ju je, kao što je i bio običaj, naslijedila starija kćerka Klaudija koju je ubrzo zatim udao za Franju. Luj se oženio [[Marija od Engleske (francuska kraljica)|Marijom od Engleske]] u neuspjelom pokušaju da dobije sina. Franjo je Luja naslijedio kao kralj, a [[Henrik II, kralj Francuske|njegov sin s Klaudijom]] naslijedio je i francusko i bretonsko prijestolje, te zauvijek pripojio Bretanju Francuskoj.

[[fr:Anne de Bretagne]]

[[gd:Anna na Breatainn Bheag]]

[[hu:I. Anna breton hercegnő]]

[[id:Anne dari Bretagne]]