Razlika između verzija stranice "Zuko Džumhur"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
Emx (razgovor | doprinosi)
nisu nam potrebni njegovi članci
Red 34:
 
[[sr:Зуко Џумхур]]
Evo par članaka - priča jedne od legendi Bosanskohercegovačke književnosti :
APRIL NA SIRKEDZIJU
 
 
 
 
Zuko Dzumhur
 
 
 
 
April bane u tijesne sokake Sirkedzija kao pijani kicos s koferima punim sunca.
April uvijek dugo putuje do Sirkedzija na karoserijama automobila.
April uskace u odzake cevabdzinice, viri iz nabora iznosenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni zalosne vrbe za tarabama, uspava sve zute macore i osvijetli ljubicasti "beze" na usnama prodavacica.
April odsjeda na prasnjavim tavanicama po Sirkedziju.
Naseli se ovdje tek poslije setnje glavnim ulicama grada, posto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata ducana i muhalebidzinica i puzi memljivim zidovima preko sarenih panorama obale po kojoj se kocopere zirardo sesiri starinskih kicosa u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave suncanih igara za mahalsku djecurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i dzamijskim avlijama.
Igra dugo i ruzno kao carsijska luda.
 
Popodne, umoran, susicav i zur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjicavih konacista oko zeljeznicke stanice na Sirkedziju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan tece dugo i radoznalo pred nirnberskim vasarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedziju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeca.
 
Iz svijetle carske palace u cvijecu i mirtama izlazi ohola carska svita - blistava kao orijentalske secerlame.
Sokacima starog Sirkedzija preko svilenih sagova, izmedju dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta - koraca car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Svestenstvo u zlatu ocekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradise Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.
 
Iza imperatora gamize copor dvorjana, stitonosa, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlacenih i prepredenih ljenjivaca sruci se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa sest hiljada kandelabra.
 
Sokaci se prolamaju od usklika fukare ciji su pradjedovi sedam godina dovlacili gradju i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noci zidali na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploca na koju je odmah po rodjenju bio spusten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Boziji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluzi postovanje i na ovom i na onom svijetu".
 
Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamasnama. Oni ciste put njegovom carskom velicanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.
 
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedzija gomila dvorskih sobara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uskopljenika, rasa, bozadzija, spijuna, cankoliza, dervisa, begova i cetiri stotina adjutanata, ministara i vatrogasaca.
 
Zlatna ekipaza i frizirane dvorske brade zaustavise se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni cesma ni spomenik, nego igracka, ceif i ljupka sala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.
 
Sa slike u cetiri boje muzika tresti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposlicara i opsjenara arlauce: "Cok jasa, cak jasa, padisah!"
 
Umoran od vijekova predvece, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlaznim olucima smedjih stracara, ugasen prosjackim dlanovima u dnu ascijskog lanca.
Potrosen je u kupljenom zagrljaju i opojan vecernjim ezanom krezubih mujezina u salvarama.
 
 
 
 
 
Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji
 
==========================================================================================
CILIM
 
 
 
 
Zuko Dzumhur
 
 
 
 
Moj dragi rodjak zvao se Ahmetaga Dzumhur. Njegova zena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Dzumhur, od miloste zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio opcinski podvornik cija je prva duznost bila da cisti dva ili tri sobicka u staroj opcinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjicke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjicke carsije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i strcaljkom.
 
Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova zena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromasni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferic ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na tefericima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.
 
U to davno doba, prije pola vijeka, opcina je imala samo tri sluzbenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugackom sabljom oko pasa. carsija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada podju na rucak pred otvorena ducanska vrata stavljali tronozac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najvise dvojica lopova. Bilo je to pravo cudo o kome bi se u carsiji dugo pricalo.
 
Opcinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je cetiri stara pisaca stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijecali ili narod sto bi navracao nekakvim poslom.
 
Jedina vrijedna stvar u citavoj toj zgradi, po shvacanju moga rodjaka bio je jedan stari cilim sarajevske tvornice cilima u odaji predsjednika. Tome starom cilimu narocitu brigu i paznju posvecivao je Ahmetaga. Za taj cilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj cilim nabavio i u opcinu donio. Jedni su pricali da je cilim jos za svabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kucera. Moj rodjak Kajmo, tvrdio je cas jedno, cas drugo.
 
Predsjednici opcine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge sluzbe moj rodjak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku odrzao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodoslice napomenuo da dobro pazi na cilim i da ne hoda po njemu bez velike nuzde i nevolje. cilim je promjenio mnogo predsjednika i mora jos dugo da traje i da se ne haba i ne trosi. Predsjednici dolaze i odlaze, a cilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvazniji i najsvjetliji trenuci.
 
Imao je samo jednu zelju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdzije i polivaca konjickih sokaka i cuvara opcinskog cilima dodje njegov sin Ragib.
 
Zelja mu se ispunila.
 
Neka mu je lahka zemlja koju je citavog svog zivota cistio i polivao.
 
 
 
by @dreamweaver
 
Zuko Dzumhur
===========================================================================================
HRAM U KOSMAJSKOJ
 
 
 
 
Zuko Dzumhur
 
 
 
 
Biljezim ove redove bojeci se da sam jedan od rijetkih zivih svjedoka toga davnog dogadjaja u Beogradu.
 
Moj najblizi rodjak Abdulah Hadzic, imam beogradske Bajrakli dzamije, bio je tesko bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (cini mi se cetvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tuznoj svecanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.
 
U stravicno unakazenim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola zena u dronjcima. Medju tim nesretnim zenama bila su samo dvojica ili trojica starijih muskaraca, jos uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek prezivjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove zene i rodbina sto su dosli da prisustvuju ovoj tuznoj svecanosti. Stajao sam medju njima pognute glave misleci na strahote kroz koje smo svi, a narocito Jevreji, prosli tih strasnih ratnih godina nacistickog zla i bezumlja.
 
Pojacana zapomaganja i plac skrenuli su mi paznju na jednog omanjeg covjeka koji je upravo ulazio u Hram. Covjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasacem i partizanskom Spomenicom na grudima. Imao je naocare i bio veoma utucen. Ojadjene i uplakane zene opkolile su ga i drzale za ruke i ramena sa svih strana. Covjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih ocala primjetio sam suze.
 
Taj omanji covjek medju ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Mosa Pijade.
 
Zan Konfino, ljekar i knjizevnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tuznim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno unisteni Hram.
 
Sjecam se dobro, Zak Konfino obucen u nekakvu iznosenu vojnicku bluzu govorio je potresno o tuznim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato sto su se zvali Avrami, Mose i Isaci.
 
Eto, proslo je vise od cetiri desetljeca, a i danas u mome sjecanju zivi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali neduzni Avrami” koje je u svojoj tuznoj besjedi nekoliko puta spominjao zak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.
 
Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.
 
Nikada necu zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorcolu, na moje drage skolske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeca, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i ucene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji ucio higijenu, matematiku, njemacki jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, isao na utakmice i na djacke igranke…
 
Podsjetilo me je i podsjeca i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u ciju sam kucu u Jovanovoj ulici na Dorcolu cesto sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u nasu kucu pored beogradske Bajrakli dzamije.
 
Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.
 
Eh, ti ”mali Avrami” Zaka Konfina pomenuti prije cetrdeset ljeta i danas zive u meni.
 
 
 
 
 
Zuko Dzumhur
 
============================================================================================
JUKSEK-KALDRMA
 
 
 
 
Zuko Dzumhur
 
 
 
 
Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija... Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Izvire iz memljivih odaja napustene medrese, gdje su u opremi anadolskih dervisa vijekovima bubali, gladovali i onanisali zuti bogoslovi naksibendijske tekije; protice grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kucnih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smedje prozorske resetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju...
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, sesirima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom.
 
Muslimani su nekad senlucili petkom, hriscani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom...
 
Sada svi sedmog dana jedu melspajz, igraju domine, navijaju za "Fener-bakce" ili "Besiktas"; sedmog dana kasnije ustaju, duze se zadrzavaju u toaletu i sporije se oblace...
 
Sirotinjska nedjelja najamnika pocinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije rucka kad jutrom isprati kucevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene pticare u loviste oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza... Dodje bucno, kao jedra sluzavka nafrakana jeftinim pomadama, nakicena sarenim pantljikama po ubogom praznicnom ruhu hizmecara, pracena buljucima zadriglih causa, djecurlije, kalfica i opcinskih regruta.
 
Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni trocetvrtinski valceri i dzambolaje...
 
Nedjelja pokrene sarene kosture ringispila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u dzungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz "starih dobrih vremena Dzimi Duranta" i kukovi u crvenim salvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijecu u gladne mornarske sake da opet zavihore po svodu... Za trideset kurusa zeljezna pticurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.
 
Pripucaju strelista i mali kovaci udaraju u nakovanj, a plehane rode donose bebe... Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipcanina s cetiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati dzinovi reklamiraju vjestine nedoraslih djevojcica na zici... Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u cijim kadrovima prskaju senbrunske fontane; Napoleon lli komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski knezevi predaju zlatnu sablju nekome pasi i Talijan Lukeni u sirokom anarhistickom sesiru okovan cami na robiji i ispasta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.
 
Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog cudovisnog ljudskog logora sto je do danas ostao samo skica velike metropole - vise veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskraj na scenografija po kojoj su ispisane zagadjene kapije dotrajalih "apartmana" u cijim odajama nedjeljom sjede uparadjeni gosti, dok iznad sifonjera u stjenjicavim okvirima pod lepezama crnih evnuha ljeskare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijasa.
 
U kuci broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladic u zelenom kacketu, ovlasteni majstor Menahem Safada sest dana veze maslinove grancice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendzera, tuzno gleda kako ukruceni remci rasipaju ajluk na kucne pomocnice. ("O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena...")
 
Ispod Safadinih prozora promicu esaloni velikovaroskih palancana u gluhim nedjeljnim promenadama kada cinovnicka djeca u odijelima od prepravljenih ocevih pantalona stupaju na celu porodicne kolone...
 
Promicu aveti i onih vjecnih usamljenika sto ni praznikom nemaju drustva i koje uvijek srecemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela.
 
Dokoni antikvari cak s Bajazida dovuku ovamo gomile "popularnih" knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari "Lajfovi", "Sinemondi", i "Epoke", i "Kako se pisu ljubavna pisma", i "Kako se osvajaju zene"..,
 
Za pet kurusa kirije mogu djaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plazu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i uzivati u "americkom nacinu zivota" na flah-papiru.
 
Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mracne kapije, isceznu ispijene flase krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringispila.
 
Nedjelja iznenada odleti niz mahalu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih ociju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme...
 
Onda se oglasi mjesec ridj i izgladnio kao Nasrudin-hodzino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noci kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zasiljenih olovaka kojima su davno pomrli andjeli ispisivati po nebu grijehove trecerazrednih smrtnika.
 
 
 
 
 
Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji
 
=============================================================================================
KASABA NA GRANICI
 
 
 
 
Zuko Dzumhur
 
 
 
 
Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
sesnaest clanova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.
 
Sjecam se jos da su Rusi vracali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlasku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam vise ko kome); i da se Porta tu obavezala (svecano) da vrati Srbiji sest nahija, i da je sultan obecao ferman snabdjeven hatiserifom, i da je odredjena ratna steta za neki rat od 1806...
 
To je sve sto je ostalo od petke zaradjene na Jedrenu prije petnaest godina.
 
Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosvestenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i drzavnik albanski koji se dugo nosio s nasim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Dracu obrijao bradu i na talijanskoj ladji - bez mantije i otadzbine - bjezao ispred kralja Zogua, kacaka i Pasica, cak u Ameriku da tamo pise sonete, i predaje muziku na nekom cuvenom univerzitetu.
 
Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog zurnala". Jedrene 1913. puno vojnika i sajkaca. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogacama, i cvijecem na vrhovima pusaka. I trecepozivci su isli kao na svadbu i pjevali: "Je sam li ti Je-lane..."
 
Bugarska komanda slala je svakog dana depese: "Utre ste padna Odrine", a Sukri-pasin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije vidjenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s dzamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.
 
Jedrene me docekalo u velikim zlatnim salvarama sjedeci u ravnici kojom tece i sumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna medju cepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomocna.
 
Poslije su u kadar usli bedemi porusenog saraja i dva-tri vlazna prizemna sobicka oskudnog Gradskog muzeja.
 
Dugometrazni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svrsio.
Bursa je sacuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sacuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sacuvalo ni uspomene...
 
Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smedje naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio zivot kao voda iz napukle stare cinije po cijoj se ivici zadrzao blijedi trag starinske pozlate.
 
Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada cinova pun teferica, ascinica i pospanih statista koji cekaju hepiend.
 
U crtacku biljeznicu ne moze ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.
 
Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske zeljeznicke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna dzamija, polupruska kasarna rodila se u proslom vijeku kao arhitektonski melez u braku izmedju kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "ja vas-ja vas".
 
Lijevo su bugarske pogranicne karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...
 
Pred biljeznicom je samo prorijedjena carsija iz koje su tri puta panicno bjezali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.
 
Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, rostilj radi, Grendzer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad zive u srdacnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovcetine, "Filip Morisa" i Hadzi-Bekirovog rahatlokuma.
 
U svakom stotom cepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno ponistenih taksenih maraka, pecalbari po jedan nas Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajuci godinama bijele dane za zute pare.
 
Pecalbarski se stedi previse, zivi premalo i razmnozava pretjerano.
 
Na sve strane su opet sokaci i budzaci, avlije, i cenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
 
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre Nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma tesko otetih od kismeta, kapitulacija u calmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodisnja republika s laicizmom i prosvjetom.
 
Okolo - po mahalama vuce se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s macem u Aja Sofiju - do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kisi i u bolnickom fijakeru posljednje kategorije.
 
Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stusti bjesomucno i sa svih strana - i sa evropske i sa azijske.
 
Tama polegne kao derviska dzuba po kucama, po ljudima, po poslovima, po pokretima...
Istok i Zapad zaspiju svakog aksama zagrljeni na uscu Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom...
 
 
Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji
 
===========================================================================================
MATERNJI JEZIK
Zuko Dzumhur
 
Poranio sam i odlucio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Dzema el Fna u blagoslovenom gradu Marakesu.
Vucem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandzi u mirisnom beharu, zagledam se lica ruzicsatih kuca pod zelenim krovovima i zastajem pored sarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.
Putem promicu vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i ridjih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakucu u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gacicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepsi zenski sjaj, najuspjesnija mjesavina svakojakih ljudskih pasmina.
Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevisnjega da mi podari dug zivot, dobro zdravlje i svaku srecu i na ovome i na onome svijetu.
Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrcu raskosni fijakeri puni stranaca u sarenoj odjeci. Ne znam zasto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.
Promicem ispod kapije velikog marakeskog suka.
Pokrivena carsija.
U Istambulu - Kapali carsija.
Bezistan u Isfahanu i sirazu.
Sukovi u Damasku i Kairu.
Suk za oci - velika svetkovina sarenila i beskrajna gama boja i bericet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…
Suk za usi - pritisak najrazlicitijih sumova, rumora, tonova i zvukova…
Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ruzinih i jasminovih ulja i najjaca smrad stavljenih jarecih koza.
Suk za tijelo - silan napor da se odrzi i opstane baceno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budzacima, da se ne prospe, da se ne stroposta i da ne bude satrveno i izgazeno…
Na kraju velikog i bucnog suka jos je veci i bucniji Trg smrti, Dzema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.
Sada je to trg zivota, najvece zivosti, veselosti, uzurbanosti, radosti i volsebnosti za nase oci, za nase usi, za na damare i za covjekov radoznali duh.
Dzema el Fna najveca je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozoriste u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazaliste u kome nema zavjesa, sminke, kulisa, svjetiljki, rampe, saptaca, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.
Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju mozemo jedino naslucivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunasca zarkog i kalajisanog.
Dzema el Fna je veliko, zivo srce lijepoga grada Marakesa. Tu se srece i susrece, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaze, tu se jauce, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaze, tu se zakuka, tu se upisa…
Slijepci, drevni cuvari kulture i istocnjacke mudrosti pripovijedaju nadugo i siroko, poput prica iz hiljadu i jedne noci prastara predanja o skrivenom i neslucenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije usao, ciju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o carobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih ociju.
I danas price iz pravih usta i bajke recene milozvucnim glasom opcinjavaju ovaj radoznali, sareni svijet i djecu, i odrasle, i nemocne starce.
Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su posli i za kakvim poslom, pa stojeci cuceci ili sjedeci dugo slusaju sjede pripovjedace i njihove duge i zanosne price kao opijeni i oma?ijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajuci na sirotinjsku starcevu prostirku nekoliko novcica.
Mnogi pored pripovjedaca ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe rijeci sto su na Dzema el Fna i dosli samo da slusaju i uzivaju u carolijama lijepo srocenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merace ili pazare - oni su samo i jedino vruce musterije zive ljudske rijeci.
cuceci jutros me?u ovakvim musterijama, sjetio sam se naseg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovica. Pricao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladic sa svojim vrsnjacima ?acima cuvene somborske Preparandije dolazio pocetkom ovoga vijeka cak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i dozivi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta cuvenog glumca Dobrice Milutinovlica.
Na pet koraka od mene su zmije opcarane i ukrucene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokosaka tricaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdzije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...
Vratio sam se tri vijeka unazad, mozda i vise i u ovom dvadesetom stoljecu lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.
Na Dzema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igraliste, na pjevaliste, na gledaliste, na veliki opit lu?i od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje zivot znace, u svim pozoristima u svim kazalistima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.
Glasovi mujezina mijesaju se sa pjesmom Bitlsa.
Papagaji govore i arapski i francuski.
Neko zapomaze.
Ukrali su mu novcanik.
Nesto odzvanja, klopara i puca.
To se mijesaju stoljeca...
 
Zuko Dzumhur
 
=============================================================================================