Razlika između verzija stranice "Alija Izetbegović"
| [nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
vraćeno na verziju koju je sačuvao EmxBot |
||
Red 1:
{{Infokutija biografija
|ime =Alija
|prezime =Izetbegović
|slika =Izetbegovic.jpg
|širina slike =
|tekst uz sliku =
|dan rođenja =8
|mjesec rođenja =august
|godina rođenja =1925
|mjesto rođenja =Bosanski Šamac
|država rođenja =Bosna i Hercegovina
|dan smrti =19
|mjesec smrti =oktobar
|godina smrti =2003
|mjesto smrti =Sarajevo
|država smrti =Bosna i Hercegovina
|ženski pol =
}}
'''Alija Izetbegović''' (rođen [[8. avgust]]a [[1925]]. godine u [[Bosanski Šamac|Bosanskom Šamcu]], bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz [[Beograd]]a; preminuo [[19. oktobar|19. oktobra]] u [[Sarajevo|Sarajevu]]). Polovinom [[19. vijek]]a, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, jevreji i romi žive u tom gradu. 1928. godine, njegovi preci se sele iz Bosanskog Šamca, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju.
Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam izmedju istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja.
Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja" (autobiografski zapis).
Dobitnik je niza priznanja i nagrada medju kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz [[Washington]]a (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.
U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji [[Mladi Muslimani]] u Sarajevu. Tokom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina, [[1946]]. godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o [[islam]]u. Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj [[Nedžib Šaćirbegović]] (otac [[Muhameda Šacirbegović]]a, bivšeg ambasadora BiH u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH ([[Saveza komunista Bosne i Hercegovine]]).
Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija. 1970 godine, piše "Islamsku Deklaraciju" - opću raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu [[1983]]. godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, [[1984]]. godine, njegova knjiga "Islam između Istoka i Zapada" biva publicirana u [[SAD|Sjedinjenim Američkim Drzavama]]. U njoj Izetbegović nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladiti demokratske principe Evrope sa suni-islamskim učenjem.
Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, [[1988]]. godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tokom ovoga vremena, njegovi spisi "Bilješke iz Zatvora: 1983-1988" bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kampanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih evropskih ideologija [[20. vijek]]a, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema islamu.
==Književna djela i kritike==
Pogrešna interpretacija ''Islamske Deklaracije'' i ''Islama između Istoka i Zapada'', kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za navodni 'fundamentalizam,' pokušaje stvaranja 'Islamske Države' i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, medju kojima je i [[Noel Malcolm]] - britanski historičar koji je napisao knjigu '''Bosnia: A Short History''' (Kratka historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju '''Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992''' (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve ''Islamske Deklaracije'':
Rasprava kojom su se Izetbegovićevi protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, ''Islamska Deklaracija'', ponovo je objavljena u Beogradu 1990. godine.
Neki su čitaoci možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.
"Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna cak i ne spominje.
Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su recenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su "fundamentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani.
Tako, recimo, Izetbegović kaze da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način života, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, Umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga upotrijebljavaju stručnjaci za Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalističke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izričito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga što se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, što je, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali" i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama evro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji."
Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo što napisati.
==Uloga u politici BiH==
Alija Izetbegović je nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog bosanskohercegovačkog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokratiju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka.
Nakon pustanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja [[Adila Zulfikarpašić]]a, Izetbegović odlazi u Cirih (Zürich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 rađa [[Stranka Demokratske Akcije]] (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u Bosni i Hercegovini u jesen 1990, Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tokom rata izmedju Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajući regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.
Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine.
Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.
Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglasavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine.
U aprilu 1992 godine, srpski ekstremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, pocinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja.
Kao protuakciju, Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.
Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepustena sama sebi. Srbijanski diktator [[Slobodan Milošević]] isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen.
Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila.
U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitavo vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.
Tokom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke - prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da ce ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane jedinice ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a.
Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8.000 pobijenih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždom i jedinice ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200.000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države.
Tokom rata, Sarajevo dostize rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih 'razgraničenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, Bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim Hrvatima oko 17.67%, a bosanskim Srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajući u obzir da je arbitražom Brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija R BiH, ali i HVO i VRS.
U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastresen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao sto jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema najnovijim procjenama, u ratu je prema nedavno objavljenim podacima Istraživačkog dokumentacionog centra Sarajevo (ICD), nevladine organizacije koja upravo dovršava opsežno znanstveno istraživanje točnog broja žrtava u ratu u BiHm u Bosni i Hercegovini je od 1992. do 1995. poginulo 93.837 ljudi, što je 2,2 posto predratnog stanovništva. Prema rezultatima javno predstavljenima u petak 16.12.2005. u Banjoj Luci, poginula su 30.154 bošnjačka civila, te 30.173 bošnjačka vojnika, 1.973 srpska civila i 21.399 vojnika, te 2.076 hrvatskih civila i 2.619 vojnika. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida.
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegovic je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH.
Na Trećem kongresu SDA 13. oktobra 2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pace-maker.
Alija Izetbegović umire [[19. oktobar|19. oktobra]] 2003, tokom oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150.000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkog izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem "on ipak bio potpuno fin čovjek." U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za "snagu i integritet." U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se "najdublje saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegovića. Nadalje se dodaje: "Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najvećih evropskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine." - između ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornik američkog State Department-a.
==Relevantni članci==
*[[Spisak predsjednika Bosne i Hercegovine]]
*[[Slika:Islamska_deklaracija.pdf]]
{{Wikicitat|Alija Izetbegović}}
{{Bosanski predsjednici}}
[[Kategorija:Osoba|Izetbegović,Alija]]
[[Kategorija:Muškarac|Izetbegović,Alija]]
[[Kategorija:1925 rođenja]]
[[Kategorija:2003 smrti]]
[[Kategorija:Biografije|Izetbegović,Alija]]
[[Kategorija:Šamčani|Izetbegović,Alija]]
[[Kategorija:Bosanskohercegovački državnici|Izetbegović,Alija]]
[[Kategorija:Bosanskohercegovački političari|Izetbegović,Alija]]
[[ar:علي عزت بيغوفيتش]]
[[de:Alija Izetbegović]]
[[en:Alija Izetbegović]]
[[es:Alija Izetbegovic]]
[[fi:Alija Izetbegović]]
[[fr:Alija Izetbegović]]
[[hr:Alija Izetbegović]]
[[nl:Alija Izetbegović]]
[[no:Alija Izetbegović]]
[[pl:Alija Izetbegović]]
[[pt:Alija Izetbegovic]]
[[ro:Alija Izetbegovici]]
[[ru:Изетбегович, Алия]]
[[sr:Алија Изетбеговић]]
[[sv:Alija Izetbegović]]
[[tr:Alia İzzetbegoviç]]
| |||