Razlika između verzija stranice "Vladimir Lenjin"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Poništene izmjene koje je napravio 62.113.30.45 (razgovor), vraćeno na zadnju verziju koju je sačuvao Rezabot
Uklanjanje cjelokupnog sadržaja stranice
Red 1:
{{Prijevod_pasusa|hrvatskog}}
{{Infokutija biografija
|ime =Vladimir Iljič Uljanov
|prezime =Lenjin
|slika =Lenin CL.jpg
|širina slike =
|tekst uz sliku =
|dan rođenja =22
|mjesec rođenja =april
|godina rođenja =1870
|mjesto rođenja =Simbirsk
|država rođenja =Rusija
|dan smrti =21
|mjesec smrti =januar
|godina smrti =1924
|mjesto smrti =Moskva
|država smrti =SSSR
|ženski pol =
|država za kategoriju=SSSR
}}
 
'''Vladimir Iljič Lenjin''' (Simbirsk, [[22. april]]a [[1870]] - Gorki kraj [[Moskva|Moskve]], [[21. januar]] [[1924]]), [[Rusija|ruski]] revolucionar, državnik, pisac; utemenitelj ideologije [[lenjinizam|lenjinizma]]; vođa [[Oktobarska revolucija|Oktobarske revolucije]] 1917. u Rusiji; osnivač prve [[Komunistička partija|Komunističke partije]] i Kominterne; utemeljitelj [[SSSR|Sovjetskog saveza]] i totalitarnog [[komunizam|komunističkog]] režima.
 
== Djetinjstvo i mladost ==
 
porodično prezime Uljanov, publicistički i revolucionarni pseudonim Lenjin (u početku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V.I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potječe iz ugledne porodice - otac Ilja Nikolajevič je bio upravitelj školskoga sistema u simbirskoj guberniji, a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana žena, kći liječnika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, kome je budući sovjetski vođa bio dječački odan, biva obješen zbog učestvovanja u neuspješnome pokušaju atentata na cara Aleksandra II. Uzmu li se u obzir terorističke metode, nasilje i ostracizam kojima je sovjetska država proganjala rodbinu stvarnih i zamišljenih protivnika režima- činjenica da obitelj Uljanov nije snosila nikakve posljedice zbog terorističke djelatnosti Aleksandra Uljanova, te da je Lenjin bez ikakvih ograničenja upisao studij prava iste, 1887. godine na Kazanjskome univerzitetu, dobar je komentar o stepenu malignosti carističkog režima u poređenju sa njegovim sovjetskim nasljednikom. Potkraj iste godine, zbog učestvovanja u studentskim nemirima, Lenjin je isključen sa univerziteta i protjeran u selo Kokuškino, gdje je proveo oko godinu dana.
 
== Školovanje revolucionara ==
 
U martu 1889. porodica Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterburškome univerzitetu, a već u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. učestvovao u ujedinjavanju sanktpeterburških marksista u jedinstvenu organizaciju- Savez borbe za oslobađanje radničke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhapšeni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bijaše osuđen na trogodišnje progonstvo u sibirsko selo Šušenskoe u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju "Razvoj kapitalizma u Rusiji", u kojoj pokušava dokazati da kapitalizam ubrzano uništava seosku općinu i stvara seoski proletarijat koji može postati saveznik malobrojnog industrijskoga radništva u Rusiji.
 
== Emigracija i ruski radnički pokret ==
 
Pušten u januaru [[1900]]., Lenjin je emigrirao u [[Švicarska|Švicarsku]]. Tamo je izdavao sedmičnjak "Iskra" zajedno s [[Georgij Plehanov|Georgijem Plehanovom]] i [[Julij Martov|Julijem Martovom]]. Osnivače ruske socijademokratije, marksističke ortodokse [[Georgij Plehanov|Georgija Plehanova]] i [[Pavel Akselrod|Pavela Akselroda]], Lenjin je sreo još [[1895]]. u Ženevi: po dostupnim podatcima, iako se slagao s njima o glavnim crtama ideološkoga pravovjerja (tada je bila aktualna borba s "revizionizmom" [[Eduard Bernstein|Eduarda Bernsteina]], njemačkoga socijaldemkrata i izvršioca [[Friedrich Engels|Engelsove]] oporuke, koji je odbacio praktički sve apokaliptičke tonove marksovske historiozofije i savjetovao socijalistima pragmatičnu orijentaciju na sindikalnu borbu i poboljšanje općih životnih uvjeta radničke klase, ne hajući za kvazireligijsku utopiju komunističkoga besklasnoga društva izraženu u Marx-Engelsovom "Komunističkom manifestu" i Marxovoj "Kritici Gotskoga programa"; svi su se marksistički pravovjernici ([[Karl Kautsky]], [[Rosa Luxemburg]], [[Georgij Plehanov]], [[Antonio Labriola]], [[August Bebel]], [[Clara Zetkin]],..) okomili na revizionističku herezu koja je postala izvorom buduće umjerene zapadnoeuropske socijaldemokracije što se odmakla od Marxove ideologije), teško je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju saradnje s liberalnim strankama. "Iskru" je uređivao zajedno s veteranima ruskoga marksističkoga pokreta ([[Georgij Plehanov|Plehanov]], [[Pavel Akselrod|Akselrod]], [[Vjera Zasulič]]) i mlađim kolegama, od kojih je najznačajniji bio [[Julij Martov]] (Cederbaum), budući vođa menjševika i po mnogim svjedočanstvima, možda jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijumčarene u zemlju, no, njihov uticaj nije bio velik: najveći društveni lom prije 1. svjetskoga rata, ruska revolucija [[1905]]., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.
 
== Oblikovanje komunističke ideologije ==
 
[[Datoteka:Soviet Union, Lenin (55).jpg|mini|lijevo|200p|]]
 
Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Esencijalno, radi se o kvazipitanju je li Lenjin marksistički pravovjernik ili heretik ? Ideološki raskoli su se pojavljivali u svim važnijim religijskim i pseudoreligijskim pokretima, te stoga ni marksizam nije bio imun na njih. Također, ta dvojba nije razriješiva na racionalno-empirijski način, kao što nije ni pitanje: koji je oblik kršćanstva- katolički, istočno-ortodoksni ili protestantski- "zapravo" najbliži duhu prvotnog kršćanstva i predstavlja "pravo" kršćanstvo ?
Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksističkih ortodoksa iz doba II. Internacionale te sporovi između Lenjina i ideoloških protivnika, razvidno je sljedeće: Lenjinova verzija marksizma utemeljena je u Marxovoj historiozofiji i tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nužna; "kreativna" je u velikoj mjeri, i to ponajviše u tačkama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti maglovitim i neobvezujućim frazama iz djela osnivača. Budući da su Marxovi tekstovi ili dvosmisleni, ili protuslovni, ili jednostavno ne daju odgovore na pitanja koja se pojavljuju u konkretnoj revolucionarnoj borbi- Lenjin je inovirao doktrinu uzimajući elemente iz ruske predmarksističke revolucionarne tradicije. No, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju Herzena, Černjiševskog, Nječajeva, Mihajlovskog ili Bakunjina: domorodna ruska buntovnička tradicija upregnuta je u marksistički svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije seljaštva, želje da se sačuva patrijarhalna seoska općina, izvedu društvene promjene preko akata individualnoga terora ili "preskoči" kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je već uvukao Rusko carstvo u svoj društveno-ekonomski sistem). Većina se historičara marksizma (Leszek Kolakowski, John Plamenatz, Robert Tucker,..) slaže u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu verziju marksizma, koja se u trima tačkama razlikuje od pravovjerja dominantnoga u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspješnom u borbi za vlast.
 
Prvi je značajniji otklon od standardne marksističke dogme onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi "Što da se radi ?" (Čto delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu "ekonomizma"- rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radnički pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunističke- onda se još zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku društva prema ideološkim obrascima marksističke utopije. Lenjin je dobro uočio da radnička klasa ne haje za grandiozne ideje socijalističkih vizionara, nego je orijentirana prije svega na poboljšanje životnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: "radnička klasa može proizvoditi samo buržoasku svijest". Sam je Lenjin u više navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima ("Mi smo mladoturci komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi.."), najagilnijim redom katoličkoga prozelitizma. Historijske okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljedeće su: na II. kongresu Partije 1903. došlo je do raskola na radikalnu ljevicu ili boljševike, te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili menjševike. Glavna je tačka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik već postojećima u zapadnoj Evropi- Lenjin je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika "ispravne" doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, budući da je vlasnik i nosioc autentične proleterske svijesti, partija je faktički neovisna o mijenama raspoloženje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mišljenju, najbolji i adekvatni tumač autentičnih interesa proletarijata- što god empirijski proletarijat o tom mislio. Štoviše: lenjinistička partija ne samo da "ispravno" tumači prave interese proletarijata nego ih, tako reći, stvara i implantira u konfliktnu društvenu stvarnost.
 
Druga tačka sporenja bila je uloga buržoazije i seljaštva. Nasuprot situaciji u zapadnoj [[Evropa|Evropi]], a koju su idejno kopirali menjševici, Lenjin je bio protiv trajnijega saveza s liberalnom buržoazijom. Iako su se svi ruski socijaldemokrati slagali u pitanju potrebe saveza s buržoazijom kao saveznika u borbi protiv carističke [[Autokratija|autokratije]], razlika je ležala u nijansama koje su se pokazale presudnima za budućnost- da nije bilo te ključne ideološke razlike, boljševici ne bi imali svjetonazorsku podlogu za komunistički puč u oktobru 1917. kojim je, po njihovu mišljenju, nakon faze "buržoaske revolucije" trebala uslijediti faza "proleterske revolucije". Lenjin je vrlo oštrovidno procijenio i revolucionarni potencijal seljaštva koje je u nerazvijenoj i zaostaloj zemlji poput [[Rusija|Rusije]] kipjelo netrpeljivošću prema vijekovnim izrabljivačima- raznim veleposjednicima i tlačiteljskom aparatu što je ojačan nakon reformi Petra Velikog i Katarine u 17. i 18. vijeku. Dok su u zapadnoj i srednjoj Evropi marksistički ideolozi Evropi seljake često tretirali s prijezirom kao potencijalne podupiratelje onemoćale [[Aristokratija|aristokratije]], a gradsku liberalnu buržoaziju kao prirodnoga saveznika, Lenjin je, nakon početnoga kolebanja, postavio tezu o savezu sa seljaštvom i samo privremenoj potpori liberalnih buržoaskih stranaka. Za razliku od menjševika koji su mislili ozbiljno sarađivati s kadetima (konstitucionalnim demokratima), najvažnijom umjerenom buržoaskom strankom, boljševici su se pod Lenjinom usmjerili na saradnju se eserima (socijal-revolucionarima), nasljednicima narodnjačko-radikalnoga pokreta iz 1870-ih koji je imao snažno uporište među seljaštvom . Ali, i tu je Lenjinova predodžba o saradnji bila ograničena općim svjetonazorom: eseri su mogli biti saveznicima boljševika, ali, konačno, politiku su kreirali boljševici, a ne oni.
 
Treća prijepornica u kojoj se Lenjin razišao s glavnim protagonistima ortodoksije (Kautsky, Luxemburg,..) i s austromarksistima (Bauer, Renner) bilo je nacionalno pitanje. U početku, na II. kongresu ruskih socijaldemokrata, Lenjin se suprotstavio Bundu (stranci židovskoga proletarijata) koji je tražio oblik nacionalne i kulturne autonomije za Jevreje (Lenjin je, kao i svi marksisti, uključujući i one jevrejskog porijekla, smatrao da Jevreji nisu nacija i da su njihovi zahtjevi neutemeljeni). Tada je glavna opasnost, iz njegova stajališta, bila mogućnost federalizacije partije i susljedno smanjenje njene učinkovitosti. No, Bund je samo načeo ključno pitanje višenacionalne Imperije: Lenjin se vrlo brzo uhvatio u koštac s gorućom temom nacionalne nezavisnosti i samoopredjeljenja ("Nacionalno pitanje u našem programu", Iskra, 1903.). Njegovo je rješenje bilo sljedeće: narodi imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja-no, konzumiranje toga prava podređeno je proleterskim i revolucionarnim interesima avangardi pojedinih naroda. Lenjinovu su poziciju, dosta ideološki potkrijepljeno, napadali klasični marksisti i ortodoksi (npr. Roza Luxemburg, koja je bila protiv potencijalne ponovne uspostave poljske nezavisnosti jer je to, po njenom sudu, bio anakronizam što ga je pokopala međunarodna podjela rada- nacionalno je, u toj vizuri, postalo beznačajnim u odnosu na klasno). Lenjin je ipak realističnije gledao na zbilju i detektirao je golemu energiju koja se krila iza nacionalnoga ugnjetavanja, a za koju su kabinetski dogmati bili slijepi. Ipak, nerealno je držati ga zagovornikom potpunoga prava na nacionalno samoopredjeljenje. Ograničenja koja je nametnuo ideji nacionalne nezavisnosti, a koja su mahsuz "proleterske" naravi tumačene na partijsko-avangardistički način, u stvarnosti su smjerala poništavanju nacionalne državnosti (što je, uostalom, pokazala kasnija boljševička vojna intervencija u [[Ukrajina|Ukrajini]] i [[Gruzija|Gruziji]]).
 
Ideološki substrat lenjinizma ocrtan je riječima analitika marksističke ideologije Leszeka Kolakowskog: "..Zato Partija treba podržavati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budućnosti uništenje liberalizma. Treba podržati seljačku revoluciju feudalnih ostataka kmetstva, premda je njen konačni cilj lišavanje seljaka privatnoga vlasništva nad zemljom....Treba također podržavati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju višenacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih država kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postojećega sistema, iako sve društvene grupe koje su nosioci tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budućnosti uništene kao posebne društvene snage. ..Partija treba biti univerzalna mašina za pretvaranje društvene energije koja teče iz mnogo izvora u jedan tok. Lenjinizam je bio teorija takve mašine koja se...trebala pokazati izuzetno uspješna i koja je uistinu promijenila svjetsku historiju." (Glavni tokovi marksizma, 2. dio)
 
Nakon raskola na II. kongresu boljševici na čelu s Lenjinom, iako su imali neznatnu većinu (otud im i popularno ime: boljše-više) pri završnici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je uspostavio kongres, imala je veće ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti "poraženi" Akselrod, Potresov i Zasuličeva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov odbacio boljševički koncept i tražio rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu načelu. Budući da nije mogao kontrolirati "Iskru", Lenjin je napustio redakciju, a sam je list nastavio izlaziti kao menjševičko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko važne za historiju, prolazile su u zemlji praktički nezabilježene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u rusko-japanskom ratu doveo do prve ruske revolucije- pojave koja je zatekla obje socijalističke frakcije.
[[Datoteka:Vladimir Lenin and Joseph Stalin, 1919.jpg|mini|desno|300p|Lenjin sa Josifom Staljinom]]
Većina boljševika i menjševika nije imala važnu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je počela u januaru velikim demonstracijskim maršem na carsku Zimsku palaču što ga je predvodio pravoslavni pop Georgij Gapon. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru Nikolaju II. Carske su jedinice otvorile vatru na nenaoružanu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su štrajkovi, opće demonstracije i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do haosa. Prisiljen na ustupke, car je pomilovao političke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u novembru 1905. i pozvao na opći ustanak. Neovisno od toga, opći je štrajk počeo 20. decembra, razvio se u pravu revoluciju- i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija završila porazom. No, revolucionarni je val, unatoč slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u rušenje omrznutoga režima; jedna od značajki prve revolucije bijaše i pojava radničkih vijeća ("sovjeta") po kojima je kasnije, ironijom historije, prva komunistička država na svijetu dobila ime.
 
U poslijerevolucionarnoj atmosferi ruski su socijaldemokrati održali kongres ujedinjenja u Stockholmu, u aprilu 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13.000 boljševika, oko 18.000 menjševika (boljševici su u međuvremenu postali numerička manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33.000 jevrejskih radnika, a ušle su i poljska socijaldemokratska stranka s 26.000 članova i litvanska s 14.000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideološke su se svađe nastavile do 1912. kada su se boljševici i menjševici konačno razišli. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pišući, vodeći polemike i radeći na konspirativno-vojnom ustroju partije. Živio je u [[Velika Britanija|Engleskoj]], [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Švedska|Švedskoj]], [[Finska|Finskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]], [[Francuska|Francuskoj]]-do početka 1. svjetskoga rata Lenjin je više puta mijenjao boravište: uoči rata bio je u Krakowu (tada u sastavu Austro-Ugarske) da bio bliže [[Rusija|Rusiji]] i pridonosio boljševičkomu glasilu "Pravdi", što su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. Petersburgu 1912. (list se štampao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskom socijalističkom pokretu i zahvaljujući kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u [[Švicarska|Švicarsku]].
 
== Lenjin kao filozof ==
 
Među duhovnim strujanjima na prelazu 19. u 20. vijek, a koja su izazvala odjek u ruskoj- posebno boljševičkoj- sredini, važan je bio empriokriticizam austrijskih [[Filozofija|filozofa]] i [[Fizika|fizičara]] Richarda Avenariusa i, u nešto modificiranome obliku, Ernesta Macha. Dok je ovaj drugi važniji u historiji nauke kao teorijski uticaj na [[Albert Einstein|Einsteina]] i neke druge fizičare, Avenarius je snažnije (i kratkotrajnije) obilježio rusku duhovnu kulturu na početku 20. vijeka. Osnovni svjetonazor oba filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizički stav i odbojnost prema tada snažnom neokantizmu koji se sredotočio oko analize međuigre odnosa pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihičkih sadržaja i "stvarnog" substrata empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao pseudoproblem. No, zbog više činitelja među kojima su nezanemarivi bili protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osnivača empiriokriticizma, u ruskoj verziji empiriokriticizam je poprimio neobične oblike. Njegovi su glavni protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Lunačarski, obojica istaknuti boljševički funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najvažnijih boljševika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opsežnu knjigu "Empiriomonizam", dok je Lunačarski 1908. učestvovao u projektu "bogograditeljstva"- esencijalno radikalno humanističkoga pokreta s primjesama ničeanstva. U ruskoj emigraciji, osuđenoj na političku paralizu poslije poraza revolucije 1905., došlo je do raznih eklektičkih ideoloških strujanja i bujanja književničke djelatnosti koja je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove [[Friedrich Engels|Friedricha Engelsa]]- onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama. Lenjin je žestoko reagirao na takve pokušaje, a rezultat je bila njegova knjiga "Materijalizam i empiriokriticizam", 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za filozofska pitanja, prihvatio se čitanja stručne literature i pisanja polemičke knjige mahsuz zbog dva razloga: glavni je trend boljševičke ideologije bila rastuća idejna uniformnost koja nije dopuštala nikakvo koketiranje s religijom niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, još je važnije bilo poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na društvenim, filozofskim, ekonomskim i političkim poljima ne treba nikakve dopune ni "usavršavanja". Lenjin je napao ruske empiriokritičare i njihove njemačko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideološke kolaboracioniste s buržoazijom; postavio je princip "partijnosti u filozofiji" (tj., tražio je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak idejno-političke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu filozofiju na "[[materijalizam]]" i "[[idealizam]]"- materijaliste je proglasio društveno naprednima, a idealiste natražnima. Uz to je išlo mnoštvo drugih simplifikacija, pokazatelja piščeve nezainteresiranosti za filozofsku problematiku kao takvu. "Materijalizam i empiriokriticizam" je, sudeći po eminentno stručnim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u historiji ne samo filozofije, nego duhovne kulture općenito, veoma važan tekst. U sovjetskoj je državi ta knjiga imala kanonski status konačnoga filozofskoga izražaja u historiji, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom "Kratkom kursu SKP-B" (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin nije brinuo za sudbinu svoga filozofskog obračuna: budući da je empiriokriticizam nestao još prije početka 1. svjetskoga rata, Bogdanov napustio politiku, a Lunačarski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, čim više nije imala političke reperkusije, prestala biti zanimljivom. Doduše, tokom 1914.-1915., u razdoblju smanjenoga političkoga manevarskoga prostora, Lenjin se prihvatio čitanja [[Georg Wilhelm Friedrich Hegel|Hegela]] i zapisivao marginalije uz njegovu "Logiku". Te su zabilješke kasnije objavljene pod naslovom "Filozofske sveske". U "Sveskama" se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih aforističkih zapažanja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i pojednostavljenih stavova iz prethodnoga razdoblja; to djelce svjedoči i o svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije mogla poništiti razorni uticaj "Materijalizma i empiriokriticizma" koji je dobio status summe filozofije.
 
== Prvi svjetski rat i zapečaćeni vlak ==
 
Izbijanje 1. svjetskoga rata dovelo je do kraha mnogih iluzija o anacionalnosti proletarijata, što je bila jednom od stožernih Marxovih ideja i socijaldemokratskih dogmi. Pokazala je ,ne samo da radnici imalu domovinu, nego da je štaviše radništvo industrijaliziranih zemalja najučinkovitija vojna grupa u vojskama zaraćenih zemalja. No, Lenjin je odbio svrstati se u nacionalni tabor, kao što je učinila većina socijalista (npr. Plehanov). Vodio je politiku tzv. "revolucionarnoga defetizma" ili čekanja povoljne situacije da se ratni zanos istroši u ratnome zamoru, što bi po njemu moglo biti uzročnikom socijalnih revolucija. Prekinuo je veze s vođama Druge internacionale i pokušao okupiti socijaliste-internacionaliste na konferencijama u švicarskim gradovima Zimmerwaldu 1915. i Kienthalu 1916. Tokom rata Lenjin je napisao i jedan od svojih najvažnijih tekstova, "Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma", 1917. U toj studiji, temeljenoj na velikom djelu njemačkoga ekonomista i političara Rudolfa Hilferdinga, Lenjin ističe ulogu monopolizacije i globalizacije financijskoga kapitala i postavlja strategiju revolucionarne borbe u za marksiste novonastalim okolnostima: umjesto standardnoga oslona na proletarijat razvijenih zemalja, ruski je marksist ukazao to da je komunistička revolucija vjerojatnija u dijelom proleterariziranima zemljama u kojima je eksploatacija izuzetno žestoka, te da se revolucija mora temeljiti na vezi proletarijata i seljaštva i iskoristiti eksplozivnu smjesu niza protimbi, od nacionalnih do socijalnih: sam je proletarijat, mahsuz zapadnih industrijaliziranih zemalja, iako i dalje (bar u teoriji) glavna nada marksističkih pravovjernika, u Lenjinovoj vizuri bio nesposoban i za početak revolucije, i za njenu pobjedu.
Lenjin je velik dio vremena do ruske revolucije u veljači 1917. proveo u ideološkim nadmetanjima, a katkad i saradnji u pojedinim pitanjima sa strarim političkim poznanicima, menjševicima. U samoj su carskoj Rusiji niz poraza u ratu, veliki gubitci u ljudstvu, privredna kriza i osiromašenje, pad autoriteta vladajućih klasa i opći kolaps sistema doveli do masovnih štrajkova (9. marta preko 200.000 štrajkaša u Petrogradu) i stvaranja radničkih vijeća ("sovjeta") u martu 1917. (ili u februaru po starom, julijanskom kalendaru). Car Nikolaj II. abdicirao je 15. marta i obrazovana je demokratska vlada kneza Georgija Ljvova pod glavnim uticajem liberalne stranke, kadeta (konstitucionalni demokrati). U zemlji su vladali nestabilnost, politička radikalizacija i previranje jer su različite društvene, nacionalne i političke struje konačno došle do slobode izražaja.
 
Lenjin je došao u Petrograd u specijalnom, zapečaćenom vozu. Naime, njemačke su vlasti željele izbaciti Rusiju iz rata, a bilo im je dobro poznato da se Lenjin, kao i njegovi pristaše, bori za izlazak iz rata. Tu su njemačke imperijalne vlasti imale svoju računicu u okončanju rata na istoku, a da bi prebacili snage na zapadno ratište. Lenjin je znao za njihove kalkulacije i iskoristio ih: uspio je isposlovati da zajedno s nekoliko desetina pristaša (među njima su bili i budući boljševički prvaci Zinovjev i Radek) dobije prolaz ekstrateritorijalnoga voza, posebne kompozicije koja se, pošavši iz [[Švicarska|Švicarske]], smjela u [[Njemačka|Njemačkoj]] zaustaviti samo zbog opskrbe namirnicama- voz su pratila dva njemačka časnika i nekoliko vojnika. Bili su u Petrogradu za dva dana. Kao što je napisao austrijski romanopiac i biograf Stefan Zweig: "Milioni ubilačke tanadi ispaljeni su u svjetskom ratu...Ali nijedan metak nije bio dalekometniji i nije odlučnije djelovao na sudbinu novije historije nego taj voz koji je nabijen najodlučnijim revolucionarima vijeka, u tom času jurnuo od švicarske granice preko čitave Njemačke da bi stigao u Petrograd i ondje razbio poredak vremena".
 
== Komunistički puč, revolucija i građanski rat ==
 
 
 
Lenjin je 17. IV., dan nakon dolaska u zemlju, pred vodećim partijskim dužnosnicima pročitao referat poznat pod nazivom "Travanjske teze". Osnovne teme toga slavnoga političkoga programa sljedeće su: odbijanje potpore privremenoj vladi, traženje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uništenja parlamentarizma, ukinuće vojske i policije, obnova Internacionale, promjena naziva Socijaldemokratske partije u komunističku, konfiskacija zemlje veleposjednika. Osim razvidno utopijskih dijelova, taj je program u glavnini pogodio želju većine naroda- pogotovo u dvije tačke: izlazak iz rata i podjela zemlje. Većina se menjševika (a i boljševika) protivila većini teza koje je intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. No, u julu je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vlašću: u sovjetima su menjševici i eseri imali premoć, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, neboljševička. Kasnije su komunisti tvrdili da su u sovjetima imali "dubinsku većinu"- što je, orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U julu dolazi, pod maskom demonstracija, do prvoga neuspjeloga boljševičkoga puča. Pod prijetnjom hapšenja, Lenjin bježi iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u [[Finska|Finsku]], vodi Partiju iz ilegale i piše jedan od svojih najpoznatijih tekstova: "Državu i revoluciju", utopijski anarhoidni spis u kojem ocrtava državu budućnosti kojom neposredno upravljaju mase i naoružani narod- u snažnoj suprotnosti sa svim što je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio "Državu i revoluciju" kao osobno anarho-sindikalističko zastranjenje). Vlada liberala Aleksandra Kerenskoga, nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izložena pritiscima lijevih i desnih, carističkih radikala, tonula je u haos zajedno s cijelom zemljom, čemu je doprinio i neuspio puč carističkoga generala Kornjilova. U oktobru 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlučujući udar: boljševici su imali većinu u sovjetima (mahsuz u najvažnijem, Petrogradskom), njihov uticaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu kontrolu nad značajnim dijelom oružane sile; nasuprot tome, liberalna, menjševička i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlučnosti. Pod Lenjinovim vodstvom boljševici 25. oktobra po starom, julijanskom kalendaru (7. novembra po novom, gregorijanskom) izvode puč u Petrogradu i preuzimaju vlast uz minimalne žrtve. Nešto snažniji otpor nije spriječio da i Moskva dođe pod komunističku kontrolu 15. novembra. Relativno lak način preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se "vlast kotrlja ulicama, samo ju treba uzeti".
Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. oktobra 1917. Boljševici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tok, ustanovili su Vijeće narodnih komesara kao vrhovno državno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vijeća-postavši tako poglavarom nove države u nastajanju.
 
== Sovjetska država i Kominterna ==
 
Nova je država bila novum na političkom zemljovidu: ideološka diktatura temeljena na Lenjinovoj interpretaciji Marxovih postavki o društvenom ustroju. Budući da su, u prošlosti, svi pokušaji programatske uspostave bitno drugačijega socijalnoga poretka od već postojećih, ili propali, ili bijahu zemljopisno vrlo ograničeni ili kratkoživući- sovjetska država, kao pobjednička utopija, nije imala pravoga prethodnika u historije. Unatoč pozivanju na baštinu prijašnjih revolucionarnih pokreta, od antičkoga [[Spartak]]ova do [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] i [[Pariška komuna|Pariške komune]], sličnost je bila prividna: prvi puta u zabilježenoj historiji čovječanstva lijevi radikali su pobijedili i održali vlast.
 
Lenjin i boljševici su poduzeli niz mjera za učvršćenje vlasti, dio kojih je bio pragmatičke naravi, a nemali broj je potjecao iz ideološkoga okvira komunističkoga svjetonazora. U Rusiji, boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod imenom "Ruska komunistička partija (Boljševika)", što je nedugo potom razultiralo oštrom terminološkom diferencijacijom između lenjinističkih "komunista" i ostalih lijevih stranaka marksističke orijentacije. Godine 1919. osnovana je [[Kominterna]], što je skraćenica za Komunističku Internacionalu koja je trebala zamijeniti, u očima komunista, diskreditiranu II. Internacionalu. Po viđenju boljševika, komunistička se revolucija trebala proširiti i pobijediti u industrijaliziranim zemljama zapadne Evrope, a Kominterna je bila ustrojena kao središnji stožer revolucije.
 
No, komunisti su prvo pretrpjeli poraz u poljsko-sovjetskom ratu 1919. kada je Crvena armija izvršila agresiju na uskrslu poljsku državu-Lenjin je naivno vjerovao da će poljski radnici dočekati svoje stare tlačitelje, Ruse, kao "osloboditelje" u klasnom pogledu i da će "nacionalno" podrediti "klasnomu". Također, pokušaji komunističkih pučeva i ustanaka drugdje u Evropi (Njemačka, Madžarska, razne pobune u zemljama srednje Evrope) ugušeni su vrlo brzo. Iako je takav razvoj situacije invalidirao njegovu temeljnu viziju o svjetskoj ili, bar, eurazijskoj revoluciji kojoj će ruski veleprevrat poslužiti kao početni upaljač, Lenjin se prilagodio zbilji i usredotočio na učvršćenje vlasti i izgradnju snažne i funkcionalne jednopartijske ideološke države, zadržavši Kominternu kao stožernoga koordinatora i upravljača politike komunističkih stranaka drugdje u svijetu.
 
== Bolest, posljednje godine i smrt ==
 
== Ocjena ==
 
== Također pogledajte ==
 
== Vanjski linkovi ==
 
{{Wikicitat|Lenjin}}
 
 
{{Vođe Sovjetskog Saveza}}
 
[[Kategorija:Vođe Sovjetskog Saveza]]
 
{{Link FA|el}}
{{Link FA|hr}}
{{Link FA|ro}}
 
[[af:Wladimir Lenin]]
[[an:Lenin]]
[[ang:Fladimir Lenin]]
[[ar:فلاديمير لينين]]
[[arz:لينين]]
[[ast:Lenin]]
[[az:Vladimir İliç Lenin]]
[[ba:Ленин, Владимир Илья улы]]
[[bar:Lenin]]
[[bat-smg:Lenėns]]
[[bcl:Vladimir Lenin]]
[[be:Уладзімір Ільіч Ленін]]
[[be-x-old:Уладзімер Ленін]]
[[bg:Владимир Ленин]]
[[bn:ভ্লাদিমির লেনিন]]
[[bo:ལེ་ཉིན།]]
[[bpy:লেনিন]]
[[br:Vladimir Lenin]]
[[ca:Lenin]]
[[ckb:ڤلادیمیر لێنین]]
[[co:Lenin]]
[[cs:Vladimir Iljič Lenin]]
[[cv:Ленин Владимир Ильич]]
[[cy:Vladimir Lenin]]
[[da:Vladimir Lenin]]
[[de:Lenin]]
[[diq:Lenin]]
[[el:Βλαντιμίρ Λένιν]]
[[eml:Vladimir Il'ič Lenin]]
[[en:Vladimir Lenin]]
[[eo:Lenin]]
[[es:Lenin]]
[[et:Vladimir Lenin]]
[[eu:Vladimir Lenin]]
[[ext:Vladimir Lenin]]
[[fa:ولادیمیر لنین]]
[[fi:Vladimir Lenin]]
[[fiu-vro:Lenini Vladimir]]
[[fr:Lénine]]
[[fy:Vladimir Lenin]]
[[ga:Vlaidímír Léinín]]
[[gan:列寧]]
[[gd:Vladimir Lenin]]
[[gl:Lenin]]
[[got:𐌻𐌴𐌽𐌴𐌹𐌽𐍃]]
[[gu:લેનિન]]
[[he:ולדימיר איליץ' לנין]]
[[hi:व्लादिमीर लेनिन]]
[[hif:Vladimir Lenin]]
[[hr:Vladimir Lenjin]]
[[hsb:Lenin]]
[[hu:Vlagyimir Iljics Lenin]]
[[hy:Վլադիմիր Իլյիչ Լենին]]
[[ia:Vladimir Lenin]]
[[id:Vladimir Lenin]]
[[io:Vladimir Lenin]]
[[is:Vladímír Lenín]]
[[it:Lenin]]
[[ja:ウラジーミル・レーニン]]
[[jbo:lenin]]
[[jv:Lenin]]
[[ka:ვლადიმერ ლენინი]]
[[kaa:Vladimir Lenin]]
[[kk:Владимир Ильич Ленин]]
[[km:វ្លាឌីមៀរ អ៊ីលីច លេនីន]]
[[kn:ವ್ಲಾಡಿಮಿರ್ ಲೆನಿನ್]]
[[ko:블라디미르 레닌]]
[[ku:Lenîn]]
[[la:Vladimirus Lenin]]
[[lad:Lenin]]
[[lt:Leninas]]
[[lv:Vladimirs Ļeņins]]
[[mg:Vladimir Ilich Ulianov Lenin]]
[[mhr:Ленин, Владимир Ильич]]
[[mk:Владимир Илич Ленин]]
[[ml:ലെനിൻ]]
[[mn:Владимир Ильич Ленин]]
[[mr:व्लादिमिर इलिच लेनिन]]
[[ms:Vladimir I. Lenin]]
[[mwl:Lenin]]
[[my:လီနင်]]
[[mzn:لنین]]
[[nds:Vladimir Il'ič Ul'janov]]
[[ne:व्लादिमीर लेनिन]]
[[nl:Vladimir Lenin]]
[[nn:Vladimir Lenin]]
[[no:Vladimir Lenin]]
[[nrm:Léninne]]
[[oc:Lenin]]
[[os:Ленин]]
[[pl:Włodzimierz Lenin]]
[[pnb:ولادیمیر لینن]]
[[ps:ولادمير ايليچ لېنين]]
[[pt:Lenin]]
[[qu:Lenin]]
[[ro:Vladimir Ilici Lenin]]
[[ru:Ленин, Владимир Ильич]]
[[rue:Володимир Ленін]]
[[sa:व्लाडिमिर लेनिन]]
[[sah:Ленин Владимир Ильич]]
[[scn:Vladimir Lenin]]
[[sco:Vladimir Lenin]]
[[sh:Vladimir Iljič Lenjin]]
[[simple:Vladimir Lenin]]
[[sk:Vladimir Iľjič Lenin]]
[[sl:Vladimir Iljič Uljanov]]
[[so:Faladimir Lenin]]
[[sq:Lenini]]
[[sr:Владимир Лењин]]
[[st:Vladimir Lenin]]
[[sv:Vladimir Lenin]]
[[sw:Vladimir Lenin]]
[[szl:Władimir Leńin]]
[[ta:விளாடிமிர் லெனின்]]
[[te:లెనిన్]]
[[tg:Владимир Ленин]]
[[th:วลาดิมีร์ เลนิน]]
[[tl:Vladimir Lenin]]
[[tr:Vladimir Lenin]]
[[tt:Vladimir Lenin]]
[[udm:Ленин, Владимир Ильич]]
[[uk:Ленін Володимир Ілліч]]
[[ur:ولادیمیر لینن]]
[[vi:Vladimir Ilyich Lenin]]
[[war:Vladimir Lenin]]
[[yi:וולאדימיר לענין]]
[[yo:Vladimir Lenin]]
[[zh:列宁]]
[[zh-min-nan:Lenin]]
[[zh-yue:列寧]]