Razlika između verzija stranice "Grgur Ninski"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
EmirA (razgovor | doprinosi)
mNo edit summary
No edit summary
Red 1:
[[Image:Split-GrgurNiski-IvanMestrovic.jpg|thumb|Kip biskupa Grgura Ninskog u [[Split]]u, kojeg je izradio [[Ivan Meštrović]]]]
{{Neutralnost}}
'''Grgur Ninski''' je bio jedan od najznačajnijih ninskih biskupa i kancelar hrvatskog kraljevskog dvora.
 
U [[Nin]]u je stolovao oko [[900]].-[[929]]. godine, a za vrijeme svog stolovanja poznat je kao glavni zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice kao i glagoljaškoga bogoslužja. Kada se [[925]].g. [[Tomislav]] proglašava kraljem biskup Grgur Ninski je imao vodeću vrhovnu crkvenu vlast u državi [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Na crkvenom saboru koji je održan [[925]]. god. u [[Split|Splitu]] bori se zajedno s kraljem Tomislavom za bogoslužje na hrvatskom (slavenskom) jeziku i za upotrebu [[Glagoljica|glagoljice]] kao pisma. Zaljučke sabora trebao je potvrditi tadašnji [[papa]] Ivan X ali te 925. to nije učinjeno je su do pape došli razni izveštaji i pisma. Na drugom saboru koji je održan također u Splitu [[928]]. god. ukinuta je ninska biskupija a Grguru Ninskom dodijeljena je skradinska biskupija. Na istom saboru crkvena vlast nad cijelom Hrvatskom i Dalmacijom predana je splitskom nadbiskupu. Zabranjeno je zaređenje svećenika koji su služili mise na starohrvatskom (svima koji nisu znali latinski), a liturgijski jezik je službeno postao latinski. Kako je bilo jako malo svećenika koji su znali latinski bogoslužja su se nastavila na starohrvatskom uz uporabu glagoljice.
 
Brončani kip biskupa Grgura Ninskog koji se nalazi u Ninu pokraj crkve sv. Anselma jedan je od tri koja postoje u Hrvatskoj. Sva tri spomenika Grguru Ninskom izradio hrvatski kipar [[Ivan Meštrović]], prvi je kip poklonio gradu [[Varaždin|Varaždinu]] [[20. septembar|20. septembra]] [[1931]]., a drugi gradu Splitu monumentalniju i malo različitu verzija od onog u Varaždinu. Umanjena replika kipa iz Varaždina postavljena je u Ninu [[10. septembar|10. septembra]] [[1969]]. povodom proslave 900. obljetnice izdavanja povelje hrvatskoga kralja [[Petar Krešimir IV|Petra Krešimira IV]], a kojom se prvi put javlja pojam Mare Nostrum (naše more) kao dokaz kraljeve vlast na moru i na kopnu.
'''Grgur Ninski i borba za hrvatski jezik u hrvatskim crkvama'''
 
[[Kategorija:hrvatska]]
[[Kategorija:Historija]]
 
Grgur Ninski je bio jedan od najvećih pobornika da se latinski jezik zamijeni narodnim hrvatskim jezikom u hrvatskim crkvama.
Pokušat ćemo pobliže opisati okolnosti u kojima se ta njegova borba odvijala:
 
[[hr:Grgur Ninski]]
==Hrvatski glagoljizam==
 
Progonjena teorija slavenskih prosvjetitelja doživjela je upravo u Hrvatskoj naročitu potvrdu svoje vitalnosti, naročitu afirmaciju svoje istovjetnosti s domaćim pučkim tendencijama što su bile usmjerene prema izgradnji nacionalne kulture Hrvata. Uzroke što je glagoljica tako čvrsto srasla s osnovama hrvatske kulture moramo tražiti - pored ostalog - u njezinom antirimskom, antilatinskom, pa čak i heretičkom kompleksu koji ju je pratio otkad se pojavila u ovim krajevima. Čitava stoljeća glagoljica je bila oblik pučkog otpora protiv svih onih "europeizatorskih" procesa koji su ugrožavali hrvatski etički partikularizam, pa joj je to davalo začuđujuću žilavost poistovjećujući je s najotpornijim žilama ovdašnje partikularne tradicije. Glagoljica je prodrla u Dalmaciju i Istru bez dozvole crkvenih poglavara. Uza svu tu inkompatibilnost i ilegalnost svoga položaja u odnosu na papističke pravne akte, glagoljica se ne samo održala nego se i širila u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri. Crkva je kroz dominaciju latinskog jezika i pisma pokušavala slavenske teritorije držati pod svojim utjecajem i vlašću. Međutim, slavenska je strana pred zidinama tih tada latinskih uporišta bila u sve očiglednijoj prednosti. Imala je za sobom u X. stoljeću za ono vrijeme jaku hrvatsku državu s vladarom kojemu su morali plaćati danak čak i Mlečani. Na ulicama Splita, Zadra i Trogira govorilo se slavenski sigurno više nego u Solunu.
Splitski crkveni vrhovi izmislili su i podržavali legendu da je prvi biskup u Saloni, sv. Duje, bio ni više ni manje nego neposredan učenik apostola Petra, te da su njegove kosti sahranjene pod oltarom splitske stolne crkve. Prema tome, ta je crkva "apostolskog porijekla" i treba joj vratiti sva prava što ih je izgubila poslije dolaska Hrvata na Jadran. Drugim riječima, treba hrvatsku ninsku biskupiju staviti pod vlast "metropolitanske" splitske crkve. Naravno da je ta opasna splitska ofenziva izazivala sve oštriju reakciju hrvatskog klera, kojemu je bio na čelu znameniti Grgur Ninski. On je svim svojim silama ustao protiv latinskoga klera u obranu glagoljice, odnosno slavenske pismenosti i liturgije.
O Grguru Ninskom i njegovoj borbi znamo tek vrlo malo, i to iz spisa u kojima se govori o zaključcima donesenim na dva crkvena sabora što su održana u Splitu 925. i 928. godine. Ali i ti su dokumenti doprli do nas u iznakaženim i nepotpunim stilizacijama. Usprkos tome, svaka ozbiljna povijesna analiza tadašnjih općih sukoba mora nas ponovo navesti na zaključak da Grguru Ninskom zaista pripada aureola borca za samostalnost hrvatske Crkve, jer je u onom dramatičnom razdoblju jedino on mogao biti dosljedan predvodnik kulturno-političkog pokreta koji je u prvoj polovici X. stoljeća izazvao u Dalmaciji ne samo lokalnu već i međunarodnu buru.
==Sukob Grgura Ninskog s papom==
 
Pri osvjetljavanju latinsko-slavenskog jezičnog konflikta u Dalmaciji veliku ulogu imaju dva sačuvana papina pisma iz 925. godine. Ta su pisma donijeli u Hrvatsku papini poslanici ankonski biskup Ivan i palestrinski biskup Leon, kojima je papa Ivan X. povjerio zadatak da na samom mjestu riješe ovdašnji crkveni problem. Šaljući na put svoje izaslanike, papa im je dao posve određenu direktivu što da urade. Ivan X. je točno uočio da interes njegove politike na slavenskoj obali Jadrana u prvom redu ugrožava glagoljica. Imao je mnogo razloga da bude zabrinut. Tu, na samom pragu Italije, razvija se jedna tuđa, "barbarska" kulturna snaga koja - ako joj se dopusti daljnji samostalan razvitak - može vrlo lako poremetiti ravnotežu na ovom delikatnom europskom sektoru i postati izvorom nepredvidivih opasnosti za prestiž i supremaciju Rima. Zato je opći zadatak papine istočnojadranske politike bio da se ovdje energično suzbije slavenski pokret i da se uspostavi čvrsta crkvena disciplina koja će takve pojave i ubuduće onemogućiti. Ovaj papin plan jasno se ogleda u spomenutim pismima. Ona pokazuju da je, barem s gledišta Rima, pitanje crkvenog jezika bilo centralno sporno pitanje u tadašnjem dalmatinskom sukobu.
U prvom pismu, upućenom episkopatu "svete salonitske crkve", papa prigovara dalmatinskom kleru što se u njihove biskupije uvukla neka nauka "koje nema u svetim knjigama", odnosno poziva kler da se greške odlučno isprave kako bi se u slavenskoj zemlji bogoslužje opet obavljalo na latinskom jeziku, a ne na "tuđem", tj. slavenskom. U drugom pismu isti papa obraća se kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu i svim biskupima, županima, svećenicima i narodu u Sclavoniji (tako je papa nazvao hrvatsku zemlju) i Dalmaciji. Te svoje adresate papa obavještava da su Slaveni primili kršćanstvo još u apostolsko doba, a zatim im spominje primjer Sasa koji su u novije vrijeme primili ne samo nauku rimske crkve nego i latinski jezik. U vezi s tim napomenama papa traži i od Hrvata da svoju djecu koju žele posvetiti svećeničkom pozivu već od rane mladosti dadu poučavati u rimskoj nauci. Papa se pri tome zapitao: "Koji bi se pravi sin svete rimske crkve, a takvi ste svi vi, mogao radovati prinoseći žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku"? (in barbara seu Sclavinica lingua). Na koncu Ivan X. moli adresate da se pokore naredbama dalmatinskih biskupa te da se u svim liturgijskim obredima služe isključivo latinskim jezikom. Latinski kler je na spomenutom splitskom saboru 925. godine do temelja srušio sve projekte o samostalnoj hrvatskoj crkvi. Taj je sabor bio vješta stupica postavljena Hrvatima. Na tom je sinodu bio prisutan i kralj Tomislav, a hrvatsku crkvu zastupao je Grgur Ninski. Ovo je bio crkveni sabor (sinod) na kojemu su pravo glasa imali samo crkveni dostojanstvenici, tj. biskupi, dok stavovi velikaša i kralja nisu bili pravno mjerodavni. To znači da se nasuprot nekolicini latinskih biskupa iz dalmatinskih gradova, uz koje su bili i papini poslanici, našao usamljen glas Grgura Ninskog. Papini izaslanici ispitujući latinsko-slavenske odnose našli su i najprikladniju političku formulu kojom je bilo moguće suzbiti glagoljizam. Ta je formula glasila: uspostaviti nad cijelim teritorijem hrvatske države primat splitske latinske crkve, koja će onda postupno likvidirati slavenski pokret. U toj formuli, kao što znamo, bile su sadržane i stare ekspanzionističke ambicije splitskih crkvenih vrhova kojima se sada pružila prilika da definitivno uspiju. Ne treba ni naglašavati da je takvo rješenje obećavalo papinskoj politici dvostruku dobit. Ono je dalmatinske biskupe, koji su donedavno bili vezani uz Bizant, sada čvrsto priklanjalo Rimu. S druge strane, ambicije toga klera i njegov ekonomski položaj u Dalmaciji bili su za papu dovoljno jamstvo da će se nad Hrvatima uspostaviti maksimalna disciplina.
 
==Odluke splitskog sinoda==
 
Osnovne odluke splitskog sinoda iz 925. godine:
 
1. Legalizirana je laž da je apostol Petar poslao blaženog Dujma u Salonu te "ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine". Na temelju toga splitska crkva dobiva metropolitanski naslov, a pod jurisdikciju njezina biskupa potpao je čitav teritorij Hrvatske države.
2. U vezi s prvom odlukom dokinute su i sve promjene koje su u pogledu crkvene organizacije nastale poslije pada Salone, pa je tako ukinuta i Ninska biskupija. Određeno je da se ondje gdje je to moguće obnove stare biskupije iz rimskog doba.
3. Biskupima je zabranjeno ("neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi...") zaređivati svećenike "koji upotrebljavaju slavenski jezik". Slavenskim popovima dopušteno je služiti misu "samo ako bi bila oskudica (latinskih) svećenika", ali i u tom slučaju treba za svakog takvog svećenika ishoditi posebnu dozvolu rimskog pape da smije obavljati službu.
 
Među zaključcima splitskog sabora padaju u oči i dvije zanimljive formulacije koje donekle otkrivaju odnose što su vladali na tom skupu, a naročito držanje Grgura Ninskog i kralja Tomislava. Poslije kanona broj 10., u kome se zabranjuje zaređivanje slavenskih svećenika, ubačen je poseban kanon, očigledno upućen Grguru Ninskom kao opomena: "Neka biskup Hrvata zna da je kao i mi svi podložan našoj metropolitanskoj crkvi", dakle neka zna da ni on ne smije zaređivati popove glagoljaše. Ova formulacija otkriva da je Grgur na sinodu branio ne samo nezavisnost svoje crkve nego s istom odlučnošću i slavensku liturgiju. Druga formulacija odnosi se na kralja Tomislava i hrvatske velikaše. To je također poseban kanon i u redoslijedu dolazi odmah iza opomene "biskupu Hrvata". U tom zaključku (kanonu) kaže se uz ostalo: "Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granice naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka ni jedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike ... uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupima odgovaraju Bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred Bogom čista".
 
Kralj i velikaši su bili na strani Grgura Ninskog te su i njihovi stavovi bili čvrsti, jer inače sinod ne bi izricao prijetnju da će oni odgovarati pred Bogom. Iz podataka kojima znanost raspolaže može se zaključiti da je na ovom splitskom saboru držanje kralja Tomislava bilo u najmanju ruku lojalno prema slavenskoj vjeri.
Otpor hrvatske strane bio je vjerojatno žešći i odlučniji nego što su to predvidjeli latinski biskupi i papini izaslanici. Grgur Ninski je odbio da se pokori diktatu splitskog sinoda i prosvjedovao je kod pape. Bit će da su pozicije ninskog biskupa bile još vrlo jake, jer je papa Ivan X., koji se nekoliko mjeseci prije toliko angažirao da se suzbije glagoljica, odbio da potvrdi sve one saborske zaključke protiv kojih je Grgur ustao. Papa se odjednom uplašio pred posljedicama što ih mogu izazvati zaključci splitskog sinoda i u pismu splitskom nadbiskupu istaknuo je da treba ići "pravičnim putem", pa je pozvao u Rim i njega i Grgura Ninskog da mu "sve po redu razjasne".
U izvorima nema nikakvih indicija da su Grgur i nadbiskup zaista bili u Rimu, ali je zato dobro poznat razlog papine zabrinutosti. Upravo u to vrijeme, najopasniji protivnici Bizanta, Bugari, pošli su u ratni pohod na Hrvatsku. Situacija je bila takva da je zbog tog rata moglo doći do jačeg zbližavanja između Tomislava i Bizanta, a to se papi činilo opasnim, pa je odlučio da ne zaoštrava jezični i crkveni spor s Hrvatima. Mjesto toga on se aktivno angažirao da se bugarsko-hrvatski rat prekine, da bi se poslije toga mogao bez vanjskih smetnji posvetiti definitivnom obračunu s hrvatskom Crkvom. Osim toga je papi trebalo vremena da političko-diplomatskim mane-vrima u pogledu crkvenih sporova što više neutralizira kralja Tomislava, da ga odvrati od podrške koju je pružao Grguru Ninskom.
Ova papina politička igra urodila je ubrzo dobrim rezultatima. Njegovi izaslanici uspjeli su nagovoriti bugarskog cara Simeona da obustavi rat s Tomislavom, a to je papinske pozicije u Hrvatskoj maksimalno ojačalo. Da bi iskoristio veliku prednost koju je time stekao, papa je godine 928., preko svog izaslanika biskupa Madalberta, sazvao u Splitu još jedan sinod.
 
Drugi splitski crkveni sabor bio je mnogo manje buran od prvoga jer je kraljeva podrška Grguru Ninskom sada bila slabija. Kralj i velikaši morali su biti obzirni prema papinom izaslaniku. Bili su pod dojmom velike pomoći koju im je papa pružio otklonivši od njih bugarsku opasnost i nisu se mogli usprotiviti njegovim planovima o reorganizaciji crkve. Na ovom drugom saborovanju latinaši su prikazali crkveni sukob kao Grgurovu pohlepu za vlašću. Zanimljivo je da se u sačuvanom izvještaju o zaključcima drugog splitskog sinoda ni jednom riječju ne spominje jezično pitanje. To je bio taktički manevar latinaša koji može značiti i to da je otvoreni napad na glagoljicu bio neoportun, a možda i nemoguć. Slavonski liturgijski i prosvjetiteljski pokret mogao se, po njihovoj ocjeni, likvidirati i zaobilaznim putem pa su odluke donesene 928. godine ograničene na ukidanje samostalne hrvatske Crkve i uspostavu nekadašnje vlasti splitsko-salonitske nadbiskupije. Naglasak svih odluka bio ja na tome da se sve vraća na stanje kakvo je bilo "u staro doba". Budući da prije dolaska Hrvata nije u Ninu bilo biskupije, ta je biskupija ukinuta, a Grguru su ponudili jednu od biskupskih stolica koje su u rimsko doba postojale, i to skradinsku, sisačku ili duvanjsku. Ali da bi uvrijedili Grgura, latinaši su, prema sačuvanim dokumentima dodali: "No ako on (tj. Grgur Ninski) za ogromnom biskupskom časti hlepi, pa nije zadovoljan jednom biskupijom, neka preuzme službu svih ovih triju biskupija, sebi i njima na propast ...".
Na drugom splitskom saboru Grgur je definitivno poražen. Nije se ni žalio papi, koji je bez odgađanja potvrdio pa čak na Grgurovu štetu i pooštrio saborske odluke. U svom pismu, napisanom iste godine, papa (sada Leon VI) oštro kori Grgura, pa mu čak prijeti i izopćenjem, a svim biskupima na hrvatskom teritoriju naređuje da se splitskom nadbiskupu svom dušom pokoravaju i da ga "ljube kao oca". U ovom papinom pismu posljednji se put spominje Grgurovo ime. O njegovoj daljnjoj sudbini ništa se ne zna.
Nije moguće utvrditi kako su Latini provodili odluke drugog splitskog sabora i kako su im se Hrvati odupirali, jer za dugi period koji je tome slijedio nemamo nikakvih povijesnih izvora. Glagoljica je žilavo odolijevala latinizaciji šireći područje svog utjecaja. Potiskivana u Dalmaciji širila se u dalmatinskom zaleđu, Bosni, kao bosanska glagoljica - bosančica.
Počela je druga polovica XI. stoljeća i na hrvatskom prijestolju u Biogradu na moru sjedi kralj Petar Krešimir IV., čovjek latinskog odgoja okrenut leđima slavenskoj tradiciji koja je za njega i njegovu vlast stalan izvor spontanog narodnog revolta. I dok su hrvatski građani, priori, velikaši i kralj lako pronalazili jezik s mogućnicima na čitavom Mediteranu, obezvalašćena plemenska sirotinja shvaćala je od svega što joj se govorilo samo ono što su joj kazivali popovi glagoljaši. Apokrifi su bili uzbudljiva literatura, a glagoljaši su ih obilato prevodili i prepisivali prodirući pomoću njih i drugih spisa bliže duši naroda. I što su te tvrdoglave seljačke popove dugačke brade i nešišane kose, koji su orali i kopali kao i ostali seljaci, gospoda iz gradova i biskupskih stolica više progonila i proklinjala, to su se oni više približavali narodu i postajali s njime jedno. I na pojedinim biskupskim stolicama uvijek je bilo ljudi koji nisu zaboravljali stari borbeni plan o samostalnoj hrvatskoj Crkvi. Ti su biskupi bez obzira na zabrane i anateme posvećivali mlade popove koji su čitavo znanje o pismenosti stekli sričući "az-buki". Tako se na hrvatskom teritoriju, u okviru Crkve, stvarala jedna zasebna nedisciplinirana formacija, u osnovi heretička, nadahnuta otporom ne samo protiv latiniteta nego i protiv općih koncepcija što ih je nosila kršćanska civilizacija. Ova će tendencija naći svoj krajnji buntovnički izraz u bogumilstvu.
Upravo tada na kršćanskom je zapadu papa Nikola II. provodio dalekosežne reforme da bi u rasklimanoj crkvenoj organizaciji uspostavio disciplinu. On je pokušao odstraniti bezakonja do kojih je dolazilo pri izboru i samih papa, a osim toga energično je zabranjivao ženidbu svećenika. U vezi s tim reformama došao je 1060. godine u Hrvatsku poseban papin izaslanik, koji je najprije u Biogradu posjetio kralja Petra Krešimira a onda je u Splitu sazvao crkveni sabor.
Među odlukama tog trećeg splitskog sabora, koje se podudaraju s kanonima što su ih tada općenito usvajali brojni slični sinodi u katoličkim zemljama, nalaze se i dva zaključka koja su bila odraz tadašnjih dalmatinsko-hrvatskih specifičnosti. Prvi od tih zaključaka (kanona) glasi:
"Ako bi odsad koji od klerika nosio bradu ili dugu kosu, nema više prava da ulazi u crkvu; njega treba podvrći kanonskoj kazni prema njegovom crkvenom stupnju.".
Ali važniji je drugi zaključak:
"Zabranjuje se pod kaznom prokletstva zaređivati Slavene ako nisu vješti latinskoj knjizi ...", a jedan izvor dodaje ovome: "Bilo je naređeno i naloženo da se nitko ubuduće ne usudi obavljati bogoslužje na slavenskom jeziku, nego samo na latinskom i grčkom ..." Poslije papina odobrenja ovih protuslavenskih odluka počelo je njihovo energično provođenje.
==Sporovi s crkvom==
 
U svim mediteranskim i europskim gradskim centrima nastupanje građanstva sužavalo je i potiskivalo vlast crkvenih vrhova. Tako je bilo i u Dalmaciji. Kad su se razvili organi komunalne autonomije: gradsko vijeće, knez i suci, i kad su se iskristalizirali posebni interesi pojedinih građanskih slojeva, između svjetovne vlasti i crkve moralo je doći do antagonizma. U svakom slučaju crkva više nije bila sveobuhvatna moralna i materijalna sila koja je suvereno gospodarila ljudskim savjetima i ljudskim postupcima. Građane su sada pokretali prvenstveno ekonomski stimulansi, i kad su se njihovi stvarni interesi sukobili s isto tako stvarnim interesima crkvenih glavara, dolazilo je i do velikih sporova. Do jednog takvog je došlo 1162. godine u Splitu kad je gradsko vijeće, da bi spriječilo gomilanje bogatstva u rukama crkve, donijelo odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine. Splitski crkveni glavari obratili su se papi i Aleksandar III. oštro je zaprijetio građanima tražeći da se ta odluka ukine jer će inače glavari grada Splita biti isključeni iz crkve a sam grad udaren interdiktom. Nije poznato kako je riješen taj spor, ali iako je gotovo uvijek uspijevala da zaštiti svoje interese, crkva je sada imala pred sobom razvijenu društvenu silu koju okovi kršćanske discipline nisu mogli spriječiti da slijedi svoj profani ekonomsko-politički interes. Život je građanima nametao da svoj trbuh osjećaju kudikamo jače nego dušu. Bio je srednji vijek i vizija zagrobnog života u paklu ili čistilištu pritiskala je savjest građana kao vječita mora. Ali svakodnevni poslovi i interesi vukli su ljude na druge putove, sileći ih da sve razboritije rasuđuju o stvarima ovoga svijeta.
==Stradanje Zadra u IV križarskom ratu==
 
Zadar je bio jedan od najljepših gradova na Sredozemlju. U toku čestih ratova s Venecijom ovaj grad-mučenik herojski se borio da sačuva svoju slobodu, a desetak puta Zadrani su dizali ustanke protiv mletačke vlasti. Godine 1202. Zadar je postao predmetom valjda najsramnijeg sporazuma u povijesti europske diplomacije.
Francuski feudalci organizirali su tada četvrti križarski pohod za oslobođenje "Svete zemlje" pa su sa cjelokupnom svojom vojnom silom stigli kopnenim putem u Veneciju, odatle je trebalo da se prebace u Palestinu na mletačkim brodovima. Međutim, križari nisu imali dovoljno novaca da Veneciji plate prijevoz. Pregovori su se oduljili, a onda su Mlečani vođama križarskog pohoda predložili originalno rješenje. U jednoj starofrancuskoj kronici iz tog vremena kaže se da je mletački dužd, dogovarajući se sa svojim ljudima, ovako formulirao svoj prijedlog:
"Kralj ugarski oteo nam je Zadar u slavenskoj zemlji, jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu. Nikada ga nećemo pridobiti snagom, što je mi imamo, ako ga ne osvoje ovi ljudi (tj. križari, op. pisca). Zatražimo od njih da nam pomognu osvojiti ga, i mi ćemo im odgoditi plaćanje 34 hiljade srebrnih maraka, koje nam duguju, sve do časa kad Bog dopusti da ih mi
zajedno s njima stečemo".
Vodstvo križarskih četa prihvati ovaj prijedlog Venecije te oni koji su pošli osloboditi Kristov grob od nekršćana udariše na jedan kršćanski grad. Kad križari stigoše "pred Zadar u Hrvatsku" - kaže se u kronici - "opaziše da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad. I kad ga hodočasnici ugledaše, mnogo se zadiviše i rekoše jedan drugome: Kako bi se mogao osvojiti silom takav grad, ako ga sam Bog ne bi osvojio?...". Dan kasnije križari se utabore "pred vratima gradskim. gdje namjestiše svoje kameno-bacače i katapulte i druge svoje strojeve, kojih su imali mnogo. I sa strane mora postaviše ljestve na lađe. Tada stadoše bacati na grad kamenje protiv zidova i protiv tornjeva. Pet dana potraja tako ova navala. I tada postaviše na jedan toranj svoju bušilicu i stadoše bušiti zidove. I kad Zadrani vidješe to, zatražiše pogodbu...". (Petar Skok: Tri starofrancuske kronike o Zadru u godini 1202., Zagreb 1951)
Snage kojima su križari zauzeli Zadar bile su vrlo velike. Oni su plovili na oko 200 brodova, među kojima su bile 52 galije, a raspolagali su s oko 300 strojeva za bacanje kamenja i najraznovrsnijim drugim ratnim oruđima. Ali uz križarske snage bile su tu i one koje su Mlečani samostalno opremili i vodili. Zanimljiv je opis jednog očevica koji je ovako prikazao duždev odlazak iz Venecije:
"Dužd mletački imao je sa sobom oko 50 galija, što ih je sve o svom trošku opremio. Ona na kojoj se on nalazio, sva je bila crvena kao grimiz, a s vrha joj je visio barjak od crvene svile. Pred njime sviralo se u četiri srebrne trube, a uz to još su veoma veselo zvonila zvona, a svekolika visoka gospoda, i svećenstvo i laici i malo i veliko, sve je tako radosno podcikivalo, da se još nikad nije čulo tako nešto, a ni vidjelo takvo brodovlje. Križari se uspeše na tornjeve svojih lađa, a svećenici stadoše pjevati: veni creator spiritus, i sve malo i veliko plakaše od nabožnosti i veselja. A kad je brodovlje izišlo iz mletačke luke imalo je toliko jarbola i bogatih lađa i drugih brodova, da je to bio najdivniji pogled otkad je svijet postao, jer je bilo zacijelo stotinu pari srebrnih i mjedenih truba, što su trubile pri odlasku, i toliko zvona i tambura i drugih instrumenata, da je to bilo pravo čudo. Kad su pak lađe izašle na otvoreno more, te raspele svoja jedra i razvile svoje barjake i znakove na vrhu tornjeva, odista se činilo, da je more oživjelo i da je sasvim pokrito od lađa što su plovile po njemu".
Zanimljivo je i to, da su za vrijeme opsade Zadra branitelji grada izvjesili na zidinama slike Isusa Krista i križeve u nadi da će time odvratiti križare od napada.
Toma Arhiđakon posebno ističe da je borba za Zadar bila krvava. "I nastade strahovito ubijanje" - kaže on. "U gradu nije ostalo toliko zdravih da uzmognu sahraniti poginule. Nepokopani leševi ležali su po kućama i crkvama, a jadni građani nisu znali čega da se prije prihvate, pogreba ili obrane grada". Grad se bio predao pod uvjetom da se poštede životi građana, ali pobjednička soldateska nije se držala tog uvjeta, nego je robila, pljačkala i ubijala sve do čega je stigla. Pošto su prezimili u Zadru, križari i Mlečani su ga napustili i nastavili put prema Krfu i Carigradu, ali prije toga dužd ga je dao razoriti. Tom prilikom porušeni su obrambeni bedemi uz more, najvažnije zgrade, pa čak i neke crkve. Poslije toga zločina Zadar se opet podigao, ali vjerojatno nije više dosegao svoj dotadašnji sjaj i veličinu.
 
==Žrtve inkvizicije u Dalmaciji==
 
Markuntin Dominis - Gospodnetić (Rab,1560-Rim,1624) - senjski biskup i zatim splitski
nadbiskup, istakao se radovima iz fizike i teologije. Pripadao je isusovačkom redu. Predavao je matematiku u Padovi i u Rimskom kolegiju (do 1596), a filozofiju, logiku i retoriku u Bresci. Zbog sukoba s katoličkom crkvom emigrirao u Englesku (1616-1622), gdje je 1617. objavio svoje najvažnije djelo De republica ecclesiastica (napisano 1602-1613. u Splitu). Vraća se u Rim 1622. godine gdje dvije godine kasnije (8.IX.1624.) umire u zatvoru inkvizicije. Tijelo mu je izvađeno iz groba i spaljeno na lomači na trgu Campo dei fiori u Rimu 21.XII.1624. godine.
Godine 1578. Francisco Pena podsjeća da "prvi cilj inkvizicijskog postupka i smrtne osude nije spašavanje duše optuženoga nego zastrašivanje ostalih" te da je kod osude u odsutnosti "dobro napraviti lutku osuđenog na koju će se napisati njegovo ime i razlog osude te sve to predati svjetovnom sudu, kao što bi se učinilo da je odsutni stvarno prisutan".
 
==Dalmatinski patareni==
 
Po svom socijalnom sastavu i društveno-političkim tendencijama srednjovjekovni je Split svakako bio vrlo heterogen. Iz doba kad su Omišani harali po splitskom polju i kad je papin legat Akoncije vodio protiv njih petogodišnji rat, sačuvala se bilješka iz koje se vidi da su u nekoj gusarskoj akciji blizu Ancone zajedno s Kačićima sudjelovali čak i neki splitski građani (god. 1224.). Osim toga i bijeg Akoncijev iz Splita upućuje na to da je u gradu morala postojati jaka stranka koja je bila za suradnju s Kačićima. Tu je stranku vezalo s Omišanima možda zajedničko porijeklo, krvno srodstvo, zajedničko seljačko osjećanje, ali su ih mogle vezati i zajedničke heretičke ideje, tj. patarensko odnosno bogumilsko učenje koje je u dalmatinske gradove, naročito u Zadar, Trogir i Split, bilo prodrlo već potkraj XII. stoljeća.
U to se doba patarensko-bogumilska hereza širila u raznim južnoslavenskim oblastima. U Srbiji ju je progonio veliki župan Stevan Nemanja, koji je pri tome morao upotrijebiti i vojsku te "jedne popali, druge različitim kaznama kazni, treće progna iz države svoje, a domove njihove i sve imanje sakupiv razda prokaženim i ubogim; učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispovijeda Krista, sina božjeg, a knjige njegove nečastive spali i izgna ga". U dalmatinskim gradovima progoni heretika nisu mogli biti tako žestoki, iako su se crkveni poglavari u tome energično angažirali. Širenje patarenske hereze bilo je ovdje odraz nezadovoljstva građana s ekonomskim povlasticama što ih je uživao kler, a do najjačeg protucrkvenog pokreta na teritoriju Hrvatske došlo je upravo u Splitu. Za građane kojima su bogati i vrlo utjecajni crkveni vrhovi bili stalna smetnja pri ispoljavanju različitih inicijativa, a i opasni takmaci u prisvajanju vlasti i dobara, bogumilsko je učenje bilo privlačno. Ono je od "pravih krstjana", koji su preuzeli ulogu svećenika, tražilo strogo asketski život, odricanje od svih ljudskih užitaka, pa čak uzdržavanje od mesa i vina, a dakako i od žena. Nasuprot tome, obični vjernici smjeli su griješiti, a najvažnije je bilo da pred smrt prime "duhovno krštenje". Bogumili su se protivili postojanju crkve kao čvrste organizacije; isto su se tako protivili crkvenom posjedu i zahtjevu da se crkvi plaća desetina. U svom izvornom učenju bogumilstvo je propovijedalo neposlušnost vladarima i gospodarima. Sudeći prema traktatu Besedi na jeres, što ga je protiv bugarskih bogumila napisao Prezbiter Kozma (oko 972. godine), ovaj se vjerski pokret protivio svim oblicima vlasti, nasilja i ropstva, ali je teško ustanoviti s kakvom je konkretnom ideološkom platformom stigao do dalmatinskih gradova. Vjerojatno je socijalno-politička oštrica bogumilstva bila znatno ublažena. U spomenutom traktatu Prezbiter Kozma je tvrdio da bogumili uče kako postoje dva boga - bog dobra i bog zla. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, a po njegovoj volji postoje sve vidljive stvari, ne samo sunce, zvijezde, zrak i čovjek nego i crkve i križevi. Jedina molitva koju su bogumili priznavali bila je Oče naš a bogomolje im nisu bile potrebne nego su molili u svojim domovima. Ova hereza objašnjavala je mnogo uvjerljivije nego kršćanska religija pojavu zla na zemlji i bila je vrlo bliska i razumljiva onima koje je zlo pogađalo.
 
Povijesni izvori o dalmatinskim bogumilima vrlo su oskudni, ali se može pretpostaviti da su Kačići već u doba kad su kamenovali nadbiskupa Rajnerija bili pod utjecajem toga pokreta. No istraživanja dalmatinskih bogumilskih početaka vode nas u Zadar. Toma Arhiđakon kaže da su građani toga grada bili prezreli učenje katoličke vjere i da su se dali poprskati heretičkom kugom, ali je nemoguće utvrditi koliki je zamah sve to bilo poprimilo.
U izvorima su se sačuvala imena dvojice dalmatinskih heretika, braće Aristodije i Mateja, sinova nekog Grka imenom Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Oni su od svoje mladosti bili Zadarski građani, a spominju se kao "odlični slikari i vrlo vješti u zlatarskoj umjetnosti". Čini se da su Aristodije i Matej vodili bogumilsku propagandu najprije u Zadru, a onda su vjerojatno istjerani iz grada pa su se nastanili u Splitu, gdje su postali predvodnici heretičkog pokreta. Aristodije i Matej održavali su dobre veze s Bosnom, u kojoj je za vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajuća religija. Hereticima je u Splitu prišlo mnogo građana, ali je crkva ubrzo uspjela organizirati brzu protuakciju. Na čelu borbe protiv heretika nalazio se splitski nadbiskup Bernard. Ne znamo kako su tekli ti sukobi i koliku su podršku heretici uživali kod organa komune, no ishod je poznat: bogumili su protjerani iz grada. Ista se stvar dogodila i u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde.
Iz pisma pape Inocencija II. kralju Emeriku, koje je napisano 11. listopada 1200, vidi se da su se prognani dalmatinski heretici sklonili u Bosnu, gdje ih je ban Kulin srdačno primio. "Doznali smo" - kaže papa - "da je plemeniti muž bosanski ban Kulin, kad je nedavno naš brat splitski nadbiskup znatan broj bogumila istjerao iz Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovište nego i očitu zaštitu, a njihovoj nevaljalštini dao svoju zemlju i samoga sebe te im ukazao pažnju kao katolicima, čak i više nego katolicima nazivajući ih kršćanima". Godinu dana ranije Vukan Nemanjić javio je papi da je Kulin s deset tisuća ljudi prišao novoj herezi. Nije posve jasno kakvu su sudbinu pri svemu tome doživjeli dalmatinski majstori Aristodije i Matej, za koje se kaže i to da su bili "vješti latinskoj i slavenskoj knjizi". Aristodije je možda ona ista ličnost koju su pod imenom Rastudije proklinjali na sinodu svetog Save: "Da bude proklet Rastudije bosanski .. i svi .. krstjani i krstjanice koji se ne klanjaju svetim ikonama i časnome križu". Ako je zaista tako, onda je zadarski majstor Aristodije poslije protjerivanja iz Splita postao prvi poglavar (djed) bosanskih bogumila.
Godine 1221. Splićani su za svoga gradskoga kneza izabrali hrvatskog plemića Višana, koji je bio "zaštitnik heretika" (fautor hereticorum). Čini se da je bogumilski val, pod utjecajima iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na "granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije" nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse. U to vrijeme dualistička je hereza imala pod raznim imenima (patareni, katari itd.) širok zamah i u zapadnoj Europi. Najčvršći korijen bila je uhvatila u južnoj Francuskoj (grofovija Toulouse) i u lombardijskim gradovima (sjeverna Italija). U Italiji su se sljedbenici dualističke hereze ponegdje nazivali sclavinima, a taj nas naziv upućuje na njihove veze s dalmatinskim i bosanskim bogumilima. Međutim, ni o aktivnosti dalmatinskih bogumila u ovom drugom razdoblju nema u izvorima konkretnih podataka. Ne zna se kako je knez Višan, koji inače nije živio u Splitu, pokazivao svoju naklonost prema hereticima i zašto su baš takvog čovjeka Splićani izabrali svojim knezom. Može se pretpostaviti da je bogumilstvo i u dalmatinskom pojasu bilo preraslo u moćnu pučku silu pred kojom su investicije rimske crkve bile nemoćne. U drugom i trećem deceniju XIII. stoljeća sva pažnja Rima bila je usredotočena na južnu Francusku, gdje se pod vodstvom Simona de Montforta, koji je 1202. godine sudjelovao u pokolju Zadrana, vodio dvadesetogodišnji križarski rat protiv katarskih heretika. Zbog toga se na istočnoj obali Jadrana, a pogotovu u Bosni, bogumilstvo u tom razdoblju razvijalo s manje smetnji. Splitski kler nije ni 1225. godine mogao spriječiti građane da za kneza izaberu plemića koji je također bio bogumil. Splitska kneževska čast sada je pripala humskom knezu Petru, a reakciju klera, koji nije Petru dopustio da uđe u crkvu, građani su suzbili vrlo energično. Narod se uzbunio, navalio na crkvu, otvorio je silom i uveo u nju novoga kneza. Međutim sada je stupio na scenu papinski legat Akoncije, otprije poznat kao organizator rata protiv Kačića. On je bio pošao u Bosnu da ondje iskorijeni heretike, a vjerojatno je i u Splitu potaknuo kler na otvoreni otpor protiv građana. I pošto su građani taj otpor odbili i teško "uvrijedili" crkvu, Akoncije je u ime pape kaznio grad interdiktom, koji je u ono vrijeme bio moćno oružje crkve, s jakim psihološkim djelovanjem. Kazna je trajala gotovo godinu dana, i za to vrijeme splitske su crkve bile zatvorene, u njima se nije obavljalo bogoslužje.
Dalmatinsko bogumilstvo, o kojem tako malo znamo, bilo je svakako odjek i ogranak bosanskoga. Tu, na istočnoj obali Jadrana, u gradovima koji su bili izloženi udarcima sa zapada i u kojima su bogata vlastela čvrsto držala vlast dijeleći je u pravilu s bogatim i utjecajnim klerom, nije - čini se - bilo dovoljno uvjeta da ovaj heretički pokret uhvati dublji i trajniji korijen. Teološka struktura bogumilstva, na temelju koje je moguće doći do raznih kulturno-političkih zaključaka o tom pokretu, sadržana je u jednom vrlo zanimljivom kasnijem spisu što ga je 1461. godine sastavio kardinal Juan Torquemada, stric zloglasnog španjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade i najugledniji tadašnji katolički bogoslov uopće. Te godine dovedena su u okovima u Rim tri bosanska vlastelina ("tri prvaka hereze moćna na kraljevu dvoru"), i to: Đuro Kačinić, Stojšan Tvrtković i Radmil Voćinić. Ti su ljudi bili uporni bogumili, ali su natjerani da se pred papom svečano odreknu svojih "manihejskih zabluda". Saslušao ih je sam Torquemada pa je na temelju toga sastavio abjuraciju s popisom "pedeset zabluda manihejskih u Bosni".
Vjerski i drugi sukobi u dalmatinskim gradovima doveli su latinsku crkvu u težak položaj. Stanje se doskora izmijenilo u korist crkve, ali različite idejne kontroverzije službenim europeističkim doktrinama mogle su uvijek računati na oslonac pučke mase.