Razlika između verzija stranice "Atila"

'''Atila''' je jedan od najvećih osvajača u historiji i najčuveniji među varvarskim vođama u doba seobe naroda. Postoji legednalegenda koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da ga druge varvarske vođe nisu mogle pogledati pravo u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namjerama. Legenda Huna kaže da je Atila od jednog čobanina dobio na poklon mač [[Bog Mars (mitologija)|boga Marsa]]. Atila je našao čobanina sa svojim stadom i primjetioprimijetio krvavi trag po travi. Čobanin mu je rekao da pažljivo prati taj trag. Atila je pratio trag i iz trave izvadio bačeni mač, koga je uzdigao visoko. Atila je povjerovao da je to predskazanje za njega da bude jedan od velikih svjetskih vođa po Božjoj volji. Sasvim je sigurno da je Atila bio osoba koja ostavlja utisak, što je najbolje opisao [[Edvard Gibon]] u knjizi [[Historija uspona i pada Rimskog Carstva]].

Opis glasi: Velike glave, crnokos, bijele puti, nizak, očiju udubljenih u lobanju, ravnog nosa, sa nekoliko dlaka na bradi, širokih ramena, kratkog četvrtastog telatijela, nervoznih pokreta.

Atila, budući vođa Huna, je po svemu sudeći rođen oko [[406]]. godine. Njegov otac se zvao Mundiuha, a izvori ga pominju i kao Manzaka. Stradao je u lokalnim sukobima sa [[Vizigoti]]ma. Ime njegove majke je nepoznato. Atilin otac je bio ugledni hunski nomad, koji je imao čak i svoj privatni posjed. Pošto su se hunska plemena stalno selila od mjesta do mjesta, tako je ostalo nepoznato mjesto gde je Atilin otac držao svoje posjede, kao i mjesto gdegdje se rodio Atila. Po svjedočanstvu Amijana Marcelina, budući vođa Huna je došao na svijet u sudaru rasa, odnosno u vrijeme sukoba naroda. Hunska oganizacijaorganizacija je tada bila podjeljenapodijeljena u plemenske saveze, a na čelu plemenskog saveza se nalazio [[Veliki Kan]], slično kao i kod [[Avari|Avara]].

Atilin otac je imao dva brata: Ru-u i Oktara. Rua je služio u [[Rimska legijaLegija|rimskoj legiji]], a istovremeno je bio i vođa Huna (432-440). Poslije smrti svoga brata, starao se za Atilu i njegovog brata. Kao rimski ratnik bio je čak vojni komandant sa godišnjom platom od 350 funti u zlatu. Karakteristika Huna je bila da su većina njihovih sposobnih vojnika i komandanata za platu stupala u redove rimske vojske i služili [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]]. Rim je na taj način održavao svoje sjeverne granice.

Atila je imao i mlađeg brata koga izvori spominju pod imenom Bledes, odnosno Bleda. Za razliku od Atile, on je bio osilan vladar koji se na sve moguće načine pokušavao obračunati sa Atilom, ne bi li posleposlije Ruine smrti zavladao Hunima.

Od svoje rane mladosti, Atila se, kao i većina Huna, učio vještini gađanja strelomstrijelom, lovom[[lov]]om i jahanju. Izvori govore da je Atila spavao u konjskom sedlu po cijelu noć i da je bio odličan strjelacstrijelac, da je nosio hunsku tuniku i stalno se kretao sa svojom grupom. Odmah po rođenju, Atili su uklonili pomoću usijanog gvožđa i poslednjuposljednju malju sa obraza, što je običaj i kod ostalih Huna koji su za života bili bez dlaka na licu. Ne zna se tačno sa koliko godina je Atila otišao da služi u Rimskoj vojsci. Prije Atilinog oslaskaodlaska u Rim, car Valentijan je zatražio primirje sa Ru-om i zamolio ga za vojnu pomoć u borbi protiv [[vizigotiVizigoti|Vizigota]]. U tu svrhu sa Ru-om se sastao rimski namjesnik Flavije Aecije u nekoliko navrata. Vojsku je predvodio Atila i njegov brat Bleda. Vizigoti su potučeni, a plijen je po dogovoru podjeljenpodijeljen. Od Vizigotskog kralja Teodoriha zatraženo je kao primirje da preda Rimu 2.000 funti u zlatu, da da 1/3 vojnika kao robove i da preda polovinu žetve. Ovaj plijen su podelilipodijelili Rimljani i Huni. Nakon bitke, Aecije se obratio Atili, videći da se pokazao kao odličan borac i tražio je da dođe u Rim da služi kao i njegov ujak u rimskoj vojsci za platu. Atila je obučavan rimskom načinu ratovanja, odvođen je na dvorske priredbe i upoznao je jedan mnogo savršeniji način življenja od hunskog. Pošto je bio odličan strjelacstrijelac i jahač uskoro se uzdigao za velikog vojnika. Za vremevrijeme služenja u Rimu nije bio odlikovan nekim većim odlikovanjima, ostao je samo običan rimski legionar.

Atilin stariji brat Bleda je već, kao stariji, prigrabio vlast nad čitavim hunskomhunskim plemenskim savezom, ali se poslije povratka Atile saglasio da vladaju zajedno. Period dvovlašća u Hunskoj državi bio je praćen raznim trvljenjima i neslogama. Bleda je kovao zavjeru protiv svog brata nekoliko puta, ali ga je Atila osujetio.

Atila je ojačao svoj položaj. Optužio je Bledu da je otrovao Ru-u i riješio ga se ubistvom 443. kada je postao jedini vladar Huna. Ujedinio je sva hunska plemena i narode od [[Volga|Volge]] do Germanije. Sjedište njegove države, koja se protezala od [[Danska|Danske]] do Panonije, od Laponije i [[Rajna|Rajne]] do [[Kaspijsko jezero|Kaspijskog jezera]] pa sve do [[Kina|Kine]], bilo je u ugarskoj niziji, nedaleko današnjeg Tokaja. Njegovu vlast priznavala su mnoga plemena [[Germanska plemena|Germana]], Sarmata, [[Slovenska plemenaSlaveni|SlovenaSlavena]] i [[Turska plemena|Turaka]]. Poslije preuzimanja trona, Atila je za kratko vrijeme uspeouspio da potčini veliki broj okolnih plemena: Skira, Turkilinga, Sarmata, Herula, Hazare, i konačno mu je pošlo za rukom da i Ostrogote stavi pod svoju vlast. Osnovao je moćno kraljevstvo Huna sa sjedištem u Panoniji. Sagradio je prestonicuprijestolnicu koja se nalazila nedaleko od današnjeg grada Đera u [[Mađarska|Mađarskoj]]. Skirski kralj mu se pokorio i dao mu je svoju ćerkukćerku za ženu. Prema izveštajimaizvještajima Priska sa Atilinog dvora, Atilina žena se zvala Krek i rodila mu je tri sina. Atila je priređivao manifestacije na dvoru, bio je obožavalac šamana, a bogatu trpezu su mu ukrašavale robinje iz drugih plemena. Po rečimariječima Priska, koji je jedini vidio Atilu i njegovu prestonicuprijestolnicu, vojska mu je brojala oko 500.000 ratnika. Bila je naoružana strelamastrijelama, kopljima, mačevima i noževima. Po osvajanju vlasti Atila je rješioriješio da prekine savezništvo sa Rimom, ali da u početku ne ugrožava teritorije Zapadnog carstva, već samo Istočnog, tj. Vizantije.

Atili se za pomoć protiv VizogotaVizigota obratio vandalski kralj Gajzerih, šaljući mu brojne darove da bi ga nagovorio da zarati protiv Vizigotskog kralja Teodoriha. To je Atilu pokrenulo da ponovo obnovi neprijateljstva prema Vizigotima. Atila šalje svoje izaslanike caru Valentijanu III, u čije je ime vladala njegova majka Presidija u namjeri da ih odvuče od saveza sa Vizigotima i da se priključe Hunima u zajedničkoj borbi. Atila je obećavao da će čuvati mir prema zapadnom carstvu i da će samo ratovati protiv Teodoriha, s kim jese već dugo vrijemevremena nalazinalazio u lošim odnosima. Teodorih je na vrijeme uvidio opasnost od ponovnog zbližavanja Huna i Rimljana, pa je pisao Atili da se zajedno sa Vizigotima bori protiv Rimljana.

Dok je Zapadno carstvo bilo u trpeljivom odnosu sa hunskim vođom, to nije bio slučaj sa istočnimIstočnim. Istočnim carstvom je tada vladao car Teodosije II, koji se suočavao sa hunskom opasnošću. Za vrijeme dvovlašća kod Huna bilo je samo izolovanih incidenata na granici Teodosijevog carstva, da bi se za vrijeme Atile sukobi preneli i u unutrašnjost carstva.

Okupivši ogromnu armadu, Atila je krenuo da osvaja i pustoši pojedine gradove Istočnog carstva. Prvi napad je preuzeo na [[Emona|Emonu]] (današnja [[Ljubljana]]), 445.,zatim na [[Sirmijum]] ([[Sremska Mitrovica]]) 447., spalivši grad do temelja. Zatim je stradao [[Petovio]] ([[Ptuj]]) 449., pa [[Singidunim]] ([[Beograd]]), za čiju svhu je Atila dovukao teške katapulte koje su rušili jaka utvrđenja. Većinu stanovništva je poveo sa sobom kao robove. Krećući se dalje prema jugu, napao je [[Naisus]] ([[Niš]]), u septembru 450. Grad je branio zapovednik rimske provincije Ilirije (magister militum per Ilyricum) Aginteja, koji je naredio da se cjelokupno stanovništvo skloni iz grada na udaljeni brežuljak, pokraj rijeke Nišave. Huni su opsjedali grad, tukli zidine utvrđenja i kasapili vizantijske vojnike. Na kraju je Aginteja predao grad u Atiline ruke, i da bi spasao život položio je sve dragocjenosti i zlato koje je imao pred hunskim osvajačem. Huni su zatim prodrli do Nišave i pobili veću grupu ljudi koju su zatekli, a na kraju spalili grad. Jedino su uspeli da prežive stanovnici koji su se pred Hunima posakrivali u obližnjim crkvama da bi se spasli od kuge koja je tada harala. Atila je poštedeo život rimskom namjesniku i tražio je da referiše Teodosiju o gubitku grada. Atila je počeo da pustoši i gradove duž [[Bugarska|Bugarske]], približavajući se [[Carigrad]]u. U takvim okolnostima, vizantiski dvor je reagovao tako što je započeo pregovore sa Atilom o miru, obavezajući se da će plaćati danak u zlatu i ropstvu. U tu svrhu više puta je kao izaslanik vizantijskog cara slan Prisk. On je više puta svojim diplomatskim akcijama uspeouspio da razuzda Atilu i da otkloni opasnost od hunskog osvajanja. Prisk je svoje izvode sačuvao u svom najznačajnijem djelu:“ O“O Atili“, kome je dao naročiti karakter. Međutim, većina njegovog djela je sačuvana u fragmentima. Prvu diplomatsku misiju je Prisk je preuzeo odmah nakon opustošenjapustošenja Sremske Mitrovice. Putovao je preko Serdike ([[Sofija|Sofije]]) do opustošenog Naisusa, da bi zatim krenuo duž sjevernih teritorija, preko [[Tisa (rijeka)|Tise]] u Atilinu prestonicuprijestolnicu. Prisk je opisao Atilinu prestonicuprijestolnicu kao jedno malo selo u kojimakojem je većina kuća izgrađena od drveta, pa i sam Atilin dvor. U gradu su se mogli videtividjeti ogromni drveni zidovi napravljeni od dasaka, zatim kompleksi za ishranu hunskih ratnika, i na kraju, na sred sela ogromni krug na kome je izgrađeno postolje za hunskog vođu. Prisk je razgovarao sa Atilom u njegovoj odaji, gdegdje je upoznao i njegovu ženu Skirskog poreklaporijekla. Na kraju mu je predao ogromne količine zlata i razne dragocjenosti koje je poslao car Teodosije u znak mira. Prisk je naročito opisao dvorski život Huna. Oni su voljeli da pevajupjevaju, da se vesele, a svako veče su priređivali bogate večere. Naročito je opisivao Atilinu neodoljivu želju za vinom i Atiline robinje, koje su uvekuvijek bile pored njega. Po rečimariječima Priska Huni su polako prevazilazili fazu varvarskog plemena i počinjali poprimati odlike civilizovanog plemena. Tome je sigurno doprnjeodoprinio i Atilin boravak u Rimu, gdegdje je upoznao pravi život naroda visoke rase. Na Atilinom dvoru je boravio i [[GaliGalija|galski]] ljekar Eudoksije, koji je poslije sloma Gala prešao na hunsku stranu. također boravioTakođer je tu boravio i jedan rimljanin iz Mezije, koji će se kasnije oženiti varvarkom, a Atila će mu lično kumovati.

Kada je Atila osigurao svoju poziciju prema Vizantiji, koja je kupovala mir sa Hunima, okrenuo se Zapadnom Rimskom Carstvu. Misao Atile da krene sa vojskom na Rim nikada ga nije napuštala. Ipak, on je prvo napao njene provincije. Krajem 450. napao je [[Galija|Galiju]]. To je i vrijeme razvitka Burgundske kraljevine u oblasti Majnca, sa glavnim gradom Vormsom na Rajni. Kod Burgunda je tada vladao kralj Gunter koji se nalazio pritisnut između otvorenog sukoba njegovih ćerkikćerki i Huna. Najznačajnije svjedočanstvo ovih događaja je bio starogermanski ep „Pjesma o Nibelunzima“.

Gunterove ćerke Krimhilda i Brunhilda su se zavadile oko blaga junaka iz plemena Nibelunga Zigfrida. Da bi pridobila ceijlo bogatstvo, Krimhilda se udaje za Ecela,tj. Atilu, kralja Huna. Lukavstvom poziva sve Burgunde i kralja Guntera u logor Huna i izaziva masakr. Kako izbija veliki požar u samom logoru, svi bivaju mrtvi, sem Atile, koji je zatim zagospodario Burgundima. Nakon prisajedinjenja Burgunda, Atila izlazi pred zapadnorimskog cara sa jasnim namjerama. Traži da se oženi sestrom cara Valentijana III, Honorijom. Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, 449. godine zatečena je u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija koja je vjerovatno bila trudna, izolovana je iz javnog života. Bjesna poslala je poruku Atili u kojoj je zamolila da postane njen vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovinu Zapadnorimskog Carstva za njen miraz. Protiv ovoga je naročito ustala Valentinijanova majka Presilda koja je izjavila da se njena ćerka neće nikada udati za varvarina. Atila je rješio da spor rješi silom. Jedini čovek koji se tada mogao suprostaviti Atili bio je zapadnorimski namjesniik Flavije Aecije. On je jedno vreme bio taoc na hunskom dvoru i upoznao je hunski način življenja, njihove običaje i tradiciju. Kada su ga Rimljani u zamjenu vratili, pokušao je da uzurpira mesto Valentinijana za novog cara Rimljana, pa je osuđen na doživotno zatočeništvo. Opasnost od Huna je natjerala da se on oslobodi iz tamnice i da ponovo komanduje rimskom vojskom. Međutim, Aecije će posle pobjede nad Atilom pasti kao žrtva čiste politike. Optužiće ga da je ponovo pripremao prevrat, pa će biti ubijen na ulici 454. Flaviju Aeciju je data velika vojska, a on je ponovo postavljen za vrhovnog zapovednika rimskih legionara. Aecije je na jugu formirao jake vojne snage, primivši u vojsku Vizigote, Franke i Burgunde. Pošto je Atila zauzeo Orlean, koji je Aecije uskoro povratio, Atila se sa bogatim plijenom počeo vraćati u otadžbinu, ali ga je Aecije u stopu gonio. Hunska vojska je prešla Rajnu nizvodno od Majnca, ali su ih na drugom kraju sačekale odmorne trupe Aecija. U rano svitanje 20. juna 451. godine na ravnici Campus Mauriciacus (Maurikijevo polje), sedam i po kilometara od grada Troe započeta je odsudna bitka. U toj bici na jednoj strani su se borili Huni i niz germanskih plemena, među kojima i Ostrogoti, dok su na drugoj strani bili Aecijevi Galo-Rimljani i također germanska plemena, između ostalih Vizigoti sa njihovim kraljem Teodorihom I, koji je našao svoju smrt na ovom ratištu, i njegovim sinom Torismundom. Huni su zauzeli desnu stranu polja, a Rimljani lijevu. Kada je Atila videovidio da je njegova vojska preslaba da bi izborila pobedupobjedu, lično je krenuo na Aecija koji se nalazio na brdašcu odakle je mirno posmatrao tok bitke. Atila je posleposlije velikih gubitaka naredio povlačenje u vojne barake, 4 km od polja. Tu su Vizigoti noću pokušali da prepadnu Hune, ali su Huni na vremevrijeme alarmirali uzbunu i oteraliotjerali Vizigote dalje od logora. Idućeg dana, Atila se sa ostatkom vojske povukao. Aecije je slavio svoju veliku pobjedu u Rimu. Atila je iskoristio dezorganzacijudezorganizaciju Vizigota, pa je preduzeo novi ratni plan. Prešao je Julijske Alpe i upao u [[Italija|Italiju]] 452. Opsjeo je grad Akvileju, blizu [[venecijaVenecija|Venecije]], i zidine je tukao katapultima. Kad je grad pao, Atila je namejravaonamjeravao da odatle krene na Rim, ali su ga njegovi najbliži savjetovaocisavjetodavci odvratili. Zauzeo je više gradova, opustošio dolinu [[Po|Pada]] i stigao do Mincia, gdje mu je u susret došao papa Sveti Lav I. Samo zahvaljujući papi Lavu I Rim je spašen od razaranja. Epidemije i glad prisilili su Atilu da napusti Italiju. [[Konstantinopolj]] je pak nakon poraza vizanstkogvizantskog cara Teodosija II spašen samo zato što je hunska vojska, koju je prvenstveno činila pješadija, bila sasvim nedorasla i neopremljena za opsadu tako velikog grada.

Atila je umro na dan svog vjenčanja, iako je već imao velikveliki broj žena. Uzeo je novu, mladu. Zvala se Ildiko. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan, kada je pala noć, mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhataladrhtala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa, premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. U toku noći, tijelo mu je spaljeno po starom hunskom običaju, a zatim stavljeno u kovčeg, zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga i spušteno u rekurijeku Tisu. Rijeka je odnijela Atilino tijelo u neznane daljine. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti nestalo je u hipu. Godine 454. Ostrogoti i druga germanska plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.