Razlika između izmjena na stranici "Josip Broz Tito"

Uklonjeno 52.119 bajtova ,  prije 9 godina
više godina stoji isti esej na enciklopediji, koji je sve osim enciklopedijskog članka sa "Ocjenama lika i djela" - na enc. ne postoje ocjene, a pogotovo nacionalista...ovo je stub za početak ovog članka
m (Robot: Include commonscat template)
(više godina stoji isti esej na enciklopediji, koji je sve osim enciklopedijskog članka sa "Ocjenama lika i djela" - na enc. ne postoje ocjene, a pogotovo nacionalista...ovo je stub za početak ovog članka)
{{Prijevod}}
{{Neutralnost}}
{{Infokutija politički vođa
|ime = Josip Broz Tito
}}
 
'''Josip Broz Tito''' ([[Kumrovec]], [[Austro-Ugarska]], 7. maj 1892. — [[Ljubljana]], [[SFRJ]], 4. maj 1980.) je bio predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 1953. do 1980. godine.
'''Josip Broz Tito''' je rođen u [[Kumrovec|Kumrovcu]], [[Hrvatska]] (tada [[Austro-Ugarska]]) [[7. maj]]a [[1892]]. godine, preminuo u [[Ljubljana|Ljubljani]], [[Slovenija]] (tada [[Jugoslavija]]) [[4. maj]]a [[1980]]. godine. U svijetu poznat i kao '''Maršal Tito''', bio je najznačajnija politička ličnost [[Jugoslavija|Jugoslavije]] od [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] pa do svoje smrti. Rođen je kao sedmo dijete u porodici Franje i Marije Broz. Otac Franjo je bio [[Hrvati|Hrvat]] a majka Marija [[Slovenci|Slovenka]]. Nakon što je proveo nekoliko godina u ranom djetinjstvu kod djeda u [[Podsred]]u u [[Slovenija|Sloveniji]], upisan je u osnovnu školu u [[Kumrovac|Kumrovcu]] koju je završio [[1905]]. godine. [[1907]]. godine napušta Kumrovec i počinje da uči zanat kao bravarski šegrt u [[Sisak|Sisku]]. Tu se susreće sa idejom [[radnički pokret|radničkog pokreta]] i po prvi put učestvuje u proslavi [[1. maj]]a. 1910. godine priključuje se [[Sindikat]]u metalskih radnika i istovremeno i [[Socijaldemokratska partija Hrvatske i Slavonije|Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske i Slavonije]]. Od [[1911]]. do [[1913]]. je kao radnik radio u raznim gradovima Austro-Ugarskog carstva.
U jesen 1913. služi vojnu obavezu, i u maju [[1914]]. osvaja srebrenu medalju u mačevalačkom takmičenju Austro-Ugarske vojske u [[Budimpešta|Budimpešti]].
Po izbijanju [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] upućen je u [[Ruma|Rumu]] ali je zbog antiratne propagande uhapšen i zatvoren u [[Pertovaradin|Petrovaradinskoj tvrđavi]]. [[1915]]. upućen je u [[Galicija|Galiciju]] u borbu protiv [[Rusija|Rusije]]. U [[Bukovina|Bukovini]] biva teže ranjen šrapnelom haubičke granate. U aprilu čitav bataljon dospijeva u zarobljeništvo.
Nakon nekoliko mjeseci u bolnici, poslan je u radni logor na [[Ural]]u u [[jesen]] [[1916]]. godine. U [[april]]u [[1917]]. godine biva uhapšen zbog organizovanja protesta ratnih zarobljenika, a kasnije bježi iz radnog logora i pridružuje se demonstracijama u [[Petrograd]]u 16. i 17. jula 1917. godine. Da bi izbjegao policiju, bježi u [[Finska|Finsku]], ali je uhapšen i provodi tri sedmice u [[Petropavlovsk|Petropavlovskoj tvrđavi]]. Odatle je upućen u zatvorski logor u [[Kungur]] ali bježi prilikom transporta [[voz]]om i u novembru se pridružuje [[Crvena armija|Crvenoj armiji]] u [[Omsk]]u. U proljeće [[1918]]. podnosi molbu za prijem u [[Komunistička partija|Komunističku partiju]] Rusije.
 
Bio je lider Komunističke partije Jugoslavije (kasnije Savez komunista Jugoslavije) od 1937. do 1980, vođa Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije od 1941. do 1945, a kasnije i vrhovni komandant Oružanih snaga SFRJ. Jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih.
== Hronologija ==
[[Datoteka:Titova_statua_u_Sarajevu.jpg|mini|desno|Titova statua u Sarajevu, oktobar 2005.]]
* [[1920]] Josip Broz postaje član [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]]
* [[1934]] postaje član politbiroa Centralnog komiteta [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]] ( i počinje da koristi nadimak Tito)
* [[4. juli]], [[1941]] Tito izdaje proglas kojim se narod poziva na oružanu borbu protiv nacista
* [[1941]]-[[1945]] Vrhovni komandant [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije]]
* [[1945]]-[[1953]] Predsjednik vlade i Ministar inostranih poslova u vladi [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija|FNRJ]]
* [[1948]] Sukob sa [[Visarionovič Josif Staljin|Staljinom]] ([[INFORMBIRO]])
* [[13. januar]], [[1953]]-[[1980]] Predsjednik [[Socijalistička federativna republika Jugoslavija|SFRJ]]
* [[1961]] Osniva [[Pokret nesvrstanih]] sa [[Gamal Abdal Nasser|Gamal Abdel Naserom]] i [[Jawaharlal Nehru|Džavaharlal Nehruom]]
 
Preminuo je u [[Klinički centar Ljubljana|Kliničkom centru u Ljubljani]], [[4. maj]]a [[1980]]. godine. Njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta. U to vrijeme pojavljuju se prve sumnje da li će njegovi nasljednici uspjeti da očuvaju [[Jugoslavija|Jugoslaviju]] u kojoj je on uspješno suzbijao nacionalizam i održavao jedinstvo. Nažalost, te sumnje se ostvaruju desetak godina nakon njegove smrti kada etničke podjele i konflikti dovode do krvavog raspada [[Jugoslavija|Jugoslavije]].
 
== Vanjski linkovi ==
Sahranjen je u [[Beograd]]u u mauzoleju nazvanom [[Kuća cvijeća]]. Njegova sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova, uz to poznate ličnosti kao Indira Ghandi, [[Margaret Thatcher]], [[Willy Brandt]] i mnogi drugi. Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored [[Papa|pape]] [[Ivan Pavao II|Ivana Pavla II]] imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i ambasadora.
 
*[http://www.moljac.hr/biografije/tito.htm -{JOSIP BROZ - TITO, Biografije Moljac}-]
== Život do 2. svjetskog rata ==
*[http://www.titoville.com/ Титовил]
=== Djetinjstvo i rana mladost ([[1892]]. - [[1913]].) ===
*[http://www2.serbiancafe.com/lat/vesti/8/33297/ Потомци заштитили име, лик и потпис Јосипа Броза]
 
*[http://www.tito-memorial.com Virtualni Memorial J.B. Tita]
Josip Broz je rođen 7. maja 1892. u [[Kumrovec|Kumrovcu]] u [[Hrvatsko Zagorje|Hrvatskom Zagorju]]. U raznim su se dokumentima pojavljivali razni datumi rođenja, pa se u jednom dokumentu iz vremena kada je služio austrijsku vojsku navodi kao datum rođenja 25. maj 1892. Taj datum se već za vrijeme rata počeo slaviti kao Titov rođendan, pa je i Hitler naredio desant na Drvar na taj dan 1944. Poslije rata, nastavilo se na taj dan slaviti Titov rođendan i tzv. [[Dan mladosti]].
*[http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=793, Биографија на сајту САНУ]
 
*[http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=628 Титове мајске параде („Вечерње новости“, фељтон 13-26. мај 2008)]
Otac mu je bio Franjo Broz a majka Marija, rođena Javoršek. Preci Brozovih u Zagorju mogu se pratiti sve do prve polovine 16. vijeka. Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. Godine 1901-1905. u Kumrovcu je završio četverogodišnju narodnu školu. U sljedeće dvije godine radi kao radnik na imanju svog ujaka u Podsredi.
*[http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=676 Тито - тајна века („Вечерње новости“, фељтон 20.5-3.6.2009)]
 
*[http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=719 Тито строго поверљиво („Вечерње новости“, фељтон 22-30.4.2010)]
Dolazi u [[Sisak]] 1907. s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. Godine 1907-1910. uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tokom 1910. u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u septembru Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije.
 
Tražeći posao, odlazi u [[Ljubljana|Ljubljanu]], [[Trst]], pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U maju i junu 1911. učestvuje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest sedmica. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u [[Kamnik]]u u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "[[Sokolska društva|Sokola]]". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u [[Plzenj]]u u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi.
 
U oktobru [[1912]]. dolazi u [[Beč]], a zatim u Bečko Novo Mesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. [[1884]].). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.
 
=== Vojska, rat, revolucija ([[1913]]-[[1920]]) ===
 
Septembra 1913. Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u Beču, a zatim na vlastitu molbu u 25. domobranskom puku u Zagrebu. Krajem 1913. upućen je u podoficirsku školu i postao najmlađi vodnik u puku. Maja 1914. u Budimpešti je osvojio srebrenu medalju na prvenstvu Austro-Ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš.
 
Nakon izbijanja rata protiv Srbije, borio se na srpskom frontu od augusta do decembra 1914. U januaru 1915. njegov puk je prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije predložen je za odlikovanje, koje poslije nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. posjetio Beč, željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio.
 
Na sam Uskrs, 25. marta 1915., biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu [[Kazan]]a. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Zatim je upućen na prisilni rad u uralski gradić [[Kungur]], gdje ga zarobljenici biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora.
 
U februaru 1917. radnici su provalili u tamnicu i oslobodili zatvorenike. Pridružuje se jednoj boljševičkoj skupini. Ubrzo opet biva uhapšen, pa bježi. U [[Petrograd]]u 16-17. jula učestvuje u velikim demonstracijama protiv Privremene vlade, koje su organizirali boljševici. Pokušava pobjeći u Finsku, ali ga zatvaraju u Petropavlovskoj tvrđavi.
 
Ponovo je protjeran u Kungur, ali bježi u Sibir. Pridružuje se [[Internacionalna crvena garda|Internacionalnoj crvenoj gardi]] u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se sa Ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, od koje će se razvesti 1936. U julu 1918. godine Omsk osvaja [[Češka legija]]. Međunarodna brigada je razbijena, a Broz je pobjegao u stepu i zaposlio se kao mehaničar u selu nedaleko Omska, gdje je ostao duže od godinu dana. U jesen 1919. komunisti su ponovo osvojili Omsk i okolinu. Broz početkom januara 1920. zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, gdje konačno stiže u septembru.
 
=== Radnik, ilegalac, sindikalac ([[1920]-[[1928]]) ===
 
Broz se zaposlio u Zagrebu kao mehaničar i odmah se upisao u KPJ. Na izborima u novembru 1920. komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevini SHS]]. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. [[Obznana]], kojom je KPJ stavljena van zakona.
 
U Zagrebu je već 31. decembra 1920. organiziran opći štrajk, u čemu je i Broz učestvovao. Međutim, njihov je otpor brzo slomljen. U augustu 1921. mandati svih komunističkih poslanika bili su poništeni. Broz je odlučio nastaviti djelovati u ilegali. Početkom 1921. naseljava se u [[Veliko Trojstvo|Velikom Trojstvu]] kod Bjelovara i radi kao mašinac. Marta 1923. Broz i grupa drugova iz Velikog Trojstva uspostavljaju kontakt s komunističkom organizacijom u Bjelovaru. Početkom 1924. izabran je za člana Okružnog komiteta u Križevcima.
 
Sredinom 1925. Broz seli u [[Kraljevica|Kraljevicu]], gdje se zapošljava u brodogradilištu. Izabran je za sindikalnog povjerenika, čime se bavi sljedećih godinu dana. U ljeto 1926. Broz je na čelu štrajka u brodogradilištu, ali 2. oktobra dobija otkaz.
 
Odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici vagona u [[Smederevska Palanka|Smederevskoj Palanci]]. Izabran je za radničkog povjerenika, ali već u martu 1927. dobija otkaz. Ubrzo nakon toga vraća se u Zagreb i odlukom Mjesnog komiteta [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]] postaje tajnik Oblasnog odbora ''Saveza metalaca'' za Hrvatsku - njegova prva partijska funkcija. Odsjedio je mjesec i pol u Ogulinu zbog komunističke agitacije.
 
Broz se vraća u Zagreb i preuzima svoju sindikalnu dužnost, te uz to i dužnost tajnika Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. U unutarpartijskim borbama nalazi sve više pristaša, prvenstveno među radnicima. Na konferenciji Mjesnog komiteta KPJ Zagreba 25. februara 1928. izabran je novi komitet na čelu s Brozom kao generalnim sekretarom.
 
=== Ustanik, optuženik, robijaš ([[1928]]. - [[1934]].) ===
 
Nakon ubojstva [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]], KPJ preko Nezavisnih sindikata, letkom koji potpisuje Josip Broz, poziva na masovne prosvjede. Broz je prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za partiju i sindikate. Biva uhapšen [[4. august]]a 1928. ispred stana u kojem je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6.-14. novembra 1928., dobilo naziv [[Bombaški proces]].
 
Kaznu služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru, a zatim odslužuje još 3,5 mjeseca ranije kazne u Ogulinu. Broz u kaznionici dobija posao majstora u električnoj centrali i povremeno se kriomice sastajao s komunistima iz Zagreba. Za njegova pomoćnika u centrali postavljen je [[Moša Pijade]], s kojim je organizirao partijsku ćeliju. Početkom 1931., zbog straha od bijega, Broza su premjestili u kaznionicu u Mariboru. Nakon štrajka glađu, politički zatvorenici su izborili za sebe neke olakšice, tako da su organizirali partijski komitet i tjedne sastanke.
 
Za Brozova boravka u tamnici, kralj Aleksandar [[6. januar]]a [[1929]]. provodi državni udar i uvodi [[Šestojanuarska diktatura|Šestojanuarsku diktaturu]]. Pod udarima režima partija je bila gotovo uništena. Osim toga, 1929. izbila je velika privredna kriza i bitno pogoršala uvjete života, što su iskoristili [[Marksizam|marksisti]]. U Evropi općenito jačaju diktature.
 
=== Profesionalni revolucionar ([[1934]]. - [[1941]].) ===
Marta 1934., Broz izlazi iz zatvora u kućni pritvor u Kumrovcu, ali ubrzo odlazi i počinje živjeti s lažnim dokumentima i promijenjenim izgledom - postaje "profesionalni revolucionar". U partijskom radu počinje koristiti ime '''Tito''' (kako kaže, to je često ime u Zagorju i nema neko posebno značenje). Kasnije, za rada u [[Kominterna|Kominterni]], bit će poznat kao '''Walter'''.
 
Ubrzo po izlasku iz zatvora izabran je za člana Pokrajinskog komiteta [[KPJ]] za Hrvatsku. Partija, koja je akcijama režima 1928-1932. bila gotovo uništena, u to se vrijeme počela oporavljati. Centralni komitet KPJ od 1929. nalazio se u Beču, gjde Broz ide u julu 1934., te je kooptiran za člana Politbiroa CK KPJ.
 
U Ljubljani je 25. decembra 1934. održana IV. partijska konferencija za cijelu Jugoslaviju. Iako je učestvovalo samo 11 delegata, izabran je novi CK, a Broz je izabran za člana Politbiroa. U januaru 1935. odlazi u Moskvu. Tamo postaje član Balkanskog sekretarijata Kominterne (BLS) i referent za Jugoslaviju, te upoznaje [[Edvard Kardelj|Edvarda Kardelja]], koji će do kraja života biti njegov najbliži suradnik.
 
U julu i augustu 1935. u Moskvi je održan Sedmi kongres [[Kominterna|Kominterne]], na kojem je Broz bio delegat. Krajem 1936. dolazi u Jugoslaviju, gdje su se vršila masovna hapšenja komunista. Među rijetkima koji su ostali na slobodi bio je [[Milovan Đilas]], isprva jedan od Brozovih najbližih suradnika, a zatim jedan od najslavnijih komunističkih [[disident|disidenata]] u svijetu. U Beogradu su tada na slobodi i [[Aleksandar Ranković]] i [[Ivo Lola Ribar]], koji će se ubrzo zbližiti s Brozom.
 
[[Komunistička partija Hrvatske]] osnovana je u blizini Samobora 1-2. augusta 1937. U razdoblju 1936-1940. Broz više puta putuje u Moskvu, Beč, Pariz. Josip Broz će u to doba sve više biti poznat pod imenom '''Tito'', a u krugovima neposrednih suradnika, koji su 15-20 godina mlađi, zovu ga "Stari". Tokom 1937. Broz nekoliko puta putuje između Jugoslavije i Pariza, gdje radi na prebacivanju dobrovoljaca u Španjolsku.
 
Godine 1937. generalni sekretar [[KPJ]] [[Milan Gorkić]] biva uhapšen i ubrzo likvidiran. Broz preuzima odgovornost za [[KPJ]], ali i protiv njega se 1938. vode dvije istrage. Uspijeva se opravdati i tek 5. januara 1939. [[Kominterna]] ga službeno imenuje generalnim sekretarom [[KPJ]]. (''Vidi o tome opširniji članak [[Tito i staljinizam]].'')
 
Broz je po povratku u zemlju proveo još snažniju boljševizaciju KPJ, inzistirajući na ideološkoj monolitnosti i vojno-partijskoj stezi, uz obračun s "revizionistima" oko [[Miroslav Krleža|Miroslava Krleže]]. Također je smijenio vodstvo KPH jer je na izborima 1938. podržalo listu HSS-a i [[Vlatko Maček|Vlatka Mačeka]]. Na V. zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu u oktobru [[1940]]. sastavlja novo vodstvo KPJ i izlaže strategiju komunističkog djelovanja, temeljenu na oružanom ustanku kao načinu osvajanja vlasti i sovjetskom tipu federacije kao modelu organizacije države.
 
== Drugi svjetski rat ==
 
Nakon napada Njemačke na Jugoslaviju osniva u Zagrebu [[10. april]]a [[1941]]. Vojni komitet za pružanje otpora [[Sile osovine|osovinskim silama]]. Na njegov je poticaj [[Politbiro]] KPJ [[4. juli|4. jula]] [[1941]]. u Beogradu donio odluku o dizanju oružanoga ustanka (hrvatski su komunisti nešto prije, [[22. juni|22. juna]], osnovali Sisački partizanski odred, što je nadnevak službenoga praznika antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj). U [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] Tito je nesporni vođa komunističkoga partizanskoga pokreta otpora i glavni organizator strategije i taktike [[gerilski rat|partizanskoga tipa ratovanja]], kao i političkih odluka koje će oblikovati buduću Jugoslaviju na razvalinama uništenih osovinskih saveznika i spriječiti obnovu monarhističke [[Kraljevina Jugoslavija|karađorđevićevske Jugoslavije]]. Detalji toka Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije (s naglaskom na [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]]), dani su na vanjskom linku koji je sažetak rada hrvatskog historičara Dušana Bilandžića. Ovdje je dovoljno napomenuti nekoliko najvažnijih stvari:
 
* ustanak protiv njemačkog i [[Italija|iitalijanskoga]] okupatora izbio je svom silom 1941. na području [[Srbija i Crna Gora|Srbije i Crne Gore]]. U njemu su sudjelovali još nedovoljno razlučeni pristaše komunističkih partizana i srpskih rojalističkih [[Četnici|četnika]] pod vodstvom pukovnika [[Draža Mihajlović|Draže Mihajlovića]]. Taj je ustanak slomljen snažnom njemačko-italijanskom ofenzivom nakon koje su uslijedile teške represalije, kao i rat između partizana i četnika, skupina s nepomirljivim političkim ciljevima. Otada, sve do [[1944]]., Srbija i veći dio Crne Gore su ostali pod kontrolom četnika i pripadnika kvislinških režima ([[Miladin Nedić|Nedić]], [[Dimitrije Ljotić]]).
 
* borba se prenijela na područje NDH, gdje su se od [[1942]]. do [[1943]]. vodile presudne borbe koje su odredile budućnost Jugoslavije u sljedećim desetljećima. Glavni je obračun bio između partizana i Mihajlovićevih četnika, dok su kvislinški režimi i vojne jedinice - [[ustaše]], nedićevci, ljotićevci, lokalni četnici poput [[Pavle Đurišić|Đurišićevih]] i Pećančevih, [[balista|balisti]], razne lokalne milicije - ionako bili osuđeni na poraz zajedno sa silama osovine. Poraz četnika u [[bitka na Neretvi (bitka)|bitci na Neretvi]] (maj [[1943]].) ih je izbacio s historijske pozornice kao moguće gospodare u budućoj Jugoslaviji.
 
* politički, najvažnije odluke su donešene [[30. novembar|30. novembra]] [[1943]]. na zasjedanju [[AVNOJ]]-a u bosanskom gradiću [[Jajce|Jajcu]]. Zaključena je zabrana povratka kralju [[kralj Petar Karađorđević|Petru Karađorđeviću]] u Jugoslaviju, osnovana je privremene vlada, Tito proglašen za maršala i predsjednika nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), te zacrtana budućnost Jugoslavije kao države sastavljene od federalnih republika.
 
* vještom politikom, Tito je uvukao dio predstavnika građanskih stranaka u svoj pokret (stvarajući time fasadu nadideološke naravi svoga esencijalno komunističko-totalitarnog pokreta); pridobio povjerenje Britanaca i Amerikanaca (kao i poštovanje Sovjetskoga Saveza), koji su uskratili pomoć četnicima i slomili otpor izbjegličke rojalističke vlade u [[London]]u, prisilivši ju na nevoljku suradnju (zapravo podčinjavanje) Titovom pokretu; te iscrtao granice budućih republika u kasnijoj Jugoslaviji - granice koje su postale međudržavnim granicama nakon raspada Jugoslavije u 90-im godinama 20. vijeka.
 
* Tokom 2. svjetskog rata Jugoslavija je imala velike gubitke, velikim dijelom kao posljedica međunacionalnih i ideoloških obračuna između "jugoslavenskih državljana". Budući se tim brojkama uvelike manipuliralo u cilju ostvarenja dnevnopolitičkih probitaka, a i širih strateških zamisli (u čemu je prednjačila srpska strana), smatramo kako je korisno navesti najprihvaćenije procjene o nacionalnoj pripadnosti poginulih (ubijenih, umrlih od gladi ili zaraznih bolesti u Jugoslaviji ili deportiranih u inostranstvo) koje je dao ing. [[Vladimir Žerjavić]]. Ti su podaci obrađeni u dvije knjige, od kojih je jedna, u engleskom prijevodu, dostupna kao vanjski link. Ukratko: u bivšoj Jugoslaviji je poginulo oko milion ljudi tokom Drugog svjetskog rata - od toga oko 500.000 Srba, oko 200.000 Hrvata, oko 100.000 Muslimana ili Bošnjaka, a ostatak žrtava pripada Slovencima, Židovima, Romima, Makedoncima i drugima. Titovi su komunistički egzekutori u razdobljima neposredno prije i poslije svršetka rata poubijali oko 50.000 Hrvata, (iako Žerjavić ne govori o tome) najmanje 8000 mađara<ref>dr. Aleksandar Kasaš: Mađari u vojvodini 1941-1946, Filozofski Fakultet u Novom Sadu, odsek za Istoriju 1996. (Kasaš Govori o 5000 žrtava, ksnije menja svoju procenu), dok Mészáros Sándor: Holttá nyilvánítva (Délvidéki fátum 1944-1945) I., Hatodik síp alapítvány 1995. govori o više nego 20 000, dok Štark govori o najmenje 20000 http://www.rev.hu/sulinet45/szerviz/szakirod/stark.htm, i vidi također http://www.historia.hu/archivum/2004/0405stark.htm</ref>, te oko 5.000 Srba i Crnogoraca i približno isti broj Slovenaca. Postoje i drugačije procjene, znatno više, no u nedostatku kritičke provjere, Žerjavićeve brojke, koje su identične brojkama srpskog emigrantskog demografa Kočovića, ostaju do sada neoborene.
 
== Lider Nove Jugoslavije ==
[[Datoteka:Tito (Life,13.sep1948).jpg|mini|200p|Tito na naslovnoj stranici magazina "Life" 13. septembra 1948.]]
Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku, zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je Pavelić ustupio Italiji, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli [[Istra]], [[Rijeka]] i kvarnerska ostrva (u čemu su veliku pomoć pružili i tamšnjih katolički svećenici), te proširenje Slovenije. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar odbrane, genralni sekretar KPJ.
 
Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među krajnostima koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, naročito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamirana nacionalna ravnopravnost, nezavisnost Jugoslavije i uklopljenost u [[Hladni rat|hladnoratovski]] poredak, jednopartijski [[totalitarizam]] i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske ovisnosti Jugoslavije o zapadu, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije „gastarbajtera„ ili radnika na “privremenom radu“ u zemljama zapadne Evrope.
 
U početnim godinama Titova vladavina se odlikovala doktrinarnom rigidnošću, radikalnošću (koja je ponekad nadmašivala i sovjetsku) i uklanjanjem ostataka građanskog društva koje je smatrao preprekom ostvarenju potpune samovlasti. U tom sklopu treba gledati na sukob s [[Katolička crkva|Katoličkom crkvom]], proces nadbiskupu [[Alojzije Stepinac|Alojziju Stepincu]], marginalizaciju građanskih političara poput [[Ivan Šubašić|Ivana Šubašića]] ili [[Milan Grol|Milana Grola]], te suđenje i likvidiranje vojno-političkog protivnika, četničkog zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihajlovića. No, svojim samosvjesnim nastupom i osobnim političkim projektima je (potpora grčkim komunističkim partizanima, inicijativa o stvaranju "balkanske federacije" Jugoslavije i [[Bugarska|Bugarske]], uz možebitni pristup [[Albanija|Albanije]] i [[Grčka|Grčke]]), te posebno insistiranjem na državnoj samostalnosti Jugoslavije koju [[Staljin]] bijaše nakanio, poput zemalja istočne Evrope u kojima je instalirao komunističke poslušnike, pretvoriti u običnu sovjetsku guberniju, izazvao odijum i bijes kremaljskog vlastodršca.
 
Početkom [[1948]]. dolazi do objave „[[Rezolucija Informbiroa|Rezolucije Informbiroa]]„ (nasljednika u ratu raspuštene Kominterne) u kojoj je, rječnikom poznatim iz doba moskovskih procesa i masovnih čistki u 30-im godinama, Tito i njegovo najuže vodstvo proglašeno za bandu demonskih urotnika, špijuna i ideoloških heretika. U tim trenutcima Tito je pokazao zavidnu hrabrost (naročito ako se zna kako u trenutku raskida nije mogao računati na potporu zapada i [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]]) i odlučnost, ne dozvoljavajujući biti upleten u ideološke sporove i insistirajući na državnoj samostalnosti kao načelu odnosa među suverenim zemljama. No, raskid je bio praćen masovnim progonima stvarnih i imaginarnih „informbiroovaca„, kao i političkim obračunima koji su smjerali potisnuti samostalnost republika (primjer je ubistvo hrvatskog komunističkog političara [[Andrija Hebrang|Andrije Hebranga]]), naročito u „morskom [[Sibir]]u“, [[Golo ostrvo|Golom ostrvu]]. Smatra se da je preko 40.000 stvarnih i navodnih staljinista te slučajnih žrtava podvrgnuto represalijama u razdoblju od 1948. do ranih 50-ih.
 
Na planu unutrašnje politike Tito [[1950]]. započinje uvođenje radničkog [[samoupravljanje|samoupravljanja]] kao pokušaj sprječavanja daljnje birokratizacije jednopartijskog sistema.
 
Juni 1950: govor u Narodnoj skupštini. Uvođenje radničkog samoupravljanja, uvedeno tržište roba, raspuštene seljačke radne zadruge. Decentralizacija, povećanje ovlasti republika, smanjenje represije, demokratizacija društvenog i političkog života.
 
Kasnije, u 60-ima, uvodi niz privrednih i političkih reformi koje su za svrhu imale reduciranje nasilja državnog aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnog centralizma, te uvedbu elemenata tržišne privrede. U januaru [[1953]]. izabran je za predsjednika Republike. U tom razdoblju Jugoslavija je počela dobijati i vojnu i ekonomsku pomoć zapada, kao ohrabrjenje režimu nastaviti ulogu zaprjeke daljnjem širenju sovjetskog uticaja. Godine [[1955]]., nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod [[Nikita Hruščov|Hruščevom]], Tito normalizira odnose sa SSSR-om.
 
Razvijanje dozvoljenih prostora slobode u zemlji odvijalo se u ciklusima stezanja i popuštanja. Prva reakcija na raskid sa SSSR-om bio je rast represije, sa okrutnim režimom [[Goli ostrvo|Golog ostrva]], ubistvom [[Andrija Hebrang|Andrije Hebranga]], prisilnom kolektivizacijom na selu.
 
Postepeno se režim ublažuje; priznaje se promašaj kolektivizacije i usvaja fleksibilnija politika prema selu. Dozvoljava se više osobnih slobodda. Ponovno stezanje označeno je hapšenjem [[Milovan Đilas|Milovana Đilasa]] 1954, pa onda opet proširenje smjenjivanjem [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] 1966, pa stezanje obračunima sa "liberalima", "tehnomenadžerima" i "nacionalistima" 1970-1972.
 
=== Nesvrstana vanjska politika ===
Najznačajniji preokret se dogodio u vanjskoj politici: potaknut putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput [[Indija|Indije]] i [[Egipat|Egipta]], Tito postaje jednim od osnivača i najuticajnim državnikom pokreta [[Pokret nestvrstanosti|nesvrstanosti]], skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale (bar djelomično) kao faktor smanjenja napetosti između zemalja [[NATO]]-a i [[Varšavski ugovor|Varšavskog ugovora]]. Ideju međunarodne politike nazvane [[aktivna miroljubiva koegzistencija]] razvijao je od 1954.
 
Prva konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja je održana [[1961]]. u Beogradu, a Broz je učestvovao kao najvažniji oblikovatelj globalne politike pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao velik broj država [[Azija|Azije]], [[Afrika|Afrike]] i Latinske [[Južna Amerika|Amerike]]) na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne saradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svjetske politike.
 
Trezven, realističan način razmatranja međunarodnih odnosa, zahvaljujući kojem je postao jedan od najuglednijih svjetskih državnika, vidljiv je u intervjuu koji je 1973. dao [[Dara Janeković|Dari Janeković]], govoreći o tada (a dobrim djelom i danas) aktuelnim svjetskim krizama i događanjima: rat u Vijetnamu i Kambodži, izraelsko-arapski sukob, pripremanje [[Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji|Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji]], djelatnost nesvrstanih zemalja, rat Indije i Pakistana, uspon Kine itd. ''(Janeković, str. 259-290)'
 
Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i saradnji u [[Helsinki]]ju [[1975]]., te je učestvovao na Konferenciji nesvrstanih u [[Havana|Havani]] [[1979]]., na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih. Umro je u bolnici u [[Ljubljana|Ljubljani]], a njegovom sprovodu [[8. maj]]a [[1980]]. u Beogradu je prisustvovalo 209 delegacija iz 127 zemalja s najistaknutijim svjetskim državnicima.
 
== Demokratizacija i njeno zaustavljanje. Reforma federacije ==
 
Daljnja demokratizacija jugoslavenskog društva od sredine 1960-ih godina praćena je smjenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] na [[Brijunski plenum|Brijunskom plenumu]] CK SKJ godine [[1966]]; primjer bar formalne demokratizacije je i promjena imena - iz "komunistička partija" u "savez komunista"). Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke [[1968]]. Broz ubrzava ostvarivanje koncepcije općenarodne odbrane koja ojačava odbrambene funkcije republika i pokrajina. Godine [[1970]]. započinje temeljitu reformu federacije radi prenošenja saveznih ovlasti na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima [[1971]]., a zatim i [[Ustav]]om [[1974]].
 
Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi, 1971., na temelju procjene kako su reforme ugrozile ideološki i politički monopol Partije, no i pod pritiskom iz inostranstva (sovjetske demonstracije vojne sile na granicama prema [[Mađarska|Mađarskoj]] i Bugarskoj), staje na stranu partijskih konzervativaca i potiče slamanje nacionalno-reformskog pokreta u Hrvatskoj („[[Hrvatsko proljeće]]“), nakon čega je pod policijskim i društvenim represalijama emigriralo više hiljada Hrvata. Nakon obračuna s Hrvatskom, uslijedila je smjena liberalnih političara u [[Srbija|Srbiji]], Sloveniji i [[Makedonija|Makedoniji]], no, to nije poprimilo razmjere širokih represija kao u Hrvatskoj i među Hrvatima u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. Godine 1974. izabran je za doživotnog predsjednika Republike i doživotnog predsjednika SKJ.
 
Promjenama u ustroju Federacije nakon donošenja Ustava 1974., te inicijativom za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih dužnosnika na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.
 
== Posljednje godine ==
Početkom 1970-ih, u doba obračuna sa [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskim proljećem]] (1971) i "liberalima" u Srbiji (1972) Tito je još bio krepak i lucidan. U kasnijim godinama, po biološkoj nužnosti, sve manje kontrolira događaje. Na "dvoru" oko njega rasplamsava se bitka za nasljedstvo.
 
[[Dara Janeković]], koja je s njim načinila tri značajna intervjua 1972, 1973. i 1976. godine, navodi kako je tokom 1970-ih godina Tito imao sve manje uticaja na zbivanja. Ljudi oko njega izolirali su ga, nije više dobijao pouzdane informacije niti je mogao učinkovito vladati. Navodi da je 1972. još bio optimističan, ali je nakon toga postajao sve više rezigniran, pa joj je u proljeće 1977. rekao: „Ako je istina sve to što ti govoriš o stanju u našem društvu, u zemlji i u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život.“ Rekao je da se boji da će najprije „nešto izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj“. ''(Janeković, str. 314)''
 
[[Miroslav Krleža]] je 1979. izrazio tadašnje zebnje koji su mnogi osjećali: „Dok je Tito živ, strane vojske neće gaziti po našem tlu, a kasnije će sve to ovisiti o nama samima, o onima koji ostanu, ili koji preuzmu vlast.“ ''(Janeković, str. 307)'' „Kola su, izgleda, krenula nizbrdo. I to poodavno. Tito je star, ali ipak sve to još nekako drži na okupu snagom svoje ličnosti. A što će biti kada on zatvori oči? Kud koji, mili moji! Moguće je da se sve strasti ponovno razbuktaju na ovoj balkanskoj plemenskoj vjetrometini, i da opet izazovu uzajamne makljaže, jer u biti ništa se ovdje nije promijenilo u posljednjih dvije stotine godina. Strasti su samo zapretene porazom nacional-fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu.“ ''(Janeković, str. 312)''
 
Sedamdesetih godina, uz Tita je stalno izvjesna "fizioterapeutkinja" D.G, vitka mlada plavuša u trapericama; zbog nje se, navodno, zavadio s Jovankom. Ona ga je pratila i na svim putovanjima po inostranstvu, pa su mlađi novinari pravili na njen račun svakojake šale. ''(Janeković, str. 304-305)''
 
1979.godine odrzana je konferencija nesvrstanih u Havani, u kojoj je Tito učestvovao i odano mu je priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih.
 
== Ocjena ==
 
Ocjena „lika i djela“ Josipa Broza Tita ne može biti jednoznačna (osim kod zagriženih pristaša i protivnika) jer se njegova djelatnost protegla u preko pola vijeka i bitno je obilježila sudbinu, prošlost i sadašnjost, a posredno i budućnost naroda koji su tvorili bivšu [[SFRJ]]. Ne radi se toliko o često naglašavanoj povijesnoj distanci koliko o mitovima koji su se ispleli, s raznim motivima, oko Brozove ličnosti, njegovih nakana i ostvaraja, a što je sve intenzivirano polarizacijom i ratovima koji su razrušili komunističku Jugoslaviju. Svjesni da nemamo prostora ni vremena za ulaženje u nijanse, kao i činjenice da je historijska prosudba Titova lika bitno određena time što je pisana za potrebe hrvatske wikipedije (tj. pisana je iz hrvatskog pogleda), pokušat ćemo u nekoliko tačaka prikazati što mislimo da karakterizira ulogu Josipa Broza u historiji- a i osvrnuti se na kontroverze, naročito osobno - tračerske naravi, koje su se namnožile poslije njegove smrti.
 
 
== Osoba ==
Pogleda li se pozornije životna putanja Josipa Broza, nekima se teško oteti dojmu da se radi o vitalnoj, spretnoj i odlučnoj osobi, soja renesansnih [[kondotjer]]a, koja je, prihvativši komunistički svjetonazor i posao profesionalnoga revolucionara, našla način da izbjegne monotoniji i skučenosti života namijenjenoga pripadnicima njegova društvenog staleža. Time ne mislimo dovesti u pitanje iskrenost Brozovog ideološkoga creda. Samo, očito je da nije pripadao vrsti asketskih fanatiziranih ideologa ni kabinetskih dogmata. Snažna hedonistička crta u karakteru supostojala je s izdržljivošću i odlučnošću, djelujući humanizirajuće-posebno u poznijoj životnoj dobi.
 
Drugi ipak smatraju da se jednog dvadesetostoljegnog revolucionara ne može uspoređivati sa profesionalnim vojnikom koji se bori za onoga, koji ga bolje plaća (što je značenje riječi [[kondotjer]]). Josip Broz ostao je vjeran ideji za koju se borio i onda, kada se to nije nikako plaćalo, pa i onda kada je zbog toga teško trpio.
 
Time ne mislimo dovesti u pitanje evidentnu crtu hedonizma, koja je u njemu postojala, i želje da se osobno uzdigne iznad skučenog načina života seljaka i radnika. O tim željama i sam svjedoči iznoseći uspomene iz rane mladosti (vidi gore, životopis) o čežnji za lijepim odijelima i provodom u bečkim kafanama. On međutim ne bira put osobnog snalaženja (kako to radi "najamnik"), nego prihvata uvjerenje da jedino komunistička revolucija može poboljšati život svih ljudi njegove klase, i tom cilju posvećuje svoj život.
 
Ako se već želi Tita uspoređivati sa osobama iz daleke prošlosti, logičnija bi bila usporedba sa vođama seljačkih [[žakerija]] XIV-XVI vijeka, među kojima je i [[Seljačka buna 1573]], kojoj je na čelu bio [[Matija Gubec]]. Sjećanje na tu bunu, kako smo gore napomenuli ([[Josip Broz Tito#Djetinjstvo i rana mladost (1892-1913)|Djetinjstvo i rana mladost (1892-1913)]]), bilo je i nakon više od tri vijeka živo u Brozovom zavičaju.
 
=== Tito kao vođa i netipični komunist ===
O snazi Brozove ličnosti, njegovim kvalitetama kao vođe i o snažnom utisku koji je ostavljao svjedoči zapis [[Fitzroy Maclean|Fitzroya Macleana]], britanskog brigadira koji je ujesen 1943. padobranom ubačen na područje pod kontrolom partizana, kao saveznički časnik za vezu kod Vrhovnog štaba NOVJ. Ovaj konzervativni političar, dobro govorio ruski i pomalo hrvatski, boravio je kao diplomat prije rata u Moskvi i imao je iskustva s komunistima koje je tamo sretao.
 
Pitao sam se kakav će utisak ostaviti na mene taj čovjek kad ga usporedim s komunistima koje sam susretao u Rusiji? Od članova Politbiroa pa sve dolje do žbira NKVD-a, što su me posvuda pratili, svi su imali zajedničku crtu: strah od odgovornosti, odbijanje da misle valstitom glavom, slijepo pokoravanje liniji Partije koju određuju više vlasti, strašnu atmosferu straha i sumnjičenja koja je prožela posve njihov život. Je li Tito takav tip komunista? ''(Maclean, str. 14)''
 
Tito međutim nije ispunio njegova očekivanja. „Jedno mi je odmah palo u oči: spremnost Tita da svako pitanje ramotri sa svih strana i da odmah – ako je potrebno – donese o tome odluku. Činilo mi se da je posve siguran u sebe. Taj je čovjek starješina, a ne podređeni. Za mene je bilo nešto posve novo – u jednom komunistu otkriti toliku sigurnost i samostalnost.“ ''(Maclean, str. 15)''
 
Kad je trebalo donijeti neku odluku, on bi je donio. Bile te odluke vojničke ili političke, Tito ih je donosio hladnokrvno i sabrano pošto bi prije toga sasluđao argumente i za i protiv. (…) Često bi se događalo da se ne bismo složili, ali bi Tito uvijek bio spreman da svaki problem razmotri sa svih strana kad god bi se mogli pružiti dovoljno snažni argumenti. ''(Maclean, str. 33)''
 
Maclean opisuje neočekivane i protivrječne osobine složene Brozove ličnosti, koje drastično odudaraju od onog što je plekivao. Njegov opis može nam dobro objasniti utiske drugih, koji su upoznali samo jednu od strana njegove ličnosti i zato ga pretjerano hvalili ili pretjerano kudili, što je naravno bitno ovisilo i o političkim opredjeljenjima. Maclean se divio Titu kao vojnom vođi i savezniku, ali je kao konzervativac bio svjestan da su politički protivnici. „I inače je Tito imao mnoge neočekivane karakteristike: neobičnu širinu pogledâ, uvijek živi smisao za šalu, neprikrivenu ljubav za sitne radosti što ih pruža život, prirođenu stidljivost u odnosima s ljudima koja bi se kasnije pretvorila u urođenu prijaznost, žestoki temperament koji bi izbijao u nenadanim izljevima srdžbe, obazrivost i plemenitost što bi stalno dolazilo do izražaja na mnogo načina, iznenađujuću spremnost da sve razmotri sa svih strana. Bile su to čovječanske osobine koje nikako nisu bile u skladu s uobičajenom predodžom što je čovjek ima o nekoj komunističkoj marioneti. One su omogućile da se među nama razviju bolji odnosi nego što sam mogao i sanjati. Međutim, nisam ni časa smetnuo s uma činjenicu da imam posla sa pvojekom čiji su ciljevi, osim neposredno vojničkih, po svoj prilici dijametralno oprečni ciljevima za kojima ja težim.“ ''(Maclean, str. 33-34)''
 
=== Deplasirane spekulacije da Tito nije bio Josip Broz ===
 
U zadnje vrijeme, ponajviše u srpskoj publicistici, gromoglasno su promovirane stare priče koje su kolale još u doba 2. svjetskog rata, da je Broz zapravo neko drugi ko je preuzeo identitet zagorskog vodnika poginulog u 1. svj. ratu. Kao potencijalni kandidati su isticani razni ruski aristokrati, mađarski grofovi i židovske lutalice. Iznošene su netačne „činjenice“ (o tobožnjem Brozovu poliglotstvu - govorio je zapravo njemački i ruski koje je naučio u vojsci i Kominterni; o pijanističkom umijeću koje nije posjedovao; o tobožnjem neprepoznavanju lokalnih Kumrovčana - dok ga je kumrovečki župnik, s kojim je imao ideološke sporove u 20 -ima odmah prepoznao poslije 2. svj. rata; o prazninama u njegovom životopisu - što je i logično za karijeru profesionalnog revolucionara za koga je promjena identiteta i baratanje lažnim ispravama svakodnevna stvar). Postoji dovoljno dokaza da je Tito niko do Josip Broz, metalski radnik i mariborski uznik koji je vještim manevrima, osobnom karizmom, te spojem hrabrosti i realistične procjene situacije izvojštio mjesto generalnog sekretara KPJ i uspio kroz revolucionarni rat i poslijeratnu baršunastu diktaturu (baršunastu ukoliko na tren zanemarimo Bleiburške pokolje i Golo ostrvo) povezanu s mirnodopskim naglašeno mirotvornim aktivizmom dospijeti do svjetske afirmacije.
 
=== Vojni značaj partizana ===
 
Titova uloga u [[Drugi svjetski rat|drugom svjetskom ratu]] često je protuslovno ocjenjivana. S vremenske distance se može reći da je bio jedan od istaknutih vođa protivhitlerovske koalicije, no da je vojna uloga njegovih partizana daleko prenaglašavana. Govorilo se da Titova vojska „veže„ preko 20 njemačkih divizija, dok je u stvarnosti veći dio rata na području cijele Jugoslavije bilo stacionirano najčešće 4-5 divizija (uz preko 300.000 italijanskih vojnika i časnika). Također, njegova je vojska stalno bila u defenzivi, i sve važnije vojne operacije su se svodile na bijeg partizana ili probijanje njemačkih, italijanskih, ustaških ili četničkih obruča. Tako je bilo do [[1944]]., kada su partizani odnijeli prevagu u dijelovima južne Hrvatske i prodrli u Srbiju u kojoj su uz pomoć [[Crvena armija|Sovjetske vojske]] zauzeli Beograd. U sjevernoj Hrvatskoj je za veće vojne operacije bila nužna vatrena moć sovjetskih divizija. Ofanziva kroz Slavoniju prema Zagrebu vodila se bez sudjelovanja sovjetskih divizija. Određenu pomoć dale su bugarske trupe, i od toga su kasnije pokušali stvoriti famu, kao, "Bugari oslobodili Zagreb". No, ako se i uzme u obzir da je vojno značenje Titove vojske u 2. svjetskom ratu predimenzionirano, to niukolikoj mjeri ne umanjuje historijski značaj njegova pokreta: već samom borbom, postojanjem i žrtvama, partizani su se nametnuli kao budući gospodari Jugoslavije - u najmanju ruku faktor koji ni zapad ni SSSR nisu mogli zaobići. Zahvaljujući Titovoj državničkoj umješnosti sovjetska vojska je uglavnom “zaobišla“ veći dio Jugoslavije (osim Beograda, Baranje i sjevernih dijelova Srbije) i prepustila mu vlast u cijeloj zemlji. Ukratko- njegovo se državničko umijeće sastojalo u maksimalnom političkom kapitaliziranju ponešto preuveličanih zasluga pokreta otpora kojem je čelnikovao.
 
=== Bleiburg i drugi pokolji 1945. ===
Sam kraj rata jer doveo do najvećega zlodjela u Brozovoj karijeri: pokolji nad [[domobran]]ima, ustašama, slovenskim [[Bjelogardijski pokret|bjelogardijcima]], crnogorskim i srpskim četnicima i ljotićevcima, te mnoštvom civila koji su pratili „svoju vojsku„ (ponajviše vojsku NDH) svrstali su Tita, bez imalo sumnje, u kategoriju ratnih zločinaca - po svim kriterijima koje vrijede u međunarodnom pravu. Dok se pojedinačni ratni zločini u vrtlogu rata još kako-tako mogu razumjeti (iako ne i opravdati), jer je retorzija i osvetničkih pohoda bilo na svim stranama, a rat takvoga profila se ne može voditi po [[Ženevska konvencija|ženevskim konvencijama]] (koje su ipak poštovane u određenoj mjeri)- masovno ubojstvo više desetaka hiljada razoružanih vojnika i civila, pripadnika njihovih obitelji, često uz stičko iživljavanje i psihopatska divljanja partizanskih egzekutora, pripada u najmračnija poglavlja evropske historije i stavlja Josipa Broza u red masovnih zločinaca. Sve priče o tome kako “on to nije znao„ bajke su za naivne, kao i pokušaji opravdavanja logora u kojima su maljevima i noževima ubijani bivši vojnici NDH, a “narodne neprijateljice“ (najčešće Njemice i Mađarice) silovane i strijeljane mitraljezima u vojvođanskim sabirnim logorima nakon što bi zadobile spolne bolesti ([[1945]]. i [[1946]].)- sve to govori o zločinu takvog obima da bilo kakav pokušaj opravdanja izaziva jedino mučninu. Još je znakovitije da Broz nikad u životu (koliko je poznato) nije pokazao ni znaka kajanja za zločine koje je naredio, što je jedan od najjačih pokazatelja duboke amoralnosti i patološke crte u karakteru koja se, nasreću, poslije nije mogla razmahati u većem opsegu (čak ako se i uzme u obzir Golo ostrvo).
 
=== Hrvat, Jugoslaven, anacionalan? ===
Titovi obožavatelji ga često prikazuju kao nadnacionalnog „Jugoslavena“ (dok ga protivnici, najčešće velikosrpske provenijencije, drže za srbofobnog hrvatskog nacionalista).
 
Neki smatraju da obje teze nemaju temelja u stvarnosti. Iz osobnih svjedočanstava, te iz vjerodostojnih životopisnih istraživanja, vidljivo je da je Tito bio anacionalni profesionalni revolucionar čija je „domovina„, sve do 2. svj. rata, bio Sovjetski savez. Ni za Hrvatsku ni Jugoslaviju nije pokazivao neku emocionalnu vezanost (osim kao svoj feud u kojem nije dozvoljavao miješanje stranaca)- tome u prilog govore razne kombinacije s balkanskim federacijama, u kojima bi se Jugoslavija i Hrvatska utopile u “balkanski Sovjetski savez“. U Brozovom slučaju radilo se o revolucionaru - vođi koji je prvo gledao na probitak svjetskoga komunizma, no sam život ga je doveo do toga da zemlju kojoj je stajao na čelu modernizira i uključi u svjetske tokove, naglašavajući mirotvorstvo i međunarodnu suradnju-što je bio i put njegove osobne afirmacije, kao i realističan pristup u situaciji kad je komunistički radikalizam mogao dovesti jedino do nuklearne apokalipse. Sve u svemu, ni izumirući jugoslavenski unitaristi ni ljevičarski radikali nemaju u njegovoj pragmatičnoj poslijeratnoj politici uporišta za svoje težnje.
 
Drugi međutim argumentiraju da ocjena kako je Josip Broz jedino [[SSSR|Sovjetski savez]] doživljavao kao svoju domovinu nikako nije tačna. On je bio složena ličnost i njegova se opredjeljenja i motivi i u ovom pitanju, kao i u drugim, nikako ne mogu svesti na jednu dimenziju. Fitzroy Maclean, kojeg smo gore citirali (odlomak [[Josip Broz Tito#Tito kao vođa i netipični komunist|Tito kao vođa i netipični komunist]], opisujući svoje prve utiske o Titu, zapisao je također:
Uskoro sam opazio da je na njega uvijek djelovao jedan način prilaženja: moja tvrdnja iznesena u psihološki prikladnom času da ovaj ili onaj postupak ne dolikuje časnoj i civiliziranoj naciji kao što je njegova. Diskretnom upotrebom tog argumenta pošlo mi je više puta za rukom da ga odvratim od nekog postupka koji bi mogao pogubno djelovati na naše odnose. S druge pak strane on bi isto tako žestoko reagirao na sve što bi se – pa makar samo u najbujnijoj mašti – moglo smatrati kao uvreda nacionalnog dostojanstva Jugoslavije. Taj nacionalni ponos bio je u mojim očima neočekivana karakteristika toga čovjeka za kojeg se činilo da će kao komunist biti prije svega vjeran Sovjetskom Savezu.« ''(Maclean, str. 33)''
 
Maclean naravno spominje '''jugoslavenski''' nacionalni ponos. On je kod Josipa Broza prevladavao, ali ne može se reći da je potpuno odbacio svoje hrvatstvo. Nije bio ni prvi ni posljednji koji je vjerovao da se može biti Hrvat i Jugoslaven istovremeno, kao što recimo danas većina smatra da se može istvremeno biti Hrvat i Europljanin.
 
Po pitanju nacionalnog određenja je najbolje uzeti Titovo osobno izjašnjavanje na partijskim i narodnim skupovima : "...ja sam Hrvat, ali što bih sada to isticao". Druga odrednica je razvidna iz njegova govora: govorio je ublaženom verzijom srpskog jezika i potpisivao se ćirilicom.
 
 
=== Šta je ostalo od "Titovog djela"? ===
 
Pitanje koje se nameće na koncu je jednostavno: što je ostalo od „Titovog djela„ ? Gleda li se iz kuta jugoslavenskih unitarista - sve je propalo, jer je Jugoslavija definitivno (uprkos nezgrapnim zapadnobalkanskim makinacijama [[Evropska Unija|EU]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]) definitivno zbrisana iz historije. No, historijski uticaj Josipa Broza Tita se ne može ocjenjivati samo kroz propast njegova dva glavna politička projekta - Jugoslavije i pokreta nesvrstanosti. Činjenica je da je Tito pridonio (u okvirima komunističkih načela) modernizaciji i stabilizaciji društava i nacija koje su se našle u jugoslavenskoj zajednicu. Iako su procjena takvoga tipa uvijek sporno, dosta je jasno da su svi narodi koji su tvorili Jugoslaviju nešto dobili i nešto izgubili. Vjerovatno su najveći „dobitnici„ najnerazvijeniji i najrazvijeniji narodi - [[Bošnjaci]], [[Makedonci]], [[Albanci]] i [[Slovenci]]. Prvim trima je omogućena zakašnjela nacionalna emancipacija i općecivilizacijski napredak. Crnogorci su prosperirali kroz centralističko uređenje, a omogućena je nacionalna reemancipacija i općecivilizacijski napredak nakon što su već bili postali rubnom srpskom pokrajinom. Srbi su prosperirali kroz centralističko uređenje, no dugoročno su bitno oslabljene i skresane velikosrpske pretenzije, poglavito na [[Kosovo|Kosovu]] i Makedoniji. Hrvati su teritorijalno zaokružili svoju državu, priključili svoje dotad odvojene zajednice (Istra) u matičnu državu, dobili čvrste granice prema tisućljetnim aspiratorima, no marginalizirani su u BiH te Srbiji i Crnoj Gori. Sveukupno su svi narodi bili dijelom velike regionalne sile, na koju nijedna susjedna država nije mogla vršiti pritisak, tako da su nakon tisućgodišnjeg defetizma svi narodi u Titovoj državi mogli „dignuti ponosno glavu„ i „sigurnim korakom kročiti naprijed“. Ako bi se prognoziralo koje su trajnije posljedice Titove vladavine, među najvažnijima se nameću društvena i nacionalna emancipacija i modernizacija većine naroda koje su tvorile SFRJ (a koju su silom suprotnih interesa razbile poglavito albanske i srpske nacionalne aspiracije. No, to se ne može upisati Titu u grijeh - najveći krivci su očito svjetske i evropske sile koje su dozvolile i često manipulirale ratovima od [[1991]]. do [[1995]]., a i [[1999]].), kao i iscrtavanje trajnih granica među postjugoslavenskim državama. Promašaj Titove politike se dobro vidi i u pristupu nacionalnom pitanju: iako je stalno bilo raspravljano i iako su učinjeni mnogi pomaci u rješavanju starih animoziteta - prevladavalo je “guranje pod tepih“ ključnih sporova, što se vratilo kao bumerang u ratovima 90-ih.
 
[[Datoteka:|mini|desno|250p|Brionska izvaja, [[19. srpjna]], [[1956]]. godine]]
 
Najveći neuspjeh nastao nakon Brozova silaska sa scene, za kojim se može iskreno požaliti, gubitak je dostojanstva malih naroda koji je njegova vladavina utjelovljavala. Iako se radilo o višenacionalnoj državi s forsiranim „Jugoslavenima„, ipak je Brozovo inzistiranje na suverenosti i ravnopravnosti svake, ma kako mala bila, zemlje značajno afirmirao kolektivni ponos i dostojanstvo povijesno često obespravljenih i marginaliziranih naroda. Nestankom Tita, slomom [[realsocijalizam|realsocijalizma]] i sadašnjom prevlašću liberalnoga mondijalističkoga kapitalizma svi su “mali narodi“, uključivši i one iz bivše SFRJ, opet gurnuti na margine historije i predsoblja i čekaonice novih imperijalnih manipulatora svjetskoga poretka, čijem su iživljavanju opet postale izložene. Koliko će pozitivne posljedice Titove vladavine potrajati - ne ovisi više toliko o narodima bivše SFRJ, koliko o političkim i društvenim procesima koji će oblikovati evropski kontinent, a koji ostaju nespoznatljivima kao i svi historijski tokovi koji su oblikovali prošlost u zadnjim stoljećima. Svaka historiozofska spoznaja dolazi post festum - čime pokazuje svoju bezvrijednost.
 
Uprkos padu značaja pokreta nesvrstanih, Titov ugled je ostao visokim i dan-danas visok u nesvrstanim zemljama, gdje i čak i među najizoliranijim zajednicama znaju za njega, iz razloga što su ti nesvrstani narodi kroz suradnju sa Titovom Jugoslavijom ostvarili veliki civilizacijski napredak.
 
== Literatura ==
 
Ovaj je tekst napisan uglavnom prema Titovom životopisu [[Jasper Ridley|Jaspera Ridleyja]], koja, uprkos autorovim nerijetkim iskazima pristranosti, u glavnim crtama odgovara stvarnosti. Knjiga je objavljena na hrvatskom 2000. godine.
 
"Službeni" Titov životopisac bio je [[Vladimir Dedijer]], koji je 1953. objavio knjigu ''Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju''. Kao i za Ridleyevu knjigu, može se reći da, uprkos autorovim nerijetkim iskazima pristranosti, u glavnim crtama odgovara stvarnosti.
 
Za opsežnu bibliografiju knjiga o Titu, pogledajte članak [[Biografski izvori o Titu]].
 
 
== Josip Broz Tito u slikama ==
<gallery>
Slika:Birth house of Josip Broz Tito.jpg|Titova rodna kuća u Kumrovecu
Slika:Queen Elisabeth visit Yugoslavia 1972.jpg|Tito i Kraljica Elizabeta
 
Slika:Marshal Tito Greeting President John Kennedy.jpg|John Kennedy i Tito
Slika:USSR stamp I.B.Tito 1982 6k.jpg|Tito na poštanskoj marki SSSR-a
Slika:Titova sahrana.jpg|Državnici na Titovoj sahrani
Slika:Tito spomenik1.JPG|Spomenik Titu u Kumrovecu
</gallery>
 
== Vanjski linkovi ==
* [http://www.titoville.com/ Glavna Stranica Josipa Broza Tita na Internetu]
* [http://www.hercegbosna.org/ostalo/drugi_svj.html Drugi svjetski rat u Jugoslaviji]
* [http://www.hic.hr/books/manipulations/ Manipulacije brojem žrtava u Jugoslaviji] {{Simboli jezika|en|Engleski}}
* [http://www.studiacroatica.com/revistas/046/0461202.htm Bogdan Radica: Ocaso de Tito] {{Simboli jezika|es|Španski}}
* [http://www.shareyouridea.net/foto/puna_slika_javno.asp?frIDSlika=13658 Rasprave i fotografije o Josipu Brozu Titu]
 
== Reference ==