Razlika između verzija stranice "Bosna i Hercegovina u prvoj Jugoslaviji"

Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno, budući da se radi o umjetničkim djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenog jezika, no tekstovi ipak pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je na ekavizme i koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a kod Bašagića slično, ali uz naklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkoj leksici. Moglo bi se reći da su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksici, stilu i, dijelom, [[Sintaksa|sintaksi]] (dakanje). Vremenom, kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti.

[[Kraljevina Jugoslavija]] (prvobitno SHS) je za BiH u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanja: najviše u širenju srpske ćirilice, srpskog ekavskog govora, te karakteristične leksike (''kotarski predstojnik'' je postao ''sreski načelnik''). Tome valja dodati i to da je dio Hrvata i Bošnjaka sudjelovao u tom "poduhvatu", vođen politikom jezičkog unitarizma koji je preferirao srpsku ekavicu. Nakon sloma stare Jugoslavije, na području BiH je uspostavljena NDH (1941-1945), koja je, na onim dijelovima koje je kontrolirala, provodila jezičku politiku ekstremnog purizma kojem su se protivili i vodeći hrvatski lingvisti toga doba (Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić), ali bez uspjeha. Taj bi eksperiment ostao bez posljedica da nije kasnije bio zloupotrebljavan u druge političke svrhe, vrlo sistematsku jezičku srbizaciju BiH. Naime, jedna od odlika hrvatskog jezika je i tvorbenost, ili purizam koji strane riječi zamjenjuje hrvatskim kovanicama (stroj mjesto mašine, glazba mjesto muzike (i uz nju), povijest mjesto historije itd.). Tu je odliku Pavelićev režim u NDH nasilnim sredstvima doveo do grotesknog ekstrema, a što se, nakon sloma NDH, vratilo kao bumerang i bilo je izvrsnim argumentom u posrbljivanju jezika u Bosni i Hercegovini, u kojoj su inače do 70-ih godina demografski i praktički na svim poljima dominirali Srbi.