|
}}
'''Franjo Asiški''' ([[5. juli]] [[1182]]. Assisi; umro [[3. oktobar|3. oktobra]] [[1226]]. Portiuncula kod Assisija) je [[1209]]. godine utemeljio [[franjevci|franjevački]] red.
Franjo Asiški ([[talijanski jezik|tal.]] Francesco d'Assisi) ili pravim imenom - Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je [[franjevci|franjevačkog]] reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda [[klarise|klarisa]] ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i [[Treći franjevački red]], koji se danas dijeli na [[Samostanski treći red]] i [[Franjevački svjetovni red]].
== Život ==
Bio je sin Pietra Bernardonea, trgovca u Asizu ([[Umbrija]]), i majke, francuske plemkinje imenom Pica Bourlemont. Prema jednoj pretpostavci ime Franjo (tal. Francesco, Francuzić) nadjenuto mu je zbog majčina porijekla, a prema drugoj dao mu ga je otac zbog trgovačkog uspjeha što ga je imao u francuskoj pokrajini [[Provansa-Alpe-Azurna_obala|Provansi]]. U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijeme rata s [[Perugia|Perugiom]] [[1202]].-[[1203]]. pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio. U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti. Nakon ozdravljenja, [[1204]].-[[1205]]. nastoji se priključiti [[križarski ratovi|križarima]], no stigavši do [[Spoleto|Spoleta]] ponovno se razbolio i vratio kući.
[[Datoteka:Giotto_-_Legend_of_St_Francis_-_-05-_-_Renunciation_of_Wordly_Goods.jpg|mini|250px|lijevo|»Odreknuće od zemaljskih dobara«, Giotto di Bondone ([[1267]].-[[1337]].), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.]]
Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu [[Isus|Krist]] s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu [[Crkva|crkvu]]. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u [[feudalizam|feudalnom]] društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost [[papa]] [[Inocent III.]] poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje [[1209]]. osnivanje novog - franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi ''Ordo fratrum minorum'' (Red manje braće). Godine [[1212]]. Franjo Asiški i [[Sveta Klara Asiška|Klara Skifi]] osnivaju i žensku granu reda - [[klarise]].
Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj [[Europa|Europi]]. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome [[1220.]] godine.
Franjo je više puta pokušao doći do [[Sveta zemlja|Svete zemlje]] i [[Jeruzalem]]a, no nema pouzdanih podataka je li u tome i uspio. Znano je samo da je kod Damiette u [[Egipat|Egiptu]] susreo [[Saraceni|saracenskog]] sultana, a životopisi govore i o tome da mu je propovijedao [[evanđelje]]. Ipak, već za njegova života prva su braća stigla i do Svete zemlje, te se nastanila u Jeruzalemu i Akri.
[[Datoteka:Giotto_-_Legend_of_St_Francis_-_-17-_-_St_Francis_Preaching_before_Honorius_III.jpg|mini|250px|desno|»Sveti Franjo pred papom [[Honorije III.|Honorijem III.]]«, Giotto di Bondone ([[1267]].-[[1337]].), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.]]
Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako veseli i sestrici smrti. Umire uz crkvicu Porcijunkulu na asiškom polju, [[3. listopada]] [[1226]].
== Značenje ==
U svojim spisima Franjo se podjednako služi [[latinski jezik|latinskim]] i narodnim, talijanskim jezikom, te ga se drži i začetnikom talijanske [[književnost|književnosti]] na narodnom jeziku.
Pjesnik u stilu [[Provansa-Alpe-Azurna_obala|provansalskih]] [[trubaduri|trubadura]], autor Pjesme brata Sunca (Cantico del frate Sole), poznate i kao Pjesme stvorova, Franjo se obraća narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnoj [[ljubav]]i prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenju [[umjetnost]]i od ukočenosti srednjovjekovnih formi. Franjo kao putujući misionar-siromašak (tal. ''poverello'') i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.). On je ujedno i nastavljač učenja heretika, Albigenza i Valdenza, o apsolutnom siromaštvu, ali pritom, za razliku od njih, u potpunosti prihvaća crkvenu vlast, želeći Crkvu obnoviti iznutra. Protivnik je bogatstva među redovnicima i [[samostan]]skih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnje samostana.
Samo dvije godine ([[1228]].) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.
Zbog zaljubljenosti u [[priroda|prirodu]] [[ekologija|ekolozi]] su ga izabrali za svog zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.
== Životopisi ==
Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće opisali su njegovi životopisi. Najpoznatiji su: ''Životopis Tome Čelanskoga'', Bonaventurine ''Legenda Maior'' i ''Legenda Minor'', ''Peruđinska legenda'', te ''Legenda trojice drugova''.
Inače, nastariji dokument o Franji Asiškom alegorijska je priča ''Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom''. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom.
Usto, tu su i brojni spisi koji, u skladu s tadašnjom [[hagiografija|hagiografijom]] donose fantastične detalje iz Franjina života. Najpoznatiji takav spis zasigurno su ''Cvjetići'' (tal. ''Fioretti''), koji uključuju i Franjino propovijedanje pticama. ''Cvjetići'' su anoniman talijanski prijevod spisa ''Actus beati Francisci et sociorum eius'', koji je krajem 13. ili početkom 14. st. po svoj prilici napisao Ugolino da Montegiorgio, franjevac iz [[Marke|Marki]]. ''Cvjetići'' datiraju iz kraja 14. st. Naslov govori da je riječ o [[florilegij]]u, tj. [[hrestomatija|hrestomatiji]], zbirci [[anegdota]] iz života sv. Franje. Premda ne predstavljaju vjerodostojan povijesni izvor, ''Cvjetići'' sugestivno dočaravaju prvobitni franjevački duh.
== Franjevački red ==
''Vidi glavni članak: [[Franjevci]]''
[[Datoteka:Giotto_-_Legend_of_St_Francis_-_-20-_-_Death_and_Ascension_of_St_Francis.jpg|mini|250px|desno|»Smrt i uzdignuće sv. Franje«, Giotto di Bondone ([[1267]].-[[1337]].), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.]]
Red što ga je Franjo utemeljio vrlo se brzo proširio [[Europa|Europom]], a potom i svijetom. Na području [[Hrvatska|Hrvatske]] još je za Franjina života utemeljena franjevačka provincija.
U Redu su kroz čitavu povijest bile vrlo snažne rasprave o ispravnom obdržavanju siromaštva, pa je tako [[1517]]. i došlo na podjele na [[konventualci|konventualce]] (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom). U [[19.]] stoljeću od opservanata su se odvojili [[kapucini]] (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastao je i Treći red (trećoreci), čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom. Danas se taj red zove [[Franjevački svjetovni red]].
== Sveti Franjo u umjetnosti ==
Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mraku [[Srednji vijek|srednjovjekovne]] religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogih [[slikarstvo|slikarskih]] i [[kiparstvo|kiparskih]] radova. Možda i zato što je cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima. Tako je, između ostalog, natjerao svog prijatelja, brata Rufina (Leon, Rufin i Anđeo bili su njegovi najprisniji prijatelji), da gol prođe ulicama Asiza samo s konpcem oko vrata, a u [[Bologna|Bologni]] se popeo na potpuno novi krov samostana i počeo bacati crijepove na zemlju iz protesta protiv raskošne gradnje.
== Literatura ==
Zanimljive priče o životu Franje Asiškog možete pronaći u knjizi Johna Moormana "Novi cvjetići svetoga Franje" (Teovizija, [[Zagreb]], [[1995.]]).
== Vanjske poveznice ==
* {{it}} [http://www.liberliber.it/biblioteca/f/fioretti_di_san_francesco/index.htm Tekst ''Cvjetića'' (digitalna knjižnica Liber liber)]
* [[:s:Pravilo i oporuka svetoga Franje]]
{{commons|Francis of Assisi}}
{{Povijest katoličke teologije}}
{{GLAVNIRASPORED:Franjo Asiški}}
[[Kategorija:Sveci]]
[[Kategorija:Talijanski katolički svećenici]]
[[Kategorija:Franjevci (biografije)]]
[[Kategorija:Kršćanski mistici]]
<!-- interwiki -->
{{Link FA|pt}}
== Vanjski linkovi ==
| 