Razlika između verzija stranice "Panični poremećaj"

'''Panični poremećaj''' je poremećaj u ponašanju koji se karakteriše periodičnim i iznenadnim [[Panika|paničnim]] napadima. Da bi se moglo govoriti o paničnom poremećaju potrebno je prisustvo najmanje jednog paničnog napada u jednom mjesecu, a napadi moraju biti prisutni više [[Mjesec (period)|mjeseci]] uzastopno. Neki istraživači su mišljenja da jedan panični napad ne predstavlja prisustvo [[Bolest|oboljenja]], nego je tek pojava dva panična napada dovoljno za postavljanje dijagnoze. Panični poremećaj se karakteriše stalnim nemirom oko pojave novog napada, zatim nemira zbog mogućih posljedica uslijed napada ili promjenama koje dovode do uobičajenog ponašanja (izbjegavanje radnih ili školskih obaveza). Uz to, panični napadi ne smiju se javljati zbog zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, [[lijek]]ova ili zbog neke poznate organske[[organ]]ske bolesti (hipertiroidizam, vestibularna disfunkcija). Također, ovi napadi se ne mogu objasniti drugim mentalnim poremećajima (kao što je socijalna [[fobija]] za napade koji se javljaju samo u socijalnim situacijama).

'''Panični napad''' je poseban period intenzivnog straha ili uznemirenosti, a vrhunac se dostiže u toku 10-ak [[minuta]], sa pojavom drhtanja, ubrzanog lupanja [[srce|srca, ubrzanog pulsa]], boli u prsima, znojenja[[znoj]]enja, osjećaja gušenja ili nedostatka zraka[[zrak]]a, uznemirenosti, vtoglavice, ošamućenosti ili nesvjestice, zatim mučnine, derealizacije (osjećaja da se okolina promjenila) ili depersonalizacije (osjećaja da se osoba promjenila, ili odvojena od same sebe), straha od gubitka kontrole ili osjećaja da će poludjeti, straha od smrti, parestezija (osjećaja umrtvljenosti ili bockanja), navale osjećaja hladnoće i toplote.

Bolest se u većini slučajeva javlja kod mlađih osoba. Tok bolesti je nepredvidiv, simptomi se vremenom pojačavaju ili slabe, a najbitnije je da osoba što pre potraži lekarskuljekarsku pomoć.

Terapija je mnogostruka i najčešće se prilagođava svakom pojedincu ponaosob. Ona uključuje primjenu tricikličnih antidepresiveantidepresiva (npr. imipramin), inhibitore monoaminooksidazemonoaminooksidanse (MAOI, npr. phenelzin), benzodiazepine jakog dejstva (npr. alprazolam) i SSRI (npr. fluvoxamin). Ovi tretmani jako su slični, iako postoji podatak da su SSRI najdjelotvorniji. Ova farmakološka terapija se može kombinovati sa psihoterapijom, npr. sa kognitivno-bihejvioralnom.