Razlika između verzija stranice "Tragedija"

'''Tragedija''' je [[Drama|dramska]] vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postignuvši najveći procvat u V vijeku p.n.e. Prema [[Aristotel]]ovom mišljenju (koje je danas uglavnom prihvaćeno) nastala je iz obreda posvećenih bogu [[Dioniz]]u na taj način što se horovođa u horskim pjesmama odvojio od hora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s horom. Osnivač tragedije prema grčkoj predaji je [[Tespis]],a najveći su grčki tragičari [[Eshil]] (525-456. p.n.e.), koji je dodao drugog glumca, [[Sofokle]] (496-406. p.n.e.), koji je dodao trećeg glumca, i [[Euripid]] (485-406. p.n.e.). Naziv "tragedija" potječe od grčkih riječi ''tragos'', [[jarac]], i ''ode'', [[pjesma]], a do njega je došlo vjerovatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi korahora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza-satire.

Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njena je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi hor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njezini suNjeni glavni dijelovi su bili ''prolog'' (prema grč. prologos, riječ-govor na početku, predgovor), zatim ''epizodij'' (od grč. episodion, naknadni ulazak glumca ka horu) koji je označavao dijaloški dio između korskihhorskih pjesama, ''stasim'' (prema grč. stasimon, stajaća pjesma hora), tj, horska pjesma između dijaloških dijelova i ''eksod'' (prema grč. eksodos, izlazak) koji označava izlaznu pjesmu hora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji recitiralirecitovali, a pjesme su se pjevale uz ples i muzičku pratnju koju je komponovao sam pjesnik.

U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga hora s vremenom je manja ili je hor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a isključivo mitsku tematiku zamjenjuje povijesnahistorijska tematika ili tematika aktualnihaktuelnih društvenih sukoba. Ostaju, međutim, ipak neke karakteristike na temeljuosnovu kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnim razdobljima.

''Tragički junak'' u najširem smislu riječi žrtva je vlastite nesretne sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje suprotstavlja stvarnosti, zbog vlastite plemenitosti, vrijednosti, nekim moralnim načelima ili zbog osobnogličnog stjecanjasticanja životno važnih okolnosti. Njegova ''tragička krivica'' zato nije namjerna pogreškagreška ili kršenje zakona, nego je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbiljestvarnosti, ili pak njegove unutarnjeunutrašnje moralne nadmoći nad drugima koji pak zastupaju jedno moguće etičko stajalište, ali npr. ono koje se odnosi na prošlost, dok tragički junak zastupa načela novog morala budućnosti. ''Tragički završetak'' je tako konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život. ''Uzvišenim stilom'', pak, naziva se takav izbor jezičnihjezičkih sredstava izraza u kojem prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog govora.

Aristotel, prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledalaca. To pročišćenje zove on ''katarzom'' (od grč. ''katharsis'', prema ''kathairo'', čistim). Na temeljuosnovu AristotelovaAristotelovog mišljenja o katarzi razvile su se kasnije mnoge teorije o katarktičkom djelovanju tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu pročišćenja odnosno oplemenjivanja osjećanosti.