Savjest

Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znaći da može kontrolisati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti" (to Kant naziva "praktični um"), a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Tako se savjest javlja uporedo sa opažanjem kao analiza našeg djelovanja.

Toma Akvinski kaže da je to "primjena znanja na konkretnu radnju". Akvinski također kaže da "ako je i povinovanje i nepovinovanje zabludjeloj savjesti loše, izgleda da su ljudi sa zabludjelom savješću uhvaćeni u zamku, i ne mogu izbjeći grijeh".

Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li tačno odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, to jeste, da li nam je procijena ispravna i da li je primjena našeg postupka odgovarajuća situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim okolnostima-ponovno proživljavanje. Možemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije djelovanja prosuđujemo šta je dobro, a šta zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo.

Savjest je slična pravnom postupku pa se često naziva unutarnjim sudijom. Savjest i sudi i izriče kaznu. Ona zahtjeva promijenu u ponašanju. Pošto je to subjektivna kategorija, često se događa da je pojedinac potiskuje i ne iskazuje kajanje za svoje postupke. Kako je čovjek društveno biće on je odgovoran drugim ljudima i njihovim savjestima - zato je dužan svoje postupke opravdavati argumentima.

Čovjek mora imati savjest o dužnosti, a dužnost se shvata kao dobro djelovanje. Ko nema savjest o dužnost nema ni prava. Toma Akvinski kaže da je osnovno načelo praktičnog uma: "Dobro valja činiti, za njim težiti, a zlo valja izbjegavati".

Relevantni članci

• Filozofija
• Sociologija
• Moral
• Dobro