Razlika između verzija stranice "Mahabharata"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
CERabot (razgovor | doprinosi)
m Bot: Automatska zamjena teksta (-velikoga +velikog)
CERabot (razgovor | doprinosi)
m Bot: Automatska zamjena teksta (-dobiva +dobija)
Red 21:
=== 1. knjiga: Knjiga o početku ===
 
Sinovi starijeg brata Dhrtaraštre žele naslijediti kraljevstvo po ocu koji vlada u gradu Hastinapuri na Gangi. Suparnici su im sinovi mlađeg brata Pandua koji je prvi vladao Hastinapurom jer je Dhrtaraštra bio slijep, ali je prvi i umro. Panduove sinove pošalju u daleki dvor gdje su im bratići željeli podmetnuti požar, ali oni izbjegnu klopci. Neko se vrijeme skrivaju, a onda stiču na dvoru kralja susjednog plemena Panćala, Drupade, u gradu Kampilyi uz Gangu, kraljevu kćer na takmičenju za ženu. Njome se — uz neobična objašnjenja ženi sve petero braće. Pošto su oni tako stekli Drupadu za saveznika, Dhrtaraštra odlučuje podijeliti kraljevstvo Kurua između svojih stotinu sinova na čelu s najstarijim, Duryodhanom, koji će ostati u Hastinapuri, i petorice Panduovih sinova na čelu s najstarijim, Yudhišthirom, koji će dobiti područje oko Yamune, nasuprot Hastinapuri na Gangi. Tu Panduovi sinovi izgrade prijestolnicu Indraprasthu. Pomaže im [[Krišna]], bratić Pandava, sinova Panduovih, i Kaurava, sinova Dhrtaraštrinih. On je iz trećeg plemena Yadava ili Vršnija koje je kralj Magadhe Đarasamdha istjerao iz Mathure na Yamuni, nasuprot Kampilyi na Gangi, te su se preselili u Dvaraku na Kathiawaru. U četverouglu spomenutih prijestolnica postoje naslutljivi "geopolitički interesi". Jedan od Pandava, Arđuna, dobivadobija i Krišninu sestru Subhadru za ženu.
 
=== 2. knjiga: Knjiga o sabornici ===
Red 75:
Spominjući te paradokse u Uvodu u ovaj prijevod epa, J. A. B. Buitenen veli da se "veličanstveni nacrt priče čini dijelom zamišljen kao genealoška zagonetka". Stoga nije čudno da Kaurave i Pandave probaju više puta podijeliti kraljevstvo. Prvi put, možda, već kada šalju Pandave u zapaljivi dvor izgrađen za njih. Drugi put kada im dodjeljuju Indraprasthu. Treći put kada raspodjelu kraljevstva prepuštaju kocki. A četvrti put ratnoj sreći kao božjem sudu.
 
Iz pitanja o zakonitome prijestolonasljedniku razvija se i niz drugih pravnih i ćudorednih pitanja u samoj radnji epa koja nerijetko djeluju kao primjeri pravnih ili ćudorednih dilema. One, međutim, dobivajudobijaju snažan pjesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svijetu. No kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Yudhišthiri, one nemaju pjesničkoga izraza ni snage i tu golemi poučni tekstovi posve mijenjaju narav epa u eksplicitnu dharmašastru. Isto vrijedi i za kozmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u [[enciklopedija|enciklopediju]] poput poučnih spjevova purana.
 
# S druge strane stoji najslavniji poučni dio Mahabharate, Bhagavadgita, uvrštena u 6. knjigu epa (VI. 23-40) okrunjena otkrovenjem vozara Krišne koji se prijatelju i velikom strijelcu Arđuni pokazuje prvo kao veliki učitelj [[yoga|yoge]], a napokon i kao sveobuhvatno božanstvo koje stvara sva bića i ponovno ih guta kao plamen vremena, te kojemu se naprosto treba posve predati s povjerenjem i učestvovati u njegovom biću (bhakti).
 
Ta "Gospodnja pjesma" daje cijelome zbivanju u epu novi smisao. Sve u njemu dobivadobija božanski smisao, priča postaje sveta, a ep dobivadobija ulogu i ugled vjerske knjige ili objave.
 
Nije Bhagavadgita jedini tekst koji daje epu narav vjerske knjige, ali je najznatniji, i ne stoji sama izdvojeno u njemu, nego je široko uticala na svoj kontekst i svojom perspektivom prožela brojne epizode i pojedinačne odlomke u čitavom epu. Ipak mnogi drugi dijelovi priče ostali su tako stilizirani kao da za tu božansku perspektivu i ne znaju te, na primjer, prikazuju Krišnu kao obična čovjeka s neizbježnim slabostima.