Razlika između verzija stranice "Ludovik I, kralj Ugarske"
| [nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-dobiva +dobija) |
||
Red 23:
On je najprije htio obnoviti kraljevsku vlast u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], te protjerati [[Venecija|Veneciju]] s hrvatske obale. U tome mu je išla na ruku iznenadna smrt moćnoga kneza Nelipića (1344), povremenog mletačkog saveznika. Kad je Ludovik htio realizirati svoju osnovu u Hrvatskoj i [[Dalmacija|Dalmaciji]], Mlečani su pravovremeno protiv njega organizirali otpor hrvatskih feudalaca. U tom sukobu (1344) posebice se odupro grad [[Knin]], »ključ čitave Dalmacije«, koji je Nelipićeva žena Vladislava junački odbranila. Kad je sâm Ludovik 1345. krenuo prema Kninu, Vladislava mu kod [[Bihać|Bihaća]] preda Knin i još neke gradove, a kralj njenom sinu Ivanu potvrdi sva pradjedovska imanja. Tako je Ludovik skršio moć [[Nelipčići|Nelipčića]] i sebi otvorio put prema mletačkom [[Zadar|Zadru]].
Borba za Zadar između [[1345]]. i [[1346]]. godine završila je Ludovikovim porazom pred Zadrom [[1346]]. i osmogodišnjim primirjem s Venecijom [[1348]]. Primirje s Venecijom, koje mu je bilo potrebno radi intervencija u [[Napulj]]u, gdje je bio ubijen njegov brat [[Andrej Anžuvinski|Andrija]], suprug napuljske kraljice [[Ivana I Napuljska|Ivane I]], i gdje je trebao osigurati kraljevsku baštinu, nije ga omelo da [[1352]]. sklopi savez s Genovom ''"na propast grada i dužda Venecije"''. Zatim se upliće u prilike u [[Bosna|Bosni]], [[Srbija|Srbiji]] i [[Poljska|Poljskoj]], a istovremeno zavarava Mlečane da će im ustupiti Dalmaciju za 100 000 dukata. Tada se zapravo ozbiljno spremao na definitivan obračun s Venecijom. Povezavši se s bosanskim banom [[Stjepan II Kotromanić|Stjepanom II Kotromanićem]], čiju je kćer [[Elizabeta Kotromanić|Elizabetu]] oženio, osigurao je kao miraz [[Hum]], Krajinu i [[Završje]] ([[1357]]. godine), čime je sebi osigurao zaleđe prije novog rata s Venecijom ([[1356]]–[[1358]]). Rat je najviše vodio u sjevernoj [[Italija|Italiji]], a hrvatsko-dalmatinskom banu Ivanu Ćusu povjerio je vojne akcije na hrvatskom području. Ludoviku i Ćusu podvrgavaju se redom [[Split]], [[Trogir]] i [[Šibenik]]; u decembru 1357. zauzima ban i Zadar, koji
Kad je Ludovikova vojska potukla mletačku kod Nervese na Piavi ([[15. januar]]a [[1358]]), Venecija je zatražila mir, koji je sklopljen [[18. februar]]a [[1358]]. u Zadru. Tu su se mletački poslanici pred Ludovikom i crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima odrekli ''"cijele Dalmacije i to od polovine Kvarnera do granica Draca"'', sa svima gradovima, zemljama, tvrđavama, ostrvima, lukama i pravima, a njihovi duždevi naslova ''"Dalmatiae atque Croatiae dux"''. Sve su to imali izručiti u roku od 22 dana od dana potpisivanja mira, a kralj se obvezao vratiti im sve zauzete krajeve na njihovu teritoriju oko Trevisa i u Istri. Na osnovi sklopljenog ugovora s Ludovikom u Višegradu ([[27. maj]]a [[1358]]), i Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, uz godišnji danak od 500 dukata, ali je zadržao svoju samostalnost. Otada ga Ludovik naziva ''"naš dubrovački grad"'' ([[1359]]), a i bosanski ban [[Tvrtko I Kotromanić|Tvrtko]] neko vrijeme vlada ''"milošću božjom i kralja Ludovika"'' ([[1366]]).
| |||