'''Moralni imperativ''' je, u [[Filozofija|filozofiji]], unutrašnje čovjekovo načelo prema kojem on određuje svoje postupke. Osvnovne postulate moralnog imperativa nalazimo već kod [[Platon]]a, koji je "najviše Dobro" izvodio iz svojih [[Ontologija|ontoloških]] postavki. On to "najviše Dobro" nigdje jednoznačno ne definiše, ali kaže da je "pravičnost dati svakome ono što mu pripada" (''Resp'', 332c) te ustvrđuje da postoji jedan moralni zakon koji važi za sve pojedince i države.ust
Moralni imperativ razvio se u jednu vrstu [[Kategorički imperativ|kategoričkog imperativa]] kako ga je definisao [[Immanuel Kant]]: "Postupaj samo prema onom načelu za koje ujedno možeš htjeti da postane opštim zakonom". To znači da čovjek svojom slobodnom [[Volja|voljom]] mora usklađivati svoje djelovanje na taj način da njegove lične [[Etika|etičke]] pobude, to jest njegova načela, uvijek i u svakoj prilici mogu postati opštim zakonom [[Čovječanstvo|čovječanstva]]. Kant je, dakle, ovaj imperativ smatrao produktom djelovanja uma: odbacivanje ovog opšteg [[moral]]nog načela bilo bi suprotno čistom umu. Kasniji mislioci smatrali su da moralni imperativ proizlazi iz [[savjest]]i, kao božanski glas koji govori kroz ljudski duh. Prema tome, načela savjesti su jednostavno ispravna i ne treba da ih dalje objašnjavati.
