Razlika između verzija stranice "Vojvoda"

Riječ potiče od praslavenskih riječi '''voi''' (ratnik) i '''ved''''- voditi nešto. Titula se, kako u [[slavenski jezici|slavenskim jezicima]], tako i u [[germanski jezici|germanskim]], a prethodno i u latinskom i [[romanski jezici|romanskim]] jezicima, razvila iz oznake za vojskovođu.

 

 

Izvorno, u [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]] titula ''dux'' pridavan je zapovjedniku neke vojske koji je imao samo vlast nad njemu povjerenim vojnicima. U početku ta je titula bila namijenjena samo [[barbari|barbarskim]] zapovjednicima, a kasnije je postala službena rimska titula. Po podjeli civilnih i vojnih službi u [[4. vijek]]u, ''dux'' je postao zapovjednik svih jedinica na vojnom području, što je često odgovaralo jednoj ili više [[provincija]]. Ovaj čin bio je niži od čina ''comes rei militaris''.

 

Kroz [[srednji vijek]], nakon slabljenja rimske moći u [[Zapadna Evropa|Zapadnoj]] i [[Srednja Evropa|Srednjoj Evropi]], ovu su titulu koristila [[Germani|germanska]] [[kraljevstva]], ponajviše kako bi označili guvernere starih rimskih provincija.

 

[[Vizigoti]] su zadržali rimsku podjelu svoga kraljevstva u [[Španija|Španiji]], a čini se da su nad tim pokrajinama vladale vojvode. Oni su bili najviši vladari zemlje, te su zajedno sa [[biskup]]ima birali kralja. Oni su posjedovali vojsku i često donosili odluke nezavisno od kralja, pogotovo u posljednjim godinama kraljevstva.

 

[[Datoteka:Mappa italia bizantina e longobarda.jpg|thumb|right|Karta Italije oko [[750]], sa vojvodstvima zvanim [[Furlanija]], [[Spoleto]], [[Benevento]] i [[Kalabrija]]]]

Kad su [[Langobardi]] stupili na tlo [[Italija|Italije]], latinski su ljetopisci njihove vođe nazivali ''duces'' - vojvode. Kasnije su ti vođe postali pokrajinski vladari, svaki sa svojim sjedištem. Premda su službeno bili podređeni kralju, sama ideja kraljevstva bila je Langobardima nova, te su ovi vojvode u velikoj mjeri vladali samostalno, posebno na jugu Italije, gdje su [[Spoleto|spoletski]] i [[Benevento|beneventanski]] vojvode vladali kao suvereni. Langobardski kraljevi birani su iz redova vojvoda, koji su pak svoju službu nastojali učiniti nasljednom. Njima su podložni bili grofovi i ''gastaldi''. Ovi posljednji postojali su isključivo među Langobardima, a vršili su izvorno sudsku službu koja je otprilike odgovarala razini grofova.

 

[[Franci]] su imali vojvode kao upravitelje nekadašnjih rimskih provincija, iako su vodili i vojne pohode daleko od svojih vojvodstava. Vojvode su bili najviši službenici, a među njima su odabirani kraljevi vojskovođe u doba rata. Svakog maja sastajali su se s kraljem kako bi raspravljali o planovima za sljedeću godinu.

 

Titula [[veliki vojvoda|velikog vojvode]] je status vojvode koji je prevazilazio okvire matičnih posjeda jednog područja, kao sastavnog dijela Bosanskog kraljevstva. Tako je vojvoda Sandalj Hranić tu titulu dobio kada je zauzeo istočni dio [[Hum]]a, koji je imao svoje vojvode.

 

Titula ''dux'' je zabilježena i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, čiji su vladari označavali sebe kao ''duces Croatorum''. Tu titulu nosio je već [[Trpimir]], te se nazivao ''Trpimirus, dux Croatorum'' ili ''dux Croatorum iuvatus munere divino''. U hrvatskoj se historiografiji ta titula obično prevodi kao [[knez]], koji više odgovara latinskom ''princeps'', tako da ove titule prevedene glase: "Trpimir, knez Hrvata" i "knez Hrvata [[Milošću Božijom]]". Trpimirov primjer slijedio je i [[Branimir]]. [[Muncimir]] je koristio i titulu ''dux'' (''divino munere Croatorum dux''), ali i titulu ''princeps'' (na natpisu iz [[Uzdolje|Uzdolja]] kod [[Knin]]a). Upotreba titula ''dux'' i ''princeps'' je, dakle, slična onoj koju su te titule imale u merovinškoj i karolinškoj Franačkoj.

 

U kasnom srednjem vijeku, pod vlašću [[Arpadovići|Arpadovića]], nije bilo teritorijalnih jedinica koje bi odgovarale vojvodstvima, ali često su se članovima kraljevske porodice dodjeljivala neka područja kao njihova vojvodstva. Takav je slučaj na hrvatskom području najčešće bilježen za [[Slavonija|Slavoniju]].

 

U razdoblju [[Angli|Anglo]]-[[Sasi|Sasa]] najviši dostojanstvenici do kralja bili su ''[[ealdorman]]i'' (kasnije će se pod [[Danci|danskim]] uticajem titula preoblikavati u ''earl'') koji su se pak na latinskom prevodili kao ''duces''. Danas se titula ''earl'' poistovjećuje sa titulom grofa.

 

U kasnom srednjovjekovnom razdoblju [[Edvard od Velsa (1330-1376)|Edvard, princ od Velsa]], postao je [[1337]]. [[vojvoda od Cornwalla]], te je tako postao prvi vojvoda kojem je taj naslov dodijelio [[spisak engleskih i britanskih vladara|engleski kralj]]. U Engleskoj, te kasnije u [[Kraljevina Velika Britanija|Kraljevini Velikoj Britaniji]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]], vojvode su u rangu bile niže od prinčeva, za razliku od kontinentalnih vojvoda.

 

 

Sve do [[Napoleonski ratovi|Napoleonskih ratova]] u [[Europa|Europi]] je postojao velik broj vojvodstava. To se posebno odnosi na područja današnje [[Italija|Italije]], [[Njemačka|Njemačke]], te na područje [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]].

 

[[Datoteka:ChristinavonDaenemarkCoxcie.jpg|thumb|right|[[Kristina Danska]] ([[1522]]-[[1590]]), po prvom braku vojvotkinja Milana, a po drugom vojvotkinja Lotaringije]]

Feudalna vojvodstva na području Italije uključivala su vojvodstva [[Acerenza]], [[Spoleto]], [[Savoja]], [[Modena i Reggio]], [[Benevento]], te [[Kalabrija]] (u kojoj je titulu vojvode nosio [[prijestolonasljednik]] [[Napulj]]skog kraljevstva). U vrijeme [[renesansa|renesanse]] posebno je značajno bilo [[Vojvodstvo Milano]]. Usto, vojvodstva su, po svome nazivu ([[italijanski jezik|italijanski]] ''doge''; [[venecijanski jezik|venecijanski]]: ''doxe''; [[bosanski jezik|bosanski]] '''dužd''') bile i [[Genova]] i [[Mleci]].

 

Slično Veneciji i Genovi, i [[Dubrovnik|dubrovački]] knez nosio je na latinskom titulu ''dux''. U hrvatskoj historiografiji ta se titula u ovom slučaju nikad nije prevodila kao "vojvoda", premda je u punoj tituli [[Habsburgovci|Habsburgovaca]] Dubrovnik bio uvijek smješten među vojvodstvima. Tako je [[Ferdinand I, car Austrije]], među ostalima nosio i titulu ''Dux Lotharingiae, Salisburgi, Styriae, Carinthiae, Carnioliae; Dux superioris et inferioris Silesiae, Mutinae, Parmae, Placentiae et Guastallae, Osveciniae et Zatoriae, Teschiniae, Forojulii, Ragusae et Jaderae etc.''

 

U nasljednim habsburškim zemljama bilo je više vojvodstava. Među njima se navode sama [[Austrija]], koja će se kasnije nazivati nadvojvodstvom, te još kasnije [[carstvi]]m, potom [[Hohenberg]], [[Koruška]], [[Štajerska]], i [[Kranjska]]. Habsburgovci su uzeli titulu [[nadvojvoda]].

 

Specifičnost austrijskog i njemačkog plemstva leži u tome što svi članovi vladareve porodice nose istu titulu (ukoliko je ta titula niža od carske ili kraljevske). Stoga svi sinovi, kćerke, snahe i ostali potomci vojvode u muškoj liniji nose titulu vojvode, odnosno vojvotkinje. Tako je, naprmijer, [[Elizabeta Amalija Bavarska]] bila vojvotkinja Elizabeta u Bavarskoj sve dok udajom nije dobila višu titulu carice.

 

Nakon ujedinjenja Italije [[1870]]. i kraja njemačke monarhije [[1918]]. više nije bilo suverenih vojvoda koji bi bili na vlasti u [[Evropa|Evropi]]. Jedino, kao viša titula od vojvode, postoji titula [[veliki vojvoda|velikog vojvode]] [[Luksemburg]]a.

 

[[bg:Войвода]]

[[ca:Voivoda]]

[[en:Voivode]]

[[es:Voivoda]]