Silikoni su žitke, uljaste, smolaste ili [[kaučuk]]u slične supstance, a zbog svoje termičke i hemijske stabilnosti imaju široku tehničku upotrebu. ''Silikonska ulja'', koja se odlikuju malom isparljivošću, veoma malim temperaturnim koeficijentom [[viskoznost]]i, sigurnošću protiv [[vatra|vatre]] i velikom otpornosti prema [[kiselina]]ma i [[baza]]ma, služe kao mazivo, kao tekućine za kočnice i kao hidrauličke tekućine. ''Smole'' se upotrebljavaju kao izolacioni materijal kod namotaja motora, za impregniranje tkiva, i staklenih vlakana i [[azbest]]a, za lakiranje [[žica]] i [[keramika|keramičkih]] izolacionih tijela, te sasvim općenito kao temelj za lak za zaštitne premaze u svima onim slučajima u kojima ne zadovoljavaju organski lakovi, koji su slabo stabilni prema temperaturi. Silikoni, koji su poput kaučuka, rastezljivi su do temperature od —55°C, te su kod dugog opterećenja elastični sve do +200°C, dakle veoma su neosjetljivi prema temperaturi, a osim toga hemijski nereaktivni. Zbog toga se oni upotrebljavaju za termički visoko opterećena brtvila, te za izolaciju žica i kablova. Još je vrijedno spomenuti da silikoni [[hidrofobnost|odbijaju vodu]]. Oni se upotrebljavaju za povećanje električnog otpora [[izolator]]a, za održanje prozirnosti zaštitnih stakala protiv [[vjetar|vjetra]], za impregniranje [[papir]]a i kišnih kabanica, i to tako da se na te predmete djeluje nekoliko minuta parom smjese alkil-hlor-silana. Ova para reaguje sa uvijek prisutnom vodenom prevlakom stvarajući zaštitnu kožicu silikona (debljine 10<sup>-5</sup> cm), koja se čvrsto priljubi.<ref>E. Wiberg: Anorganska kemija, Školska knjiga, Zagreb, 1976.</ref>
