Razlika između verzija stranice "Poštanska marka"

Na poleđini poštanske marke nalazi se tanki nanos ljepila ili gume koja u dodiru sa vodom reagira, te se time aktiviraju ljepljive materije. Danas se gumeni nanos nanosi na prazan blok prije tiskanja, dok se ranije ljepilo nanosilo tek nakon završenog tiskanja, obično ručno četkom. Na početku su se koristila ljepila životínjskog porijekla, kasnije ljepila na biljnoj bazi. Danas se uglavnom koristi ljepila na osnovi sintetičkog [[polimer]]a [[poli-vinil-alkohol]]a. Glavna je osobina svih [[ljepilo|ljepila]] da reagiraju u dodiru sa vodom ili povećanim stupnjemstepenom vlažnosti, te se aktiviranjem ljepljivih materija, omogućava ljepljenje marke na poštansku pošiljku. Neke pošte danas isključivo koriste samoljepljive marke, npr. pošta [[SAD]]-a, dok neke povremeno izdaju samoljepljive marke. One se po pravilu teško odvajaju od papira te su za filateliju relativno manje vrijedne. Na tržištu se pojavljuju otopine koje omogućavaju odvajanje od papira samoljepljivih marki, mada kvalitet zaostaje od tzv. standardnog gumiranja. Pokušaji njemačke pošte pedesetih i osamdesetih godina da u ljepilo dodaju mirišljave materije (sa okusom mente i sl.) ostao je kao eksperiment i nije prešao u praksu.