Wikipedia

Osmanlijsko–mletački sporazum (1419)

Osmanlijsko-mletački sporazum iz 1419. potpisan je između Osmanlijskog Carstva i Mletačke Republike, čime je okončan kratki sukob između dvije sile, potvrđeni mletački posjedi na Egejskom moru i na Balkanu te propisana pravila pomorske trgovine između njih.

Osmanlijsko–mletački sporazum
{{{slika_alt}}}
Balkan i zapadna Anadolija 1410. Osmanlijske i druge turske teritorije označene su smeđim nijansama, a mletačke i teritorije pod mletačkim utjecajem nijansama zelene.
Potpisan6. novembar 1419. (1419-11-06)
PosredniciManuel II Paleolog
PotpisniciOsmanlijsko Carstvo
Mletačka Republika

Pozadina uredi

Nakon pobjede osmanlijskog princa Mehmeda I u Osmanlijskom građanskom ratu 1413, Mletačka Republika, kao glavna pomorska i trgovačka sila na tom području, nastojala je obnoviti ugovore koje je sklopila s Mehmedovim prethodnicima. Mletački bailo u glavnom gradu Bizantije, Konstantinopolju, Francesco Foscarini, dobio je instrukcije da u tom smislu djeluje na sultanovom dvoru. Foscarini, međutim, nije uspio, jer je Mehmed vodio kampanju u Anadoliji, a mletački izaslanici tradicionalno su imali instrukcije da se ne udaljavaju previše od obale (i dometa Republike); Foscarini se nije sastao sa sultanom do jula 1415, kada je Mehmedovo nezadovoljstvo ovim kašnjenjem preneseno mletačkim vlastima.[1] U međuvremenu su tenzije između dvije sile rasle jer su Osmanlije krenule ponovo ojačati mornaricu i pokrenule nekoliko napada koji su doveli u pitanje mletačku pomorsku hegemoniju u Egejskom moru.[2]

Početkom 1416. osmanlijska flota pod komandom Çalı-bega napala je ostrva Egejskog Vojvodstva, vazala Mletačke Republike. Osmanlije su tada pokušale presresti mletačke trgovačke konvoje s Crnog mora i napale su mletačku koloniju Negroponte, odvodeći 1500 stanovnika kao zarobljenike.[3][4] Kao odgovor na osmanlijske napade, u aprilu 1416. Sinjorija je imenovala Pietra Loredana general-kapetanom i zadužila ga da opremi flotu i otplovi do Galipolja s izaslanicima sultanu. Ako Osmanlije odbiju pregovarati, Loredan je bio ovlašten za borbu. Loredanovu flotu napale su Osmanlije kod Galipolja, ali je Loredan postigao pobjedu 29. 5. 1416.[5][6] Nakon pomorskog sukoba kod Galipolja, između 24. i 26. jula 1416, mletački ambasador Dolfino Venier uspio je postići prvi sporazum sa sultanom, uključujući i međusobno puštanje zarobljenika. Međutim, potonji uvjet premašio je Venierov prvobitni zadatak i bio je loše primljen u Veneciji, s obzirom na to da su osmanlijski pomorski zarobljenici bili vrijedni kao potencijalni robovi na galijama i njihovo oslobađanje poslužilo bi samo da se još jednom ojača osmanlijska flota. Shodno tome, po povratku u Veneciju 31. oktobra, Venier se našao na suđenju, ali je na kraju oslobođen.[7]

Dana 24. 2. 1417. sultanov izaslanik, "veliki baron" (vjerovatno Hamza), stigao je u Veneciju i zahtijevao oslobađanje osmanlijskih zarobljenika, s obzirom na to da je sultan već oslobodio 200 zarobljenika zarobljenih kod Negroponte. Na to su Mlečani, koji su sporazum koji je Venier pregovarao smatrali ništavnim, prigovorili da su samo stari i nemoćni pušteni na slobodu, dok su ostali prodani u ropstvo i da se ne može praviti poređenje između ljudi zarobljenih tokom racije sa zarobljenicima odvedenim "u pravednom ratu".[8] U maju 1417. Mlečani su uputili svog baila u Konstantinopolju, Giovannija Dieda, da traži mirovni sporazum sa sultanom, ali u naredne dvije godine Diedo nije ništa postigao, dijelom zbog ograničenja koja su mu stavljena na kretanje – nije mogao otputovati više od četiri dana marša u unutrašnjost od obale — a dijelom zbog sultanovog vlastitog stava, za koji se očekivalo da će biti negativan na prijedloge Mletačke Republike, koji su izričito odbili razmjenu zarobljenika.[8]

U julu 1419. imenovan je novi bailo, Bertuccio Diedo, koji je dobio dozvolu za kretanje od osam dana marša od obale u susret sultanu. Diedo je 6. novembra zaključio ugovor sa sultanom; kopija je stigla u Veneciju 5. decembra.[9]

Odredbe sporazuma uredi

Bizantijski car Manuel II Paleolog dobrovoljno se javio da bude posrednik, a dvije strane složile su se o sljedećem:

  • Razmijenjeni su ratni zarobljenici s obje strane (oni koje su Osmanlije zarobile u Negroponteu i Mlečani u Galipolju).[10]
  • Egejsko Vojvodstvo priznato je kao nezavisna strana.[10]
  • Potvrđena su prava obje strane da trguju na teritorijama jednih i drugih.[10]
  • Sultan je po imenu priznao mletačku kontrolu nad 38 tvrđava, ostrva i lokaliteta u Egejskom moru i na obalama Balkana.[10]
  • Mletačka Republika obećala je da će sultanu plaćati godišnji danak od 100 dukata za kontrolu nad Lepantom i 200 dukata za Lezhë, Drishti i Skadar.[11]

Posljedice uredi

Samo četiri godine kasnije Mletačka Republika ponovo se našla u sukobu s Osmanlijama, kada je preuzela kontrolu nad Solunom od bizantijskog vladara. Sljedećih sedam godina pokušavala je odbraniti grad i osigurati diplomatsko priznanje njegovog posjeda od novog sultana Murata II, ali uzalud. Konačno, u martu 1430, grad su zauzele Osmanlije, a novi mirovni sporazum zaključen je u septembru te godine.[12]

Reference uredi

  1. ^ Fabris, Antonio (1992). "From Adrianople to Constantinople: Venetian–Ottoman diplomatic missions, 1360–1453". Mediterranean Historical Review. 7 (2): 154–200. doi:10.1080/09518969208569639, str. 172.
  2. ^ Fabris, Antonio (1992). "From Adrianople to Constantinople: Venetian–Ottoman diplomatic missions, 1360–1453". Mediterranean Historical Review. 7 (2): 154–200. doi:10.1080/09518969208569639, str. 172, 173.
  3. ^ Setton, Kenneth M. (1978). The Papacy and the Levant (1204–1571), Volume II: The Fifteenth Century. Philadelphia: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-127-2, str. 7, 8 (napomena 6).
  4. ^ von Hammer-Purgstall, Joseph (1827). Geschichte des osmanischen Reiches, grossentheils aus bisher unbenützten Handschriften und Archiven, durch Joseph von Hammer: Erster Band. Von der Gründung des osmanischen Reiches bis zur Eroberung Konstantinopels, 1300—1453 (in German). Pest: C. A. Hartleben, str. 368–369.
  5. ^ Setton, Kenneth M. (1978). The Papacy and the Levant (1204–1571), Volume II: The Fifteenth Century. Philadelphia: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-127-2, str. 7.
  6. ^ von Hammer-Purgstall, Joseph (1827). Geschichte des osmanischen Reiches, grossentheils aus bisher unbenützten Handschriften und Archiven, durch Joseph von Hammer: Erster Band. Von der Gründung des osmanischen Reiches bis zur Eroberung Konstantinopels, 1300—1453 (njemački: '). Pest: C. A. Hartleben, str. 369–370.
  7. ^ Fabris, Antonio (1992). "From Adrianople to Constantinople: Venetian–Ottoman diplomatic missions, 1360–1453". Mediterranean Historical Review. 7 (2): 154–200. doi:10.1080/09518969208569639, str. 174, 175.
  8. ^ a b Fabris, Antonio (1992). "From Adrianople to Constantinople: Venetian–Ottoman diplomatic missions, 1360–1453". Mediterranean Historical Review. 7 (2): 154–200. doi:10.1080/09518969208569639, str. 176.
  9. ^ Fabris, Antonio (1992). "From Adrianople to Constantinople: Venetian–Ottoman diplomatic missions, 1360–1453". Mediterranean Historical Review. 7 (2): 154–200. doi:10.1080/09518969208569639, str. 176, 177.
  10. ^ a b c d Setton, Kenneth M. (1978). The Papacy and the Levant (1204–1571), Volume II: The Fifteenth Century. Philadelphia: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-127-2, str. 8.
  11. ^ Setton, Kenneth M. (1978). The Papacy and the Levant (1204–1571), Volume II: The Fifteenth Century. Philadelphia: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-127-2, str. 8 (napomena 17).
  12. ^ Fabris, Antonio (1992). "From Adrianople to Constantinople: Venetian–Ottoman diplomatic missions, 1360–1453". Mediterranean Historical Review. 7 (2): 154–200. doi:10.1080/09518969208569639, str. 177-180.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Osmanlijsko–mletački_sporazum_(1419)&oldid=3519106"