Olga Tokarczuk
Olga Nawoja Tokarczuk (fonetski: Olga Navoja Tokarčuk), (Sulechów, 29. januara 1962.)[1] jest poljska književnica, esejistica, pjesnikinja i scenaristkinja, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2018., dobitnica Međunarodne Buker nagrade 2018. za roman Bjeguni i dvostruki dobitnik književne nagrade „Nike” za romane: Bjeguni (2008) i Knjige Jakobljeve (2015). Njene knjige su prevedene na oko 40 jezika, uključujući hrvatski i srpski.
| Olga Tokarczuk | |
|---|---|
 Olga Tokarczuk (2019) | |
| Puno ime | Olga Nawoja Tokarczuk |
| Rođenje | 29. januar 1962 Sulechów, Poljska |
| Zanimanje | književnica, esejistica, pjesnikinja i scenaristkinja |
| Jezik | poljski |
| Nacionalnost | poljska |
| Obrazovanje | Univerzitet u Varšavi |
Poznata djela
Beguni Bizarne priče Knjige Jakobljeve | |
| Suprug(a) | Roman Fingas, Grzegorz Zygadło |
| Djeca | Zbigniew |
| Nagrade |  Nobelova nagrada za književnost |
| Potpis | |
 | |
| Veb-sajt: tokarczuk.wydawnictwoliterackie.pl | |
Književni rad uredi
Debitirala je 1979. u časopisu "Na Przełaj", gdje je objavila prve pripovijetke pod pseudonimom Nataša Borodin.[2] Prvi roman U potrazi za Knjigom („Podróż ludzi Księgi”) objavila je 1993. godine i on je nagrađen nagradom Poljskog društva izdavača knjiga.[3] Objavljivala je, između ostalog, i u časopisu "Mandragora".
1995. godine, njen drugi roman, Erna Elcner („E.E.”), koji govori o sazrijevanju djevojčice koja naglo postaje vidovita. Roman Pamtivijek i druga doba („Prawiek i inne czasy”), Olge Tokarczuk, objavljen 1996., postigao je veliki uspjeh.[4] 1997. izdala je zbirku kratkih priča pod naslovom Ormar („Szafa”), a 1998. objavila je roman pod naslovom Dnevna kuća, noćna kuća („Dom dzienny, dom nocny”).[5] Pripovijetke Posljednje povijesti („Ostatnie historie”) objavljene su 2004. Ova se knjiga sastoji od tri zasebne priče o baki, majci i unuci, prikazane u vremenu i prostoru neovisno jedna o drugoj.[3]
Ona je također kreator priče Bardo. Jaslice („Bardo. Szopka”) s opisom pokretnih jaslica iz samostana Redemptorista u vojvodini Bardo.[6]
Godine 2007. objavljen je njen roman Bjeguni („Bieguni”), na kojem je radila tri godine. Prisjeća se da je većinu bilješki vodila tokom putovanja. „Ali ovo nije putopisna knjiga. U njemu nema opisa spomenika i mjesta. To nije putopis ili reportaža. Umjesto toga, željela sam vidjeti šta znači putovati, kretati se, premiještati se. Koja je svrha toga? Šta nam to daje? Šta to znači?” – napisala je u uvodu.[7] Kako kaže, „za mene je pisanje romana pričanje bajki samom sebi preneseno u zrelost. Baš kao što to rade djeca prije nego zaspu. Koriste jezik na granici sna i jave, opisuju i izmišljaju".[8]
Na ljestvici tjednika „Wprost”, uključujući pisce s najboljom zaradom u Poljskoj u 2019., zauzela je 3. mjesto.[9]
Od 2019. pomoćnica Olge Tokarczuk bila je ukrajinska pjesnikinja Irina Vikirčak. Bila je članica Udruženja poljskih pisaca do 2020. godine.[10]
Društveni rad uredi
Bila je suorganizator Festivala pripovijedanja, na kojem autori kratkih književnih formi iz Poljske i inostranstva predstavljaju svoja djela. Vodila je književne radionice na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu i na Univerzitetu u Opoleu. Surađivala je s Partijom Zelenih i bila je član uredničkog odbora Političke kritike.[2]
U Vroclavu je 2019. najavila osnivanje zaklade koja će za cilj imati, između ostalog, podršku i promociju poljske kulture, uključujući pisce i prevodioce; aktivnosti za ljudska prava, uključujući suzbijanje diskriminacije i ograničavanja građanskih sloboda, te zaštitu okoliša, uključujući borbu za prava životinja. Autorka će donirati 350.000 zlota od Nobelove nagrade osnivačkom fondu. Zaklada će biti prostor za međunarodni razgovor o mogućnostima književnosti u dijagnosticiranju svijeta, opisivanju stvarnosti u kojoj ksenofobični i nacionalistički osjećaji opasno brzo rastu. U njeno vijeće primljene su Agnieszka Holland i Irek Grin, voditeljica Doma književnosti u Vroclavu.[11]
Pogledi, opredjeljenja uredi
Ona je feministica. Podržava aktivnosti za zaštitu okoliša, prava životinja, ravnopravnost i civilno društvo. Redovno učestvuje na paradama ponosa.[12] Takođe izjavljuje da ne pripada Katoličkoj crkvi.[13]
U govoru o Nobelovoj nagradi uporedila je Wikipediju kojoj se divi i koju podržava, s konceptom pansofije Jana Amosa Komenskog, odnosno s konceptom sveznanja – potpunog znanja.[14]
Privatni život uredi
Roditelji, Wanda i Józef Tokarczuk, su joj bili učitelji. Diplomirala je na Psihološkom fakultetu Univerziteta u Varšavi.[15] Tokom studija, kao volonterka, brinula se o osobama sa mentalnim problemima. Zainteresirala se i za djela Carla Junga, koja su uticala na njen rad.[16] Nakon diplomiranja radila je kao psihoterapeut u klinici za mentalno zdravlje u Wałbrzychu.[17]
Iz prvog braka, sklopljenog 1985. s izdavačem Romanom Fingasom, ima sina Zbigniewa (rođen 1986.). Njen sadašnji suprug je Grzegorz Zygadło. Ona je vegetarijanka. Živi u Vroclavu i posjeduje kuću u Krajanovu.[12]
Reference uredi
- ^ "Tokarczuk Olga". Encyklopedia PWN (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ a b "Olga TOKARCZUK – Polscy pisarze i badacze literatury przełomu XX i XXI wieku". ppibl.ibl.waw.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ a b Czapliński, Przemysław (22. 9. 2004). "Ostatnie historie, Tokarczuk, Olga". wyborcza.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ Romik, Katarzyna (10. 10. 2019). "Olga Tokarczuk z literacką Nagrodą Nobla. To piąty w historii autor z Polski". wiadomosci.wp.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "Olga Tokarczuková: Sabinino přání". Vltava (jezik: češki). 15. 4. 2010. Arhivirano s originala, 5. 10. 2021. Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "Szopka ruchoma". Bardo (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "Spotkanie z okazji wydania nowej powieści Olgi Tokarczuk (notka PAP)". instytutksiazki.pl (jezik: poljski). 8. 10. 2007. Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "GWFOKSAL.PL | oficjalny sklep wydawcy". www.gwfoksal.pl. Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ Krawiec, Szymon (24. 11. 2019). "Kto jest najlepiej zarabiającym polskim pisarzem? Nowy ranking „Wprost"". Wprost (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "Rezygnujemy z członkostwa w Stowarzyszeniu Pisarzy Polskich". zeszytyliterackie.pl (jezik: poljski). 14. 8. 2020. Arhivirano s originala, 5. 8. 2021. Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ Oczak-Stach, Dorota (2. 12. 2019). "Fundacja Olgi Tokarczuk ma wspierać słabszych. Działać na rzecz kobiet, praw zwierząt i wolności słowa". wroclaw.wyborcza.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ a b Oczak-Stach, Dorota (9. 10. 2019). "Literacki Nobel dla Olgi Tokarczuk. Pisarka niepokorna i zaangażowana. Czytelnicy ją uwielbiają, hejterzy grozili jej śmiercią". wroclaw.wyborcza.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ ""Warunek możliwości wypowiedzenia się każdego obywatela jest po prostu warunkiem demokracji"". TVN24 (jezik: poljski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "The Nobel Prize in Literature 2018". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ "Olga Tokarczuk laureatką Literackiej Nagrody Nobla | Wydział Psychologii UW". psych.uw.edu.pl (jezik: poljski). 10. 10. 2019. Arhivirano s originala, 10. 10. 2019. Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ Armistead, Claire (20. 4. 2018). "Olga Tokarczuk: 'I was very naive. I thought Poland would be able to discuss the dark areas of our history'". The Guardian (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 30. 5. 2021. Pristupljeno 5. 10. 2021.
- ^ Morawiecka, Anna (2008). "Bieguństwo, wywiad z Olgą Tokarczuk". „Ludzka Sprawa” (jezik: poljski): 4–5.