Organizacija islamske saradnje

Organizacija islamske saradnje ili OIS (ranije Organizacija islamske konferencije; arapski: منظّمة المؤتمر الأسلامي – Munazzamat al-mu'tamar al-islāmī; engleski: Organization of the Islamic Cooperation – OIC; francuski: Organisation de la coopération islamique – OCI) međunarodna je organizacija koja okuplja 57 država u kojima je islam državna, većinska ili manjinska religija.

Organizacija islamske saradnje منظمة المؤتمر الإسلامي (ar) Organisation of the Islamic Cooperation (en) Organisation de la coopération islamique (fr)
Zastava
Uzrečica: "Da zaštiti interese i osigura napredak i dobrobit muslimana"
Položaj Organizacije islamske saradnje na karti   Članice   Države posmatračice   Blokirane države
Glavni grad		Džedda, Saudijska Arabija
Službeni jezik		arapski, engleski, francuski
Broj zemalja članica		57
Lideri
• Generalni Sekretar		Husein Brahim Taha
Zakonodavstvo
Službeni sajt: http://www.oic-oci.org/

Organizacija navodi da je "kolektivni glas muslimanskog svijeta", a radi na "očuvanju i zaštiti interesa muslimanskog svijeta u duhu promocije međunarodnog mira i harmonije". OIC ima stalnu delegaciju pri UN-u i najveća je međunarodna organizacija izvan Ujedinjenih naroda. Službeni jezici su arapski, engleski i francuski.

Historija

Još u 19. stoljeću među muslimanima se javila ideja da se ummet organizira sa ciljem ostvarivanja zajedničkih političkih, ekonomskih i socijalnih ciljeva. Nakon kolapsa Osmanskog carstva i halifata nakon 1. svjetskog rata stvorio se vakuum na polju panislamskih institucija. Gubitak u šestodnevnom ratu 1967. godine vođenog između arapskih država i Izraela samo je dao poticaja za uspostavljanje jedne takve organizacije.

25. septembra 1969 veliki broj vođa islamskih zemalja sastao se u Rabatu, u Maroku, zbog slučaja požara u džamiji Al Aqsa u Jerusalemu, koji je 21. augusta te godine podmetnuo australski protestantski ekstremist.

U martu 1970. održana je prva islamska konferencija ministara vanjskih poslova u Džeddi. Organizovan je glavni sekretarijat koji je zadužen za održavanje veza između zemalja članica i koordinaciju njihovih postupaka. U Džeddi je od tada smješteno privremeno sjedište organizacije u iščekivanju "oslobođenja Jerusalema".

Na konferenciji ministara vanjskih poslova u Kairu 5. augusta 1990. prihvaćena je Deklaracija o ljudskim pravima u islamu, što je svojevrsna prilagodba ljudskih prava šerijatskom zakonu.

Ciljevi

Ciljevi Organizacije islamske konferencije koji su definisani poveljom napisanom u Džeddi u martu 1972. jesu:

1. Učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica;
2. Ojačavanje saradnje između zemalja članica na privrednim, društvenim, kulturnim, naučnim i drugim važnim poljima i savjetovanje među zemljama članicama unutar međunarodnih organizacija;
3. Raditi na uklanjanju rasne diskriminacije i kolonijalizma u svim oblicima;
4. Podnošenje odgovarajućih mjera kako bi se učvrstio mir i svjetska sigurnost osnovana na pravdi;
5. Usklađivanje postupaka u svrhu očuvanja svetih mjesta, podrška borbi palestinskom narodu i pomoć u ostvarenju njihovih prava i oslobađanju njihove teritorije;
6. Podrška svim muslimanima koji se bore za očuvanje svog dostojanstva, nezavisnosti i nacionalnih zakona;
7. Pravljenje pogodne atmosfere za saradnju i razumijevanje između zemalja članica i drugih zemalja.

Članice

Organizacija islamske saradnje trenutno ima 57 država članica (s godinom pristupanja):

• Afganistan 1969.¹
• Alžir 1969.
• Čad 1969.
• Egipat 1969.²
• Gvineja 1969.
• Indonezija 1969.
• Iran 1969.
• Arapska Republika Jemen 1969.³
• Jordan 1969.
• Kuvajt 1969.
• Liban 1969.
• Libija 1969.
• Mali 1969.
• Mauritanija 1969.
• Maroko 1969.
• Nigerija 1969.
• Pakistan 1969.
• Palestina 1969.
• Saudijska Arabija 1969.
• Senegal 1969.
• Sudan 1969.
• Somalija 1969.
• Tunis 1969.
• Turska 1969.
• Malezija 1969.
• Bahrein 1970.
• Katar 1970.
• Oman 1970.
• Sirija 1970.
• Ujedinjeni Arapski Emirati 1970.
• Sijera Leone 1972.
• Bangladeš 1974.
• Gabon 1974.
• Gambija 1974.
• Gvineja-Bisau 1974.
• Uganda 1974.
• Burkina Faso1975.
• Kamerun 1975.
• Irak 1976.
• Komori 1976.
• Maldivi 1976.
• Džibuti 1978.
• Benin 1982.
• Brunej 1984.
• Nigerija 1986.
• Azerbejdžan 1991.
• Albanija 1992.
• Kirgistan 1992.
• Tadžikistan 1992.
• Turkmenistan 1992.
• Zanzibar januar 1993.⁴
• Mozambik 1994.
• Kazahstan 1995.
• Uzbekistan 1995.
• Surinam 1996.
• Togo 1997.
• Gvajana 1998.
• Obala Slonovače 2001.

Napomene

• 1 - Odgođeno članstvo od 1980. - marta 1989.
• 2 - Odgođeno članstvo od maja 1979. - marta 1984.
• 3 - Od 1990. kao Republika Jemen ujedinjena s DNR Jemen
• 4 - Povučeno članstvo u avgustu 1993.

Države posmatrači

Sljedeće su države posmatrači u OIK-a (s godinom pristupa):

• Sjeverni Kipar (1979)
• Bosna i Hercegovina (1994)
• Srednjoafrička Republika (1997)
• Tajland (1998)
• Rusija (2005)

Posmatračke muslimanske organizacije i zajednice

• Moroski nacionalni oslobodilački front 1977.
• Parlamentarna unija zemalja članica OIK-a 2000.
• Forum mladih islamske konferencije za dijalog i saradnju 2005.

Posmatračke međunarodne organizacije

• Arapska liga 1975.
• Ujedinjeni narodi 1976.
• Pokret nesvrstanih 1977.
• Organizacija afričkog jedinstva 1977.
• Organizacija za privrednu saradnju 1995.

Pokušaji članstva

• Indija koja je druga zemlja na svijetu po broju muslimana (više od 175 miliona) pokušala je dobiti status zemlje posmatračice u OIK-u. Iako su mnoge članice podupirale ovu kandidaturu, Pakistan i druge zemlje su je blokirali. Smatra se da je kandidatura zaustavljena zbog statusa Kašmira, te zbog indijskog otvaranja diplomatskih odnosa s Izraelom 1992. i smanjenja potpore Palestini.
• Filipini su pokušali pridružiti se OIK-u, ali je to odbila muslimanska zajednica u državi. U ovoj većinski katoličkoj državi, muslimani čine oko 5% (4.5 miliona) stanovništva.

Struktura i organizacija

Organizacija islamske konferencije se sastoji od slijedećih tijela:

• Islamski samit
• Islamska konferencija ministara vanjskih poslova
• Generalni sekretar
• Stalni sekretarijat
• Podružnice organizacije
• Specijalizovane institucije

Glavni sekretar

Generalni sekretar bira se iz redova državljana država članica u skladu s načelima pravedne geografske zastupljenosti, rotacije i jednake mogućnosti za sve države članice. Bira se od strane Vijeća ministara vanjskih poslova na period od pet godina s mogućnošću ponovnog izbora na još jedan mandat. Spisak glavnih sekretara OIK-a od njenog osnivanja:

1. Tunku Abdul Rahman (Malezija): 1971–1973.
2. Hassan Touhami (Egipat): 1974–1975.
3. Amadou Karim Gaye (Senegal): 1975–1979.
4. Habib Chatty (Tunis): 1979–1984.
5. Sharifuddin Pirzada (Pakistan): 1985–1988.
6. Hamid Algabid (Niger): 1989–1996.
7. Azeddine Laraki (Maroko): 1997–2000.
8. Abdelouahed Belkeziz (Maroko): 2001–2004.
9. Ekmeleddin İhsanoğlu (Turska): 2004–2014.
10. Iyad bin Amin Madani (Saudijska Arabija): 2014–2016.
11. Yousef Al-Othaimeen (Saudijska Arabija): 2016–

Samit Islamske konferencije

Broj	Datum	Država	Mjesto
1.	22–25. septembar 1969.	Maroko	Rabat
2.	22–24. februar 1974.	Pakistan	Lahore
3.	25–29. januar 1981.	Saudijska Arabija	Meka i Ta'if
4.	16–19. januar 1984.	Maroko	Casablanca
5.	26–29. januar 1987.	Kuvajt	Kuvajt
6.	9–11. decembar 1991.	Senegal	Dakar
7.	13–15. decembar 1994.	Maroko	Casablanca
1. vanredni	23. mart 1997.	Pakistan	Islamabad
8.	9–11. decembar 1997.	Iran	Teheran
9.	12–13. novembar 2000.	Katar	Doha
2. vanredni	5. mart 2003.	Katar	Doha
10.	16–17. oktobar 2003.	Malezija	Putrajaya
3. vanredni	7–8. decembar 2005.	Saudijska Arabija	Meka
11.	13–14. mart 2008.	Senegal	Dakar
4. vanredni	14–15. august 2012.	Saudijska Arabija	Meka
12.	6–7. februar 2013.	Egipat	Kairo
5. vanredni	6–7. mart 2016.	Indonezija	Jakarta
13.	14–15. april 2016.	Turska	Istanbul
6. vanredni	13 decembar 2017.	Turska	Istanbul

Vanjski linkovi

• Službeni sajt Arhivirano 4. 7. 2012. na Wayback Machine (ar) (en) (fr)
• Islamska saradnja – dokumenti i informacije (ar) (en) (fr)