Nicolás Maduro
Nicolás Maduro, (rođen 23. novembra 1962.) venecuelanski je političar, trenutni predsjednik Venecuele i bivši ministar vanjskih poslova u vladi Huga Cháveza.
| Nicolás Maduro | |
|---|---|
.jpeg) | |
| Predsjednik Venecuele | |
| Vrijeme na vlasti 19. april 2013 – | |
| Prethodnik | Hugo Chávez |
| Generalni sekretar Pokreta nesvrstanih | |
| Vrijeme na vlasti 17. septembar 2016 – 25. oktobar 2019. | |
| Prethodnik | Hasan Ruhani |
| Nasljednik | Ilham Aliyev |
| Rođenje | 23. novembar 1962. Caracas, Venecuela |
| Porodica | |
| Supruga | Cilia Flores |
| Vjera | Rimokatoličanstvo |
| Potpis |  |
Potiče iz ljevičarske porodice i kao sin vođe sindikata Maduro je započeo svoju političku karijeru kao predsjednik Unije studenata u srednjoj školi Jose Avalos u El Valle, radničkom dijelu na rubu Caracasa. Podaci pokazuju da nikada nije diplomirao, ali je bio zapamćen kao divna osoba spremna na ustupke. U tinejdžerskim godinama bio je entuzijast rock muzike, a Led Zeppelin je bio među njegovim omiljenim grupama; navodno je imao želju za karijerom u rock muzici. Umjesto toga, on se pridružio redovima Socijalističke lige i radio kao vozač autobusa za autobusno preduzeće iz Caracasa, gdje je krenuo očevim stopama i osnovao jedan od prvih nezvaničnih sindikata preduzeća u vrijeme kada su oni bili zabranjeni. Tokom ranih 1990-ih Maduro je postao član MBR-200, civilnog krila Chávezovog pobunjeničkog vojnog pokreta, koje je vodilo kampanju za oslobađanje Cháveza, koji je bio u zatvoru zbog predvođenja propalog državnog udara 1992. Maduro je počeo da se sve više uvezuje s drugim članovima rastućeg Chávista političkog pokreta i pomogaže u osnivanju Pokreta pete republike sa kojim se Chávez kandidirao za predsjednika 1998. Za to vrijeme je upoznao Ciliu Flores, koja je bila na čelu pravnog tima koji je oslobodio Cháveza 1994, a ona je kasnije je postala Madurova supruga. Flores trenutno obavlja dužnost državnog advokata. Nakon što je Chávez došao na vlast 1998 Madurov politički uspon je postao nezaustavljiv. 1999. je bio dio tima koji je izradio novi ustav i zatim je postao poslanik u Narodnoj skupštini sve do 2000, kada je prešao da predsjedava zakonodavnim tijelom. 2006. Chávez imenuje Madura za ministra vanjskih poslova, pozicija na kojoj je s vremena na vrijeme nastavio Chávezovu zapaljivu retoriku. Na regionalnom samitu 2007 je nazvao tadašnjeg američkog državnog sekretara, Condoleezu Rice, licemjerkom i izjavio je da se strahote koje su počinjene u Guantánamu nisu desile još od Hitlerovog vremena. Rice je kritikovala Chávezovu vladu zbog zatvaranja privatne TV stanice. Ali Maduro je također uspio da popravi inače zategnute odnose sa susjednom Kolumbijom. U oktobru 2012. Chávez ga je imenovao je za potpredsjednika neposredno prije njegovog odlaska na Kubu radi hitne operacije raka.
U decembru 2012. Chávez je dao podršku za Madura:
Moje čvrsto mišljenje, jasno kao pun mesec - neopozivo, apsolutno, konačno - je ... da izaberete Nicolása Madura za predsjednika", "To od srca od vas tražim. On je jedan od mladih lidera s najvećom sposobnošću da nastavi dalje, ako ja ne mognem.
Također, Madurov potencijalni rival, kao što je Diosdado Cabello, glasnogovornik parlamenta koja ima bliske veze sa vojskom, podržao je njegovu kandidaturu.
Madurova dužnost je bila da 5. marta 2013. objavi Venecuelancima da je njihov vođa preminuo, i on je organizirao sahranu pokojnog predsjednika. Tokom predsjedničke utrke on je tvrdio da ga je duh njegovog "oca" Cháveza posjetio u obliku ptice i da je prizvao drevnu plemensku magiju na njegove političke neprijatelje. Sa malom prednošću dobija izbore i proglašava političku, emocionalnu i duhovnu vezu sa svojim prethodnikom Hugom. Maduro je započeo postčavezovsku eru protjerivanjem američkih diplomata, optužujući ih da su "historijski neprijatelji" i da su otrovali predsjednika i nazvao je domaću opoziciju "fašistima" koji žele da podijele zemlju.[1]
Reference uredi
Vanjski linkovi uredi
Nicolás Maduro na Wikimedia Commonsu
