Natpis Mastana Bubanjića

Natpis Mastana Bubanjića nalazi se u stijeni u Donjoj Drežnici, grad Mostar. Proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. ^[1] Nacionalni spomenik čini kulturni krajolik sa natpisom u stijeni.

Lokacija

Dolina rijeke Drežanke, pritoke Neretve, duga je 21 km, i usječena je između Čabulje na jugu i Čvrsnice na sjeveru. Gusto naseljena je u nizu manjih seoskih grupa, koje generalno nazivaju se Donja i Gornja Drežnica. U Donjoj Drežnici, na lokalitetu Toplo, u stijeni uklesan je natpis vojvode Mastana Bubanjića. ^[2]

Historija

Područje oko rijeke Drežanke pripadalo je ranosrednjovjekovnoj župi Večenika – Večerić, koja je graničila sa župama Rama i Duvno.^[3] Raspadom župske cjeline Večenike, najranije nastaje Broćno, a zatim Blato. Ostatak teritorije se i dalje nazivao Večerić (Večenike) s tim što su se iz njega do početka 15. vijeka izdvajale i druge upravne jedinice: Planina, Polje i Drežnica. Iako malena prema broju stanovnika i površini koju zauzima, Drežnica je imala određenu upravno-političku autarhiju, upravo zbog svoje geografske izoliranosti.

Od 1325. godine područje je u sklopu banovine Bosne, kojom je upravljala loza Kotromanića. Od 1357, zajedno sa zapadnim Humom, pripalo je ugarskom kralju Ludoviku I, kao miraz njegove žene Elizabete, kćerke Stjepana Kotromanića. Nakon smrti kralja Ludovika, ovo područje je u okviru srednjovjekovne bosanske države u kom se zadržalo do 1463. godine.

U Donjoj Drežnici živio je vlasteoski rod Mesnovići, vojvoda Mastan Bubanjić sa svojim potomcima. Natpis Mastana Bubanjića može okvirno da se datira u vrijeme od 1356. do 1366. godine.

Osim sadržine natpisa u kom se pominju vojvoda Mastan i njegova dva sina Radoslav i Miroslav, mogu da se navedu još dva vjerodostojna pisana izvora o toj vlasteoskoj porodici. Prvi je dubrovačka knjiga o odlukama vijeća u kojoj je 28. maja 1381. godine zabilježena odluka o prijemu Mastanovog sina, kneza Radoslava, kao i njegovih sinova i sestrića iz Huma, u redove dubrovačkih građana. Drugi izvor, od 8. oktobra 1382. godine, jeste odluka donesena u Dubrovniku, kom se dozvoljava Radoslavu Mesnoviću da u gradu deponuje žito i med.

Opis

Kulturni predio obuhvata zaravnjeni prostor pored visoke stijene sa natpisom. Na više mjesta su pronađeni ostaci srednjovjekovnog naselja: tragovi kuća i podzida uz stijene, a u jednom pripećku i ognjište sa debljim slojem srednjovjekovne keramike. Ispred drugog pripećka i na padini prema obali Neretve nađeno je dosta fragmenata keramike iste vrste. Kuće su vjerovatno bile drvene, jednom stranom prislonjene uz stijene, pri čemu su u najvećoj mjeri korišćeni prirodni usjeci. Natpis je uklesan na gotovo vertikalnoj površini stijene. Zauzima površinu od 110 x 75 cm. Od zemlje je odignut oko 2 m. Pismo je bosanska ćirilica.

Transkripcija u cijelosti:

Va ime oca i s(i)na i s(ve)tago duha. Ase dvor' voevode M(a)sna i negoviju s(i)nu Radosl(a)va i Mirosl(a)va. Se pisa rab' b(o)ži i svetago D(i)mitrija u dni g(ospo)d(i)na krala ugarskoga Loiša i g(ospo)d(i)na bana bosan'skoga Tvr'tka. Tko bi to potr'l' da e proklet' oc(e)m' i s(i)nom' i s(ve)tim' d(u)hom'.^[4]