Josif Staljin

Josif Visarionovič Džugašvili Staljin (Gori, Gruzija, 21. decembar 1879[1] - Moskva, 5. mart 1953) bio je sovjetski političar i državnik, dugogodišnji vođa Sovjetskog Saveza.

Josif Staljin
იოსებ სტალინი
Иосиф Сталин
Stalin Full Image.jpg
Vođa Sovjetskog Saveza
Vrijeme na vlasti
3. april 19225. mart 1953.
Prethodnik Vladimir Lenjin
Nasljednik Nikita Hruščov
Rođenje (1878-12-08) 8. decembar 1878.
Gori, Rusko carstvo (danas: Gruzija)
Smrt 5. mart 1953(1953-03-05) (74 god.)
Kuncevo, SSSR (danas: Rusija)
Puno ime იოსებ ბესარიონის ძე ჯუღაშვილი
Ио́сиф Виссарио́нович Джугашви́ли Ста́лин
Josif Visarionovič Džugašvili Staljin
Nacionalnost Sovjet
Etnicitet Gruzijac
Politička stranka Komunistička partija SSSR
Supruga Jekaterina Svanidže (1906–1907)
Nadežda Alilujeva (1919–1932)
Djeca Jakov Džugašvili
Konstantin Kuzakov
Vasilij Džugašvili
Svetlana Alilujeva
Potpis Stalin Signature.svg

BiografijaUredi

Gruzijski revolucionarni markist, i kasnije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.). Rođen je 18. decembra 1879. godine u mjestu Gorikao sin postolara i bivšeg kmeta. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izopćen 1899. godine jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci.

KarijeraUredi

 
Staljin (desno) sa Vladimirom Lenjinom, septembar 1922.

Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Između 1902. i 1913. godine Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubistvo 1932. godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda, a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinovog dolaska u aprilu. Politiku saradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je odbacio.

Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i Lavom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu učestvovao i kao zapovjednik. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su milioni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačkog napada na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio sistema vladavine.

Drugi svjetski ratUredi

 
"Velika trojka": Staljin, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill na Teheranskoj konferenciji, novembar 1943.

Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa Zapadnim silama sklopio je 1938. sporazum s nacističkom Njemačkom. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez (1941.), o kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao Hitleru nego vlastitim obavještajcima i njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa. U vrijeme i nakon 2. svjetskog rata učestvovao je na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu, a koje su rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Evrope potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima sa Titom na čelu. To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u januaru 1953. godine naredio je hapšenja mnogim moskovskih doktora, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubistva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine 1930-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. marta spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.

ReferenceUredi

  1. ^ Kotkin 2014, str. 742, note 25. Starting in about 1920 Stalin gave a birth date of 21 December 1879, despite being born on 18 December 1878; na engleskom

Vanjski linkoviUredi

Stranačke/partijske dužnosti
Prethodno
Vladimir Lenjin
Vođa Sovjetskog Saveza
1922–1953
Poslije 
Nikita Hruščov