Hitlerov puč

Hitlerov puč (njem.: Hitlerputsch ili Hitler-Ludendorff-Putsch) je bio neuspješni pokušaj puča izveden od strane vođe Nacističke partije Adolfa Hitlera i između ostalih, generala iz Prvog svjetskog rata, Ericha Ludendorffa. Događaj se desio u noći sa 8. novembra na 9. novembar 1923. godine sa ciljem preuzimanja vlasti u njemačkom gradu Münchenu.

Minhenski Marienplatz tokom puča

Tokom puča, oko dvije hiljade ljudi marširalo je ka centru Minhenu, gdje su se suočili sa policijom, što je rezultiralo smrću 16 nacista i četiri policajca. U ovim sukobima ranjen je i sam Hitler.

Pokušaj puča nije uspio a njegovi učesnici su pohapšeni i suđeno im je. Adolf Hitler je osuđen na 5 godina zatvora.

Pozadina puča

Početkom 20. vijeka u mnogim većim njemačkim gradovima postojale su pivnice u kojima su se okupljale na stotine ili čak hiljade ljudi, družeći se uz pivo i sudjelujući u političkim i društvenim debatama. Takve pivnice su postale i mjesta političkih skupova. Jedna od najvećih u to doba u Minhenu bila je "Bürgerbräukeller" koja je i bila mjesto puča.

Versajski sporazum, kojim je okončan Prvi svjetski rat, je zvučao kao smrtni udarac narastajućoj njemačkoj moći i prestižu. Kao i mnogi Nijemci iz tog perioda, Hitler je smatrao da je taj ugovor svojevrsni udarac noža u leđa, posebno što se popularno mislilo da njemačka vojska nije poražena na bojnom polju.

Nakon rata, Hitler je ostao u vojnoj službi u Minhenu. U tom periodu je posjećivao razne kurseve o "nacionalnom razmišljanju". Pod instrukcijom Karl Mayra, Hitler se infiltrirao u njemačku radničku partiju (DAP). Po ulasku u stranku preuzima političko vodstvo nad jednim brojem bavarskih "patriotskih udruženja" nazvanih Kampfbund.

Puč

Odeonsplatz u Munichu 9. novembra

Pokušaj puča je izveden po uzoru na Musolinijev uspješni Marš na Rim koji se odigrao od 22. do 29. oktobra 1922. godine. Hitler i njegovi saradnici su planirali koristiti Minhen kao bazu u svojoj borbi protiv vlade njemačke Vajmarske Republike. Međutim, prilike su bile drugačije u odnosu na one u Italiji. Hitler je došao do informacije da Kahr traži priliku da preuzme kontrolu nad njim te da nije bio spreman da deluje protiv vlade u Berlinu. Hitler je želio da iskoristi kritičan trenutak za uspješnu agitaciju i podršku.

Odlučio je da uzme stvar u svoje ruke. Hitler je zajedno sa velikim odredom SA, marširao na Bürgerbräukeller, gdje je Kahr držao govor pred oko 3.000 ljudi.

Tokom hladne, tamne večeri, 600 pripadnika SA jedinica su okružili pivnicu i postavili mitraljez ispred ulaza u dvoranu. Hitlera je, okružen svojim saradnicima: Hermann Göring, Alfred Rosenberg, Rudolf Hess, Ernst Hanfstaengl, Ulrich Graf, Johann Aigner, Adolf Lenk, Max Amann, Max Erwin von Scheubner-Richter, Wilhelm Adam i drugima (njih ukupno oko 20) upao kroz gužve u gledalište. U nemogućnosti da se njegov glas čuje iznad gomile, Hitler je pucao u strop i skočivši na stolicu povikao: "Izbila je nacionalna revolucija. U dvorani se nalazi 600 ljudi i niko ne smije da izađe!.." Naglasio je da je Bavarska vlada svrgnuta i proglasio je formiranje nove vlade sa Ludendorffom na čelu.

Hitler je potom u pratnji Hessa, Lenka i Grafa, naredio Kahu, Seisseru, i Lossowu, držeći ih na nišanu, da pređu u susjednu prostoriju i tražio od istih da podrže puč. Hitler nije dobio podršku moleći Kahra da prihvati poziciju Regenta Bavarske na šta je Kahn odgovorio da to nikako ne može prihvatiti s obzirom na koji je način izveden iz dvorane.

Heinz Pernet, Johann Aigner i Scheubner-Richte su poslani da prihvate generala Ludendorfa, čiji bi prestiž i slava dali svojevrsni kredibilitet nacistima. Hitler je telefonirao Ernstu Remu, koji je čekao sa grupom pripadnika SA u Löwenbräukelleru, drugoj pivnici, i naredio mu da zauzme ključne zgrade u gradu. Istovremeno, učesnici zavjere pod vodstvom Gerharda Rossbacha su mobilisali studente obližnje Oficirske pešadijske škole sa ciljem zauzimanja drugih ciljeve.

Hitlera je iritirao Kahr te je pozvao Ernsta Pöhnera, Friedricha Weber i Hermanna Kriebela da stanu do njega a on se vratio u gledalište okružen Rudolfom Hessom i Adolfom Lenkom. Nadovezao se na govor Göringa i izjavio da poduzeta akcija nije bila usmjerena protiv policije i vojske već protiv ... Berlinske jevrejske vlade i kriminalaca iz novembra 1918. godine". Dr. Karl Alexander von Mueller, profesor moderne historije i političkih nauka na Univerzitetu u Minhenu i pristalica Kahra, bio je očevidac. On je objavio:

Ne mogu se sjetiti u cijelom svom životu takve promjene stava u samo nekoliko minuta, gotovo u nekoliko sekundi ... Hitler ih je okrenuo naopako, kao kad izvrčete rukavicu iznutra, sa nekoliko rečenica. Bilo je nešto u tome skoro kao hokus-pokus ili magija.

Nacisti koji su učestvovali u pokušaju da preuzmu vlast tokom puča 1923. godine

Hitler se vratio u predvorje gdje gdje su bili trijumviri (Kah, Seisser i Lossow) pokušavajući da ih ubijedu za podršku. Na povratku, naredio je Geringu i Hessu da Eugena von Knillinga i još sedam članova bavarske vlade stave u pritvor.

Tokom Hitlerovog govora, Pöhner, Weber i Kriebel su pokušavali da smire situaciju. Atmosfera u dvorani je postala lakša. Ludendorff se pojavio malo prije 21:00 i također ušao u predvorje gdje je pokušao ubijediti Lossowa i Seissera, pozivajući na njihov osjećaj dužnosti. Na kraju je jedan od trijumviratu pristao.

Hitler, Ludendorf i ostali su se vratili u pivnicu, održali govor i međusobno se rukovali. Prisutnima je tada dozvoljeno da napuste dvoranu. Međutim, napravivši taktičku grešku, Hitler je odlučio da napusti pivnicu ubrzo nakon toga kako bi se pozabavio krizom na drugim mjestima. Oko 22:30, Ludendorf je pustio Kahra i njegove saradnike.

Posljedice

Mada Hitler nije uspio da ispuni svoje proklamovane ciljeve ovaj događaj je predstavljao prvo veliko istupanje nacista u javnosti, kao i veliki medijski uspjeh. U periodu služenja zatvorske kazne, Hitler je napisao knjigu Moja borba. Puč je također promijenio Hitlerov stav prema nasilnoj revoluciji kao sredstvu za sticanje moći. Od tada je smatrao da, u cilju osvajanja srca Nijemaca, mora sve da radi legalno i po propisima, jer Nijemci očigledno nisu blagonaklono gledali na nepoštovanje pravila. Odlučio je da u tom smislu djeluje sa ciljem da ga njemački narod izabere na zakonit način.

Bibliografija

• John Dornberg, Munich 1923, The Story of Hitler's First Grab for Power, Harper & Row Publishers, NY, 1982.
• Louis Leo Snyder, Hitler and Nazism, Franklin Watts, Inc., NY, 1961.
• David Clay Large, Where Ghosts Walked, Munich's Road to the Third Reich, W.W. Norton & Co., 1997.