Grčki primordijalni bogovi

U grčkoj mitologiji, Primordijalni bogovi su prva generacija bogova i boginja. Ova božanstva su predstavljala fundamentalne sile i fizičke temelje svijeta i uglavnom nisu bila aktivno obožavana, jer im, uglavnom, nisu bila data ljudska svojstva; umjesto toga bili su personifikacije mjesta ili apstraktnih koncepata.

Hesiod, u svojoj Teogoniji, smatra da su prva bića (poslije Haosa) Geje, Tartara, Erosa, Erebusa, Hemere i Nikte, Geja i Uran rodili Titane i Kiklope. Titani Kron i Reja su potom iznjedrili generaciju Olimpijaca, Zeusa, Posejdona, Hada, Hestije, Here i Demetre, koji su zbacili Titane, a vladavina Zeusa je označila kraj perioda ratovanja i uzurpacije među bogovima.

Hesiodova primordijalna genealogija uredi

Hesiodova Teogonija, (oko 700. p. n. e.) koja bi se mogla smatrati "standardnim" mitom o stvaranju grčke mitologije,[1] priča o nastanku bogova. Nakon što je prizvao Muze (II.1–116), Hesiod govori o generaciji prva četiri primordijalna božanstva:

"Prvo je nastao Haos, ali slijedeći... Zemlja... i zatamnjeni Tartar u dubini... Zemlje, i Eros..."[2]

Prema Hesiodu, sljedeći primordijalni bogovi koji će nastati su:

Prva generacija bogova uredi

  • Ereb - vječna tama.
  • Nikta - tamna noć, kćer Haosa ili je sama nastala.
  • Eter - vječno svjetlo, čist zrak.
  • Hemera - svijetli dan.
  • Kron - vrijeme.
  • Eros - spajatelj, ljubav, požuda, prvorođeni.
  • Geja - Majka Zemlja, majka bogova i ljudi, Velika majka.
  • Tartar – bog i podzemlje istovremeno, Gejina utroba.
  • Uran - zvjezdano nebo, Gejin prvi sin i muž.
  • Pont - dubine mora i planinski vrhunci, Gejino dijete.

Tumačenje primordijalnih božanstava uredi

Naučnici osporavaju značenje primordialnih božanstava u pjesmama Homera i Hesioda.[7] Budući da Primordijali rađaju Titane, a Titani rađaju Olimpske bogove, jedan od načina tumačenja iskonskih bogova je kao najdublja i najosnovnija priroda kosmosa.

Na primjer, Jenny Strauss Clay tvrdi da se Homerova poetska vizija usredsređuje na vladavinu Zeusa, ali da je Hesiodova vizija praiskona stavila Zeusa i Olimpijce u kontekst.[8] Isto tako, Vernant tvrdi da je olimpski panteon "sistem klasifikacije, poseban način uređenja i konceptualizacije svemira razlikovanjem različitih tipova moći i sila unutar njega."[9] Ali čak i prije olimpskog panteona bili su Titani i Primordijalni bogovi. Homer aludira na burniju prošlost prije nego što je Zeus bio neprikosnoveni Kralj i Otac.[10]Mitchell Miller tvrdi da prva četiri Primordijalna božanstva nastaju u veoma značajnom odnosu. On tvrdi da Haos predstavlja diferencijaciju, budući da Haos razlikuje (odvaja, dijeli) Tartar i Zemlju.[11] Iako je Haos "prije svega" za Hesioda, Miller tvrdi da Tartar predstavlja primat nediferenciranog ili neograničenog. Pošto je nediferencijacija nezamisliva, Haos je "prvi od svega" po tome što je on prvo zamislivo biće. Na taj način, Haos (princip podjele) je prirodna suprotnost Erosu (princip ujedinjenja). Zemlja (svjetlo, dan, buđenje, život) je prirodna suprotnost Tartaru (tama, noć, san, smrt). Ovo četvero su roditelji svih ostalih Titana.

Reference uredi

  1. ^ Hard, str. 21.
  2. ^ Hesiod, Theogony, 116.
  3. ^ Hesiod, Theogony, 123.
  4. ^ Hesiod, Theogony, 124.
  5. ^ Hesiod, Theogony, 126.
  6. ^ Hesiod, Theogony, 132.
  7. ^ Nagy, Gregory (1. 1. 1992). Greek Mythology and Poetics. Cornell University Press. ISBN 978-0801480485.
  8. ^ Clay, Jenny Strauss (26. 5. 2006). The Politics of Olympus: Form and Meaning in the Major Homeric Hymns (2 izd.). London, UK: Bristol Classical Press. str. 9. ISBN 9781853996924.
  9. ^ Vernant, Jean Pierre (1. 1. 1980). Myth and Society in Ancient Greece. Harvester Press. ISBN 9780855279837.
  10. ^ "The Internet Classics Archive | The Iliad by Homer". classics.mit.edu. str. Book I (396–406), Book VIII (477–83). Arhivirano s originala, 14. 7. 2011. Pristupljeno 21. 1. 2016.
  11. ^ Miller, Mitchell (oktobar 2001). "'First of all': On the Semantics and Ethics of Hesiod's Cosmogony - Mitchell Miller - Ancient Philosophy (Philosophy Documentation Center)". Ancient Philosophy. 21 (2): 251–276. doi:10.5840/ancientphil200121244. Pristupljeno 21. 1. 2016.