Genocid nad Armenima

sistematsko ubijanje Armena koji su boravili u Osmanlijskom Carstvu

Genocid nad Armenima bio je sistematsko uništavanje armenskog naroda i identiteta u Osmanskom Carstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Predvođen vladajućim Komitetom unije i napretka (KUN), proveden je prvenstveno masovnim raseljavanjima i ubistvima približno milion Armena tokom marševa smrti u sirijsku pustinju i prisilnom islamizacijom ostalih, uglavnom žena i djece.

April 1915.

Na tim područjima nestao je zapadnoarmenski jezik, jedan od dva standardizirana oblika modernog armenskog jezika. Politički krugovi u Turskoj događaj nazivaju "masakr nad Armenima" i osporavaju termin "genocid".

Prvi pokolj nad Armenima

uredi
 
Spomen-obilježje na armenski genocid na jerevanskom brdu Cicernakaberd

Godine 1890. je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 miliona Armena, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke crkve ili Armenske apostolske crkve. Rusko Carstvo podržavalo je Armene u njihovim zahtjevima za autonomiju jer je željelo oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, Abdul-Hamid je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.

Osmanska vlada potakla je protivarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armena, pa su Armeni zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. hiljade Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije armenski revolucionari zauzeli su osmansku banku u Istanbulu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi Turaka pobili su 50.000 Armena.

Drugi pokolj nad Armenima

uredi

Rusko i Osmansko Carstvo ušli su u Prvi svjetski rat kao neprijatelji. Osmanlije su Armene smatrali petom kolonom na strani Rusije. U februaru 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armene u blizini fronta potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. aprila su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhapšeni i pobijeni armenski intelektualci.

Ukupno je tako izginulo približno milion i po ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili zapadnu Evropu, Sjevernu Ameriku i Australiju.

Te rane nisu potpuno zacijelile i još utječu na odnose između između Armenije i Turske. Zvanična Turska ne slaže se s terminom "genocid" i tvrdi da su samo neki zapovjednici "otišli malo predaleko", dok veliki broj evropskih država, a posebno Armenija, tvrdi da su ti događaji bili planirani i da se mogu nazvati samo genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu kasnije i Evropski parlament. Neke armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovini 20. vijeka terorističkim napadima neuspješno su pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.

Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkog ambasadora) nego mlakim protestima ambasadora.

Spomen-park u Jerevanu

uredi

Kad je 1965. obilježavana 50. godišnjica genocida, javila se zamisao o postavljanju spomenika, koji je po nacrtima arhitekata Kalašjana i Mkrčjana dvije godine kasnije postavljen na brdu Cicernakaberd nad klancem rijeke Hrazdan. Obelisk visok 44 m simbolizira preporod Armena, a 12 blokova postavljenih u krug predstavlja 12 izgubljenih pokrajina na području današnje Turske. Unutar tog kruga gori vječna vatra. Od spomenika vodi park sa zidom dugim 100 m na kojem pišu imena krajeva za koje se zna da su u njima počinjeni pokolji. Na kraju tog parka 1995. otvoren je mali muzej s osnovnim podacima o događajima, kao i fotografijama njemačkih fotografa (turskih saveznika u Prvom svjetskom ratu) i publikacija o genocidu na raznim jezicima. Pokraj muzeja je prostor gdje strani državnici sade spomen-drveće.

Obilježavanje

uredi

Armeni svake godine obilježavaju dan genocida brojnim manifestacijama. Godinama pokušavaju navesti Tursku na priznavanje ovog događaja. Naprimjer, za 90. godišnjicu na armenskim TV-kanalima moglo se vidjeti kako su u Jerevanu stotine hiljada ljudi obišle memorijal te su oko vječne vatre postavili zid napravljen od cvijeća, slažući cvjetove, viši od 1 m i dug stotinjak metara. Istovremeno, u Los Angelesu, gdje živi velik broj Armena, u kolonama su protestirali uz transparente.

Britanski izvori govore o mogućih milion žrtava, dok, s druge strane, turski historičari govore o "nekoliko stotina hiljada" koji su stradali "u građanskom ratu u kojem je bilo žrtava na obje strane."

Vanjski linkovi

uredi