Frederick Banting

Sir Frederick Grant Banting KBE, MC, FRS, FRSC[1] ( 14. novembar 1891. – 21. februar 1941) bio je kanadski medicinski istraživač, ljekar i slikar. Najpoznatiji je po otkriću inzulina (zajedno sa Johnom Macleodom) i njegovog terapeutskog učinka.[2] Dobitnik je Nobelove nagrade za medicinu 1923. godine zajedno sa John James Richard Macleodom.[3] Banting je počasti i novac od nagrade podijelio sa svojim kolegom dr. Charlesom Bestom. Sa 32 godine koliko je imao u momentu kada je dobio Nobelovu nagradu, najmlađi je dobitnik Nobelove nagrade na polju fiziologije i medicine.[4] 1923. godine Vlada Kanade odobrila je Bantingu doživotna sredstva za nastavak njegovog rada i istraživanja.[5] Tadašnji kralj Ujedinjenog Kraljevstva i britanskih prekomorskih dominiona, te car Indije George V odlikovao ga je ordenom viteza.[6]

Frederick Banting
Rođenje (1891-11-14) 14. novembar 1891.
Alliston, Ontario, Kanada
Smrt21. februar 1941(1941-02-21) (49 godina)
Musgrave Harbour, Dominion of Newfoundland
DržavljanstvoKanadsko
NarodnostKanađanin
PoljeMedicina
Alma materUniverzitet u Torontu
Poznat(a) popo otkriću inzulina (zajedno sa Johnom Macleodom)
Istaknute nagradeNobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu (1923)
Medalja Flavelle

Rani period uredi

 
Pogled na farmu Bantingovih. Lokacija je sačuvana Zakonom o naslijeđu Ontarija, s plaketom Savezne vlade koja odaje priznanje Bantingu

Rođen je 14. novembra 1891. godine na jednoj farmi u blizini Allistona, u kanadskoj provinciji Ontario. Bio je najmlađe od petoro djece roditelja Williama Thompsona i Margarete Grant. Nakon srednje škole 1910. upisuje Victoria College, koji djeluje u sklopu Univerziteta u Torontu. Nakon što nije uspio završiti prvu godinu prebacuje se na medicinski odsjek te 1912. započine studij medicine. 16. augusta 1914. neuspješno se prijavljuje u vojsku a zatim ponovo i u oktobru, ali je odbijen zbog lošeg vida. Ipak se priključuje vojsci 1915. i prolazi ljetnu obuku prije povratka na studij. S obzirom na ratno stanje i potrebe za većim brojem ljekara, studij je proveden po ubrzanom postupku tako da diplomira medicinu decembra 1916. a dan nakon toga prijavljuje se za vojnu dužnost ljekara. Ranjen je u bitci kod Cambraija 1918. godine. Dobitnik je Vojnog krsta za herojstvo 1919. godine. Godine 1918. dobio je licencu za medicinu, hirurgiju i akušerstvo od Kraljevskog koledžu ljekara u Londonu.

Nakon rata vraća se u Kanadu, u Toronto i završava specijalizaciju za hirurgiju. Studirao je ortopedsku medicinu u periodu od 1919. do 1920.

Medicinsko istraživanje uredi

Izolovanje inzulina uredi

 
Charles H. Best i Banting, negdje oko 1924. godine

Članak koji je Frederick jedne prilike pročitao o gušterači pobudio je njegov interes za dijabetes. Imao je obavezu da 1. novembra 1920. godine održi predavanje o toj temi tokom jednog od svojih predavanja na Univerzitetu u Zapadnom Ontariju. U pripremi za to predavanje pročitao je neke od izvještaja naučnika i istraživača koji su proučavali predmetnu oblast. Neki od njih su sugerisali da je dijabetes posljedica nedostatka proteinskog hormona kojeg luče Langerhansova ostrvca u gušterači. Schafer je nazvao ovaj navodni hormon inzulin. Smatra se da hormon kontroliše metabolizam šećera a nedostatak u funkcionisanju ovog hormona dovodi do povećanja nivoa šećera u krvi koji se zatim izlučuje urinom. Pokušaji da se inzulin izoluje iz ćelija gušterače nisu bili uspješni, vjerovatno zbog uništenja inzulina proteolizom enzima gušterače. Izazov se sastojao u pronalasku načina izolovanja inzulina iz gušterače prije njegovog uništenja.

Moses Barron je 1920. objavio članak u kojem je opisao eksperimentalno zatvaranje glavnog gušteračnog voda ligaturom. To je dalje uticalo na Bantingovo razmišljanje. Navedeni postupak je doveo do pogoršanja ćelija gušterače koje luče tripsin koji razlaže inzulin, ali su Langerhansova ostrva ostala netaknuta. Banting je zaključio da će ova procedura uništiti ćelije koje luče tripsin, ali ne i insulin. Jednom kada odumru ćelije koje izlučuju tripsin inzulin se mogao izolovati iz Langerhansovih ostrva. O tom pristupu razgovarao sa J. J. R. Macleodom, profesorom fiziologije na Univerzitetu u Torontu. Macleod je obezbjedio stvari za eksperiment i pomoć jednog od njegovih studenata, Charlesa Besta. Banting i Best, uz pomoć biohemičara Jamesa Collipa, započeli su proizvodnju inzulina na taj način.

Kako su eksperimenti nastavljeni, tražene količine inzulina nisu se mogle dobiti samo izvođenjem operacija na živim psima kako se do tada radilo. U narednom periodu eksperimenti su se proširili i na proizvodnju inzulina iz gušterače teladi ali je u narednom periodu način dobivanja inzulina iz gušterače svinje i goveda ostao primarni komercijalni izvori inzulina sve do kraja 20. vijeka kada se počeo proizvoditi na osnovu genetski modificiranih bakterija. U proljeće 1922. godine, Banting je osnovao privatnu praksu u Torontu i počeo liječiti dijabetičare. Njegov prvi američki pacijent bila je Elizabeth Hughes Gossett, kćer američkog državnog sekretara Charlesa Evans Hughesa.

Porodični život uredi

Interes za slikarstvo Banting je razvio tokom perioda od 1921. godine, dok je još bio u Londonu, u Ontariju. Neki od njegovih prvih djela su napravljeni na poleđini kartona u kojem su njegove košulje dopremane iz čistionica. Sprijateljio se članovima Grupe sedam A.Y. Jacksonom i Lawrenom Harrisom.

Banting se dva puta ženio. Njegov prvi brak bio je s Marion Robertson 1924 s kojom je imao jedno dijete, Williama (rođen 1929). Razveli su se 1932. godine a Banting se oženio s Henriettom Ball 1937. godine.

U februaru 1941, Banting je preminuo od rana zadobijenih usljed sudara Lockheeda L-14 Super Electre i Hudson Lockheeda u kojem je Banting bio putnika a koji se desio u Musgrave Harbouru, u Newfoundlandu. Prema Mackeyu, jedinom preživjelom, Banting je umro od ozljeda sljedećeg dana.

Sahranjen je na groblju Mount Pleasant u Torontu.

Nagrade i počasti uredi

Prije dodjele Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 1923. godine Banting je primio nagradu Reeve na Univerzitetu u Torontu (1922). Godine 1923. kanadski parlament mu je odobrio doživotnu godišnju rentu od 7.500 dolara. Bio je član brojnih medicinskih akademija i društava u Kanadi i inostranstvu, uključujući britanske i američke fiziološke organizacije i Američko farmakološko društvo. 1934. godine dodijeljen mu je Orden Reda Britanskog Carstva (KBE) te je postao i aktivni potpredsjednik Udruženja za dijabetičare. U maju 1935. izabran je za člana Kraljevskog društva.[1][7][8] Godine 2004. Banting je proglašem članom američke Nacionalne dvorane slavnih izumitelja.

Dodijeljeni su mu počasni doktorati iz različitih oblasti na različitim univerzitetima, između ostalih:

Reference uredi

  1. ^ a b Best, C. H. (1. 11. 1942). "Frederick Grant Banting 1891–1941". Obituary Notices of Fellows of the Royal Society. 4 (11): 20–26. doi:10.1098/rsbm.1942.0003.
  2. ^ "Frederick Grant Banting (1891–1941) Codiscoverer of Insulin". Journal of the American Medical Association. 198 (6): 660–61. 1966. doi:10.1001/jama.1966.03110190142041.
  3. ^ "Frederick G. Banting - Facts". NobelPrize.org. Nobel Media AB. Pristupljeno 26. 9. 2013.
  4. ^ "Nobel Laureates by Age". Nobelprize.org. Nobel Media AB. Pristupljeno 6. 2. 2019.
  5. ^ Toronto Daily Star (28. 6. 1923). "Canada rewards Banting's service. Young physician will receive $7,500 yearly from federal treasury". University of Toronto Libraries.
  6. ^ Order of the British Empire (4. 6. 1934). "Certificate granting F. G. Banting the title of K. B. E." University of Toronto Libraries.
  7. ^ "List of Fellows of the Royal Society 1660 – 2007" (PDF). Royal Society. juli 2007. Pristupljeno 14. 2. 2019.
  8. ^ "Banting, Sir Frederick Grant". Plarr's Lives of the Fellows Online. Pristupljeno 14. 2. 2019.
  9. ^ "Honorary Degrees Awarded, 1881–present" (PDF). University of Western Ontario. str. 30. Pristupljeno 29. 7. 2015.
  10. ^ a b c d e f "Banting, Frederick Grant, Sir, Papers" (PDF). Library.utoronto.ca. Arhivirano s originala (PDF), 14. 3. 2012. Pristupljeno 29. 7. 2015.
  11. ^ "Nobel Prize.Org". Pristupljeno 14. 11. 2016.
  12. ^ "McGill University Honorary Degree Recipients" (PDF). McGill University. Pristupljeno 29. 7. 2015.[trajno mrtav link]