Claudio Merulo (Correggio, 4. aprila 1533 - Parma, 4. maja 1604), bio je italijanski kompozitor, izdavač i svirač na orguljama iz vremena kasne renesanse. Bio je najpoznatiji po svojoj inovativnoj muzici za orgulje i po svojoj orkestarskoj muzici koju je komponovao u venecijanskom višehorskom stilu. Njegovo pravo ime je bilo Claudio Merlotti, a on sam je latinizirao svoje prezime (koje znači crna ptičica) kada je postao poznat u venecijanskim kulturnim krugovima. Bio je smatran za najboljeg orguljaša svog vremena koji je bio glavni primjer orguljaškog sviranja u vrijeme kasne renesanse. Ovo će kasnije biti glavni izvor za razvoj baroknog orguljaškog stila.[1]

Claudio Merulo
Rođenje4. april 1533.
Correggio
Smrt4. maj 1604.
Parma
EraKasna Italijanska Renesansa

Biografija uredi

Malo se zna o njegovom ranom životu osim da je studirao u svom rodnom gradu Correggio s francuskim iseljenikom, kompozitorom i nastavnikom Tuttovale Menonom, slavnim madrigalistom koji je radio na dvoru u Ferrari. Studirao je sa orguljašem Girolamom Donatom, a vjeruje i da je studirao sa Gioseffom Zarlinom u Bazilici svetog Marka u Veneciji.

21. oktobra 1556. godine potpisuje svoj prvi petogodišnji ugovor i biva postavljen za orguljaša u staroj katedrali (Duomo Vecchio) u gradu Brescia.[1] Tu nije dugo ostao kao crkveni orguljaš, jer se već naredne godine prebacio da bude drugi orguljaš u Bazilici svetog Marka u Veneciji. Ubrzo nakon toga biva postavljen na mjesto prvog orguljaša u istoj crkvi gdje nasljeđuje dotadašnjeg orguljaša Annibalea Padovana. U natječaju za to radno mesto uspio je da pobijedi i tada poznatog kompozitora Venecijanske škole i orguljaša Andrea Gabrielija koji postaje drugi orguljaš u toj istoj crkvi. [2] Njegov ugled kao sjajni orguljaš brzo se proširio, a ubrzo zatim pokreće seriju nedjeljnih popodnevnih koncerata u bazilici. Bio je visoko cijenjen od strane crkve i venecijanskog Dužda, koji ga je nagrađivo sa redovnim povećanjima plate. Na ovom radnom mjestu je ostao skoro 30 godina gdje je uspostavio poslove štampanja i objavljivanja muzike. Objavljivao je štampana izdanja svoje muzike kao i knjige madrigala Philippea Verdelota, Costanza Feste i drugih poznatih kompozitora tog vremena. Bilo mu je povjereno da komponuje muziku za neke od najvažnijih događaja svog vremena, među kojima su proslava tokom državne posjete Henrika III, kralja Francuske 1574. godine i vjenčanja Francesca I de Medicia i Biance Cappello u Firenci 1589. godine. Godine 1584. godine iznenada napušta Veneciju i odlazi da radi kao orguljaš na dvoru Alessandra Farnesea, vojvode od Parme. Tri godine kasnije preuzima još jedan dodatni posao svirajući kao crkveni orguljaš u katedrali u Mantovi, a od 1591. godine radi i kod bogate porodice Steccata. Nakon prvih oštrih bolova koje je primijetio 25. aprila u donjem dijelu trbuha, Claudio Merulo je preminuo poslije desetak dana 4. maja 1604. godine. Bio je sahranjen u katedrali u gradu Parma odmah pored kompozitora Cipriana de Rore uz sve državne počasti. [1]

Muzičko naslijeđe i stil uredi

Claudio Merulo je bio poznat po svojim orguljaškim sposobnostima u cijeloj Italiji, te je uveliko smatran za najboljeg svirača u svoje vrijeme.[1] Većina njegovih muzičkih djela bila su objavljena posthumno ili nakon dovoljno dugog razdoblja poslije njihovog komponovanja čineći svrstavanje različitih stilskih inovacija u tim djelima veoma teškim poduhvatom.

Još uvijek se dovoljno ne zna o vokalnim radovima Claudija Merula, te je veoma moguće da ga ona svojim kvalitetom svrstavaju rame uz rame sa ostalim velikim venecijanskim majstorima sakralne vokalne polifonije. Napisao je mise i motete koje je komponovao u venecijanskom višehorskom stilu. Njegova četiri toma madrigala (objavljeni 1566-1604) uklapaju se u norme komponovanja ove vrste muzike u to vrijeme. Također, Merulo je napisao canzone i mise za orgulje, nekoliko vlastitih instrumentalnih djela i intermeca.[2]

Bio je uzor u razvoju instrumentalne muzike tokom kasne renesanse, te je razvio vlastiti stil na klavijaturi, zasnivajući svoje melodije na vokalnoj muzici. Izmislio je nove pristupe u uljepšavanju melodija podižući njihov kvalitet od (u to vrijeme) skupa mehaničkih i predvidljivih formula prilikom izvođenja mnogih umjetničkih djela na klavijaturi. On je čak koristio ranije zapisane muzičke ukrase, izgrađujući na taj način muzičko djelo kroz ponavljanje jednog ukrasa posebno osmišljenog za određeno muzičko djelo, dodajući jedinstvo svemu tome. Claudio Merulo je gradio svoja muzička djela na naizmjeničnoj upotrebi polifonije s orguljaškim prijelazima, dajući time dojam improvizacije i koristeći priliku za pokazivanje virtuoznosti tokom koncertnih izvedbi. Ovaj virtuozni duh je bio prilično neobičan u njegovo vrijeme. Veoma brzi orguljaški prijelazi jedne ruke bili su praćeni akordima druge ruke. Također, on je koristio slobodno sazvučje (disonancu) ponekad ignorišući pravila vođenja višeglasnih melodija, kao i druge efekte koji su ponekad zapanjujuće najavljivali raspoloženja Romantizma. Njegove inovacije su bile glavni izvor razvoja orguljaškog stila u vrijeme baroka.[1]

Djela uredi

  • Ricercari d'intavolatura d'organo, Knjiga 1:
Ricercar del primo tuono
Ricercar del secondo tuono
Ricercar del terzo tuono
Ricercar del quarto tuono
Ricercar del settimo tuono
Ricercar dell'ottavo tuono
Ricercar dell'undecimo tuno
Ricercar dell duodecimo tuono
  • Toccata del terzo tuono iz Il Transilvano
  • Toccate d'intavolatura d'organo, Knjiga 2:
Toccata prima
Toccata seconda
Toccata terza
Toccata quarta
Toccata quinta
Toccata sesta
Toccata settima
Toccata ottava
Toccata nona
Toccata decima
  • Toccate d'intavolatura d'organo, Knjiga 1:
Toccata prima
Toccata seconda
Toccata terza
Toccata quarta
Toccata quinta
Toccata sesta
Toccata settima
Toccata ottava
Toccata nona
Toccata decima
  • Canzoni d'intavolatura d'organo fatte alla francese, Knjiga 1
La Benvenuta
La Bovia
La Cortese
La Gratiosa
La Leonora
La Rolanda
La Zambeccara
L'Alberagata

.Petit Jacquet

  • Canzoni d'intavolatura d'organo fatte alla francese, Knjiga 2:
La Ironica
La Jolette
La Pazza
La Palma
La Pargoletta
La Rosa
La Radivila
La Seula
La Scarampa
L'Arconadia
Petite Camusette
  • Canzoni d'intavolatura d'organo fatte alla francese, Knjiga 3:
Content
Languissans
Onques amour
Susanne un jour

Reference uredi

  1. ^ a b c d e "Claudio Merulo, biografija". allmusic.com. Pristupljeno 9. 7. 2016.
  2. ^ a b "Claudio Merulo, facts". biography.yourdictionary.com. Pristupljeno 17. 7. 2016.

Vanjski linkovi uredi