Otvori glavni meni

Cijanidi su soli i ostali hemijski spojevi cijanovodične kiseline (HCN). U organskoj hemiji, cijanidi se opisuju općom formulom R-C≡N. Ime cijanid potiče od grčke riječi κυανός (kianos = plav), a odnosi se na spoj željezo(III)heksacijanoferat(II) (prusko plavo), koji je veoma postojan pigment prepoznatljive plave boje.[1][2][3][4]

Cijanid
Cyanide-ion-3D-vdW.png
Općenito
Hemijski spoj Cijanid
Druga imena 2
Molekularna formula CN
SMILES [C-]#N
InChI 1S/CN/c1-2/q-1
Osobine1
Rizičnost
NFPA 704
NFPA 704.svg
0
0
0
 
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.

Cijanid je svaki hemijski spoj koji sadrži monovalentnu kombiniranu grupu CN. Ova grupa je poznata kao cijano grupa, a sadrži ugljikov trostruko vezani atom, koji je vezan sa dušikovim atomom.[5]

NomenklaturaUredi

Jednostavni spojeviUredi

Sve alkalne i zemnoalkalne soli cijanida su pretežno lahko rastvorljive u vodi, kao što je kalij-cijanid (cijankalij). Reakcija ove soli sa stomačnom kiselinom može se opisati jednačinom:

KCN + HCl → HCN + KCl

Cijankalij je važan sastojak galvanskih rastvora.

Kompleksni spojeviUredi

Cijanidni anion je veoma reaktivan i stvara stabilne veze sa metalima, kao što je željezo. U mnogim slučajevima, reakcijom nastaje novi anion koji je sastavljn od jednog dijela metala i obično 4 ili 6 dijelova cijanida. U centru ovakvog spoja je metal, okružen cijano-grupama (naprimjer: [Fe(CN)6]4-). Ovakvi spojevi spadaju u red kompleksnih spojeva. Sa kationima oni mogu stvarati soli (naprimjer: K4[Fe(CN)6], kalijheksacijanoferat(II)). U mnogim kompleksnim spojevima cijanid je toliko jako vezan, da gubi svoju reaktivnost. Dobar primjer je cijanovodična kiselina, koja se neutralizira pažljivim dodavanjem razblažene vruće sumporne kiseline. Koncentrirana sumporna kiselina ne može postići ovaj učinak.

OtrovnostUredi

Mnogi spojevi cijanida su veoma otrovni, ali mnoga i nisu. Pigment prusko plavo, sa približnom formulom Fe7(CN)18, upotrebljava se u štamparstvu i kao protivotrov nakon trovanja talijem i cezijem-137. Najopasniji cijanidi su cijanovodična kiselina (HCN) i njene soli, kao što su kalij-cijanid (KCN) i natrij-cijanid (NaCN).

Mehanizam trovanja cijanidom se zasniva na inhibiciji enzima citohrom c oksidaze u ćelijskom transportnom lancu elektrona (ćelijsko disanje). Mogući protivotrovi su: 4-dimetilaminofenol-hidrohlorid, natrij-tiosulfat, vitamin B12, amilnitrit.

Historijski gledano, cijanidi su često upotrebljavani i kao otrovi u mnogim slučajevima namjernog trovanja. Najpoznatija je primjena u masovnim nacističkim ubistvima tokom Holokausta. Iskorišten je za ubistvo Grigorija Rasputina kao i u samoubistvu Adolfa Hitlera i njegovih saradnika.

ReferenceUredi

  1. ^ Atkins P., de Paula J. (2006): Physical chemistry, 8th Ed. W. H. Freeman, San Francisco, ISBN 0-7167-8759-8
  2. ^ Whitten K.W., Gailey K. D. and Davis R. E. (1992): General chemistry, 4th Ed. Saunders College Publishing, Philadelphia, ISBN 0-03-072373-6.
  3. ^ Petrucci R.H., Harwood W.S. and Herring F.G. (2002): General Chemistry, 8th Ed. Prentice-Hall, New York, ISBN 0-13-014329-4.
  4. ^ Laidler K. J. (1978): Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings, Menlo Park, ISBN 0-8053-5680-0.
  5. ^ IUPAC Gold Book cyanides

Vanjski linkoviUredi