Bosansko Kraljevstvo

Kraljevina Bosna ili Bosansko Kraljevstvo bila je južnoslavenska kraljevina koja je postojala na Balkanu od druge polovine 14. do druge polovine 15. stoljeća, obuhvatajući pretežno prostore današnje Bosne i Hercegovine, ali u nekim periodima i dijelove susjednih država. Za vrijeme kralja Tvrtka I Bosansko Kraljevstvo bilo je najmoćnija balkanska država.

Kraljevina Bosna
1377–1463.
Prethodnice: ← Bosanska Banovina Nasljednice: Bosanski sandžak → Humska zemlja →
Zastava Grb
Položaj na karti
Glavni grad		Visoko Jajce Bobovac
Državno uređenje		Monarhija
Kralj
• 1377–1391 (prvi)		Tvrtko I
• 1461–1463 (zadnji)		Stjepan Tomašević
Zakonodavstvo
Valuta		Bosanske Krune

Glavni članak: Srednjovjekovna Bosna

Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

Tragovi vremena iz stare Bosne: stećci

Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi sv. Šimuna, Zadar

Godine 1353. ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Milama, u blizini Visokog. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale snažan uticaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tom trenutku ima samo 15 godina, te u početku ima velikih problema sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke kotorske.

U okviru svih ovih uspjeha Tvrtko se za kralja Bosne 1377. u Milama kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Nakon osvajanja novih teritorija Tvrtko se proglašava i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Zatim osniva bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove Herceg Novi. To je izazvalo negativnu reakciju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna u tom trenutku trgovački uveliko zavisi od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt "Novi". Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada bio revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo bosanska vojska 13. augusta 1378. prilikom napada venecijanske flote na Kotor. Bosanska vojska upotrijebila je tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, pa Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno s ostrvima, i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji je bio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U posljednjem desetljeću svoje vladavine Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. te u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom bosanska vojska, ponovo pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, učestvuje u snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, osim od Bošnjana, i od Srba, Albanaca, Grka, Bugara i Hrvata, koja se na Kosovu 1389. suprotstavlja Osmanlijskom Carstvu. Iz te bitke Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Najgore su prošli Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje postojati. Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa prilično nestabilna politička klima, uzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Razdoblje poslije Tvrtkove krunidge obilježila je feudalna anarhija, kada dolazi do jačanja moći feudalnih porodica (Hrvatinići, Pavlovići, Kosače), a kraljevska vlast slabi. Teritorijalna osvajanja su završena Tvrtkovom smrću, a njegovi nasljednici nisu uspjeli sačuvati ranije osvojeni teritorij. Sve do pada Bosne 1463. godine obilježila je stagnacija i gubitak ranije osvojenog teritorija.

Za vrijeme Dabiše i Ostoje

Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. Godine 1394. u Ugarskoj dolazi na vlast Sigismund Luksemburški te Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Nakon Dabišine smrti vlast je preuzela njegova udovica, Jelena Gruba, ali ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da novim kraljem Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. Krajem 1399. Ostoja i sabor prodaju Dubrovčanima primorje. Zbog toga kasnije Ostoja neuspješno vodi rat s Dubrovnikom, koji ga košta prijestolja (1403–1404).

Za vrijeme Tvrtka II

Godine 1404. bosansko plemstvo skida s vlasti prougarski orijentisanog Stjepana Ostoju te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, vanbračnog sina Tvrtka I. Ovo izaziva bijes Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. Pet godina kasnije na geopolitičkoj sceni pojavljuje se novi vojni element – Osmanlijsko Carstvo, koje podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane, i Tvrtka II i Osmanlijskog Carstva s druge. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju potpuno poraženi u srednjoj Bosni 1415. mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić postaje kralj Bosne da bi konačno 1420. Tvrtko II ponovo preuzeo prijestolje. Nedugo potom i on postaje saveznik Ugarskoj, jer mu je trebala ugarska pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz osmanlijsku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne od 1433. do 1435. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.

Za vrijeme Stjepana Tomaša

Oružje srednjovjekovne Bosne

Po njegovoj smrti 1443. bosansko plemstvo postavlja na vlast Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne, koji je okončan 1446. učvršćivanjem Tomaševe pozicije mada Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. daje sebi titulu "herceg", po kojoj taj dio Bosne kasnije postaje poznat kao Hercegovina.

Osmanlijska ekspanzija tjera Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć te se obraća papi, koristeći se činjenicom da je on pokazivao veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji tada, na čelu s "vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Tomaš 1445. prešao s krstjanstva na katoličanstvo, što je papa želio potpuno iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optužujući je za herezu, tako da 1459. Tomaš pristaje na papin zahtjev da počne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih otprilike 2000 pristaje preći na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, približno 40.000 njih sklanja se na prostoru južne Bosne, Huma i nalaze zaštitu u okrilju Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio tadašnji papa Pio II, koji kasnije piše: "Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krstjane), kojih je bilo premnogo u njegovom kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Otprilike 2000 pokrstilo ih se, a 40.000 ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri." Dakle, nije išlo tako glatko s "običnim" Bošnjanima, koji se potpuno oglušuju na Tomašev poziv da pređu s krstjanstva na katoličanstvo mada mnogi bijahu i porobljeni i poslani u Rim, gdje su mirno preobraćeni na katoličanstvo.

Za vrijeme Stjepana Tomaševića

Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, Tomašev sin, biva postavljen za novog kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanlijskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni te upućuje apel za pomoć. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom Carstvu, čime je uvjetovalo mir u Bosni. Godinu poslije velika osmanlijska vojska, pod zapovjedništvom Mehmeda II, napada Bosnu.

Kraljevska utvrda Bobovac

Prva bosanska tvrđava koja je pala bila je stara kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 21. maja 1463, te Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanlijskim snagama, odlučuje se predati, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma s Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te godine postaje dio Osmanlijskog Carstva, a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata islam kao vjeru.

Spisak kraljeva i kraljica

Kraljevi

• Tvrtko I (1377–1391)
• Stjepan Dabiša (1391–1395)
• Jelena Gruba (1395–1398)
• Stjepan Ostoja (1398–1404; 1409–1418)
• Tvrtko II (1404–1409; 1421–1433)
• Stjepan Ostojić (1418–1420)
  • Radivoj Ostojić (1421–1433)
• Stjepan Tomaš (1435–1461)
• Stjepan Tomašević (1461–1463)

Kraljice

• Doroteja Bugarska (1377–?), supruga Tvrtka I, kćerka bugarskog cara Ivana Stracimira
• Jelena Gruba (1391–1395), supruga Stjepana Dabiše
• Vitača, prva supruga Stjepana Ostoje
• Kujava Radenović (1399–1415), druga supruga Stjepana Ostoje
• Jelena Nelipčić (1416–1418), treća supruga Stjepana Ostoje, prethodno supruga Hrvoja Vukčića Hrvatinića
• Doroteja Gorjanska, supruga Tvrtka II
• Vojača (1443–1445), supruga Stjepana Tomaša
• Katarina Kosača (1446–1461), supruga Stjepana Tomaša
• Jelena Branković (1461–1463), supruga Stjepana Tomaševića

Također pogledajte

• Krunisanje Tvrtka I Kotromanića