Beatrice Napuljska

Beatrica Napuljska (16. novembar 1457 – 23. septembar 1508.) rođena je kao kćerka Ferdinanda I Napuljskog i Isabele, princeze od Taranta. Ona je dva puta bila kraljica suvladar, najprije Matijašu Korvinu, kralju Ugarske, a zatim i Vladislavu II kralju Ugarske i Češke, tako da je ona bila kraljica Ugarske i Češke.

Biografija uredi

Beatrice je imala dobro obrazovanje na dvoru svog oca u Napulju. Beatrice je 1474. godine vjerena, a 22. decembra 1476. godine se udala za kralja Matijaša u Ugarskoj, okrunjena je u Stolnom Biogradu. Brak je osiguravao savez između Ugarske i Napulja. Kada je, 1480. godine Osmanska flota oduzela Otranto Napuljskom kraljevstvu, na zahtjev pape poslao je mađarskog generala, Balázsa Magyara da oporavi tvrđavu koja mu je oduzeta 10. maja 1481. 1488. Matijaš je ponovo uzeo Ankonu pod svoju zaštitu na neko vrijeme okupirajući je ugarskim garnizonom. Beatrice je imala određen utjecaj na politiku Ugarske. Imala je kulturalnu važnost uvodeći italijansku renesansu na ugarski dvor, također je ohrabrila njegov posao sa Bibliotekom Korvinianom, te izgradila palaču u Višegradu kao rezidenciju za dvor. Željela je da učestvuje u politici: 1477. pratila je Matijaša tokom invazije Austrije, a 1479. godine bila je prisutna tokom mirovnog sporazuma između Matijaša i Vladislava II.

1479. godine njihova veza postaje napeta kada Matijaš nagradi svog nezakonitog sina Ivana Korvina feudom, a njegovu majku pozove na dvor. Matijaš je umro prije nego što je svog sina Ivaniša, koji je bio sin Barbare Edelpeck, priznao za zakonitog nasljednika. Nakon njegove smrti 1490. godine, Beatrica je uspjela da sačuva vladajuću poziciju zahvaljujući ugarskom plemstvu i ostala je kraljica Ugarske udajom za sljedećeg monarha. Nakon smrti Matijaša Korvina, napisala je pismo Simonu Kegleviću, a pismo je adresirala na kralja Simona Keglevića, tada samo Matijaševog zapovjednika. U pismu mu je ponudila da bude majka njegovoj djeci. On je odbio ovu ponudu, a zatim je ovo pismo isporučio parlamentu, te je postao ambasador parlamenta za kralja. Ona je predsjedavala kao kraljevski predstavnik na parlamentu gdje je izabran sljedeći kralj, a ugarska kruna je bila na njenoj strani. Vjeruje se da ona nije mogla kontrolisati Ivana pa je on proglašen nezakonitim od strane njenog drugog muža, ali ovaj proglas ne može biti provjeren, a niti se može u potpunosti ignorisati.

Vladislav, kralj Ugarske i Češke, napisao je iste 1490. godine mnoga pisma ugarskom plemstvu. U pismima je naveo da mu je Beatrice pisala da su Matijaš Korvin i ona odlučili da bi Stjepan Zapolja, otac Ivana Zapolje trebao postati sljedeći vojvoda Austrije nakon Matijaša. Beatrice se udala za svog drugog supruga Vladislava 1491., jer je imala veliku podršku ugarskog plemstva, a plemstvo je zahtijevalo od Vladislava da je oženi. I ovaj njen brak je bio bez djece. Formalno, njen brak je bio pod upitnikom, jer njenom mužu razvod prethodnog braka nije bio odobren od strane pape. Njen suprug je tvrdio da brak sa Beatricom ne smatra legalnim, te da je bio prisiljen da je oženi protiv svoje volje. 1493. odabrana je komisija za istraživanje. 1500. godine papa je deklarirao brak kao nevažeći, a Beatrice je bila prisiljena da plati troškove suđenja. Beatrica Aragonska, financijski i moralno uništena, morala je napustiti Ugarsku. Vratila se u Napulj gdje je i umrla 13. septembra 1508. godine.

Koliko je privlačila ljude svojom istaknutom ljepotom i erudicijom, toliko ih je i odbijala gotovo bolesnim vlastohlepljem. Navodno je pokopana u kraljevskom plaštu i sa žezlom, simbolom vladarske moći, kako bi zauvijek mogla ostati kraljicom i vladaricom.[1]

Već 1502. Vladislav se vjenčava Annom Foix.

Reference uredi

Literatura uredi

  • J. Macek, Tři ženy krále Vladislava, Mladá fronta, Praha, 1991
  • kol. autorov, Encyklopédia Slovenska, Veda, Bratislava, 1977