Željezara Zenica
Željezara Zenica jest željezara u bosanskohercegovačkom gradu Zenica.
| Željezara Zenica | |
|---|---|
 | |
| Vrsta | Dioničko društvo |
| Industrija | Metalna industrija |
| Osnovano | 1892 |
| Osnivač(i) | Martin von Schmidt Hans Johann III von Pengg Leo Bondy |
| Sjedište | Zenica, Bosna i Hercegovina |
| Ključne osobe | Lakshimi Mittal (generalni direktor ArcelorMittal-a) Marinko Bošnjak (Željezara Zenica) Biju Nair (ArcelorMittal Zenica) |
| Prihod | 659,9 miliona KM (ArcelorMittal Zenica 2014) |
| Neto dobit | 22,5 miliona KM (Arcelor Mittal Zenica 2014) −3,2 miliona KM (Željezara Zenica 2014) |
| Vlasnik | ArcelorMittal i Vlada FBiH |
| Zaposleni | 2400 (ArcelorMittal Zenica) 750 (Željezara Zenica) |
| Veb-sajt | Službeni sajt |
Željezara Zenica bila je u državnom vlasništvu i djelovala pod imenom BH Steel d.o.o. Zenica do decembra 2004, kada ju je kupio holandski Mittal Steel Company, koji je bio jedan od najvećih proizvođača čelika na svijetu. Međutim, jedan manjinski dio željezare u Zenici ostao je u državnom vlasništvu i od tada počeo poslovati kao Željezara Zenica d.o.o.[1]
Mittal Steel Company i Arcelor, najveći proizvođač čelika, ujedinili su se u ArcelorMittal 2007. Tako je željezara u Zenici od tada počela poslovati pod imenom ArcelorMittal Zenica.[2]
Željezara Zenica najveća je željezara u Bosni i Hercegovini i najveći izvoznik u Bosni i Hercegovini (2014),[3] dok je među željezarama u državama bivše SFRJ također jedna od najvećih.[4]
Historija
urediIzgradnja željezare u Zenici je završena na jesen 1892. godine u vrijeme okupacije austro-ugarske nad Bosnom i Hercegovinom. Tada je vođena pod nazivom "Eisenwerk Zenica".[5] Željezara je trebala raditi na bazi sirovog željeza iz Vareša ,te je osnovana je kao zadruga kapitala od strane industrijalaca Martin von Schmidta iz Willhelmsburga u Austriji, Hans Johann III von Pengga iz Thörla u Austriji, te češkog industrijalca Leo Bondya iz Praga, koji su u nju uložili 2,6 miliona austrijskih kruna. Zenica je izabrana radi željezničke pruge, koja prolazi kroz taj grad, zbog značajnih količina uglja i zbog najnižeg iznosa poreza među tadašnjim zemljama austrougarske, koji je na dobit u tadašnjoj Bosni i Hercegovini iznosio samo 3%.
Sedam godina kasnije, 1897. godine željezara Zenica počela je djelovati kao dioničko društvo.
1900. godine dioničko društvo željezare u Zenici je emitovalo 900.000 kruna.
Do kraja 1905. godine željezara Zenica je imala dvije primitivne SM peći za proizvodnju čelika, od kojih je prva podignuta 1899. godine, a druga 1901. godine.
Gorivi plin potreban za postrojenja proizvodio je se u gasnim generatorima, koji su radili metodom nepotpunog sagorjevanja uglja, tako da je plin pretežno sadržavao ugljenmonoksid (poznatiji kao CO²). Ti gasni generatori su radili do 1966. godine, kada je željezara modernizovana.
1913. godine izgrađena je i jedna treća SM peći sa kapacitetom 50.000 tona čelika.
Prvi svjetski rat
urediŽeljezara je za investitore bila veoma profitabilna, prije svega, zbog masovnog naoružavanja i predstojećih rata sa Srbijom. Dok je profit u 1900. iznosio 132.602 krune, u 1908. povećava se na 1.300.000 kruna. U sljedećih 8 godina ukupna dobit je iznosila 3,8 miliona kruna što je značilo 25% više nego što je uloženo u Željezaru. Pred početak Prvog svjetskog rata u 1912. tadašnji maksimum proizvodnje je dostigao 38.583 tona sirovog čelika odnosno 33.008 tona valjanih proizvoda. Isti nivo proizvodnje ostvaren je tek ponovo u 1938.Zbog ,izbijanja rata i nedostatka sirovina, znatno je smanjena proizvodnja u toku sljedeće 3 godine te je Željezara poslovala s deficitom. Većina čelika je dostavljana u regije: Bosna i Hercegovina 23,9%; Austrija 6,25%; Mađarska 61,3%; te Bugarska i Rumunija 8,55%. U početku nije postojao visok stepen mehanizacije. U 1912. radilo je 737 radnika od toga 506 iz Bosne i Hercegovine, 146 iz Austrije, 75 iz Mađarske i 10 iz ostalih regiona.[5] 18 godina kasnije, pred kraj Austrougarskog castva, 1918. godine je željezari Zenica emitovano 1,5 miliona kruna, tako da je to dioničko društvo tada imalo kapital u iznosu od 5 miliona austrijskih kruna.
Period između dva svjetska rata
uredi
Nakon pada austrougarskog carstva, osnivanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije privreda u Zenici i čitavoj Bosni i Hercegovini je od 1918. do 1941. godine stagnirala. Međutim, pred početak drugog svjetskog rata uložena je određena količina novca u željezaru zenica, koja time sa oko 4000 radnika postaje najveće preduzeće u Bosni i Hercegovini[6]. Nakon prvog svjetskog rata Željezara je pripalala kraljevini Jugoslavije. Ukupni kapital željezare iznosio je 1.250.000 dinara, koji su bili raspodjeljeni na 25.000 dionica. Većina dionica je pripaladala Jadranskoj banci. Dominantna pozicija stranih ulagača prisila je jugoslavensku vladu da se formira jugoslavenski željezni kartel. U 1927. godini kartel je obuhvatao 3 željezare (Zenica, Jesenice, i Štore). U 1935. proširena je proizvodnja na žicu i eksere. Uvedene su 4 mašine za vučenje žice, 15 mašina za kovanje eksera, mašina za proizvodnju bodljikave žice kao i mašina za galvanizaciju. U 1939. godini jugoslavenska vlada je izvršila dokapitalizaciju u visini od 45 miliona dinara. Prva značajnija investicija izvršena je izgradnjom valjaonice prečnika 800 mm. Izgradnju je izvršila njemačka kompanija Krupp-Grusonwerk A.G.Magedburg-Buckau. Sljedeći korak ostvaren je izgradnjom termocentrale u sklopu željezare u junu 1937. U 1941. osnovan je Jugoslovenski čelik a.d. koje su činili pored željezare Zenica, željezara i rudnik željeza u Varešu, rudnik željezne rude u Ljubiji i rudnici uglja Zenica i Breza.[7]
Drugi svjetski rat
urediTokom rata naziv željezare je glasio HRUTAD (Hrvatski rudnici i talionice akcionarsko društvo). Zbog velike važnosti njemački okupator je povećao prozvodnju. Stalni napadi Narodno-oslobodilačke vojske (NOVJ) koji su doveli i do djelimičnog uništenja postrojenja te je proizvodnja u 1944. iznosila oko 6520 tone. NOVJ je u 11. junu 1945. ušla u Zenicu, zahvaljujući naporima radnika mnoga postrojenja su sačuvana od potpunog uništenja. Samo nekoliko dana nakon kasnije ponovo se pokreće proizvodnja.[7]
Poslijeratni period
urediPrvi petogodišnji plan u bivšoj Jugoslaviji proglašen je u ljeto 1947. Predviđeno je proširivanje proizvodnje čelika i željeza. Prema tom planu postojeće željezare i čeličane su trebale biti obnovljene i modernizovane. U prethodnoj verziji nova fabrika je željeza je trebala biti napravljena kod Doboja. Odluka je međutim donesena da se proizvodnja u Zenici proširi. Planirane su valjaonice i visoki peći s kapacitetom od 300.000 tona čelika godišnje. U 1948. su došle poteškoće u razvoju ekonomije na području Jugoslavije. U to vrijeme donesena je rezolucija Informbiroa koja je otežavala robnu razmjenu s inostranstvom. Planirano je da se do 1955. godišnja proizvodnja poveća na 585.000 tona čelika.[8]
Dogradnja željezare u Zenici, koja je završena 12. oktobra 1958. godine svečanim otvaranjem, na kojem je sudjelovao i predsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) Josip Broz Tito.[9] Tada je izgrađena treća visoka peći i kapacitet povećan sa 70.000 (1945) na 600.000 tona čelika godišnje.
U narednim decenijma ponovo su modernizovani pogona i izgrađeni nove peći. Tako je 1977. godine željezara u Zenici imala 17.000 zaposlenih, dok je taj iznos prije početka drugog svjetskog rata još iznosio 4000.
1987. godina bila je dosada najbolja godina u istoriji željezare u Zenici po proizvodnji. Željezara Zenica je tada imala oko 24.000 zaposlenih i imala obim proizvodnje u iznosu od 1,87 miliona tona čelika. Željezara Zenica je tada bila jedna od najvećih željezara u Evropi.
Nakon početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, svi pogoni zeničke željezare su ugašeni i obustavili proizvodnju, a i nakon kraja rata u Bosni i Hercegovini željezara nije odmah počela ponovo sa proizvodnjom.
1998. godine je nastalo zajedničko državno preduzeće između Željezare Zenica i Kuvajtskog investicionog fonda (KIA) pod imenom BH Steel d.o.o. Zenica sa oko 1000 zaposlenih.
Šest godina kasnije, u decembru 2004. godine je po preporuci Harisa Silajdžića izvršena je privatizacija željezare u Zenici sa Mittal Steel Company-om po prodanoj cijeni u iznosu jednog US$-Dollara. Mittal Steel je se obavezao povećati broj zaposlenih na 4150 i investirati 135 miliona američkih dollara. Međutim, jedan manjinski dio željezare je ostao je u državnom vlasništvu i posluje kao Željezara Zenica d.o.o., dok privatizovani počinje poslovati kao Mittal Steel d.o.o. Zenica.
Nakon pregovora između Mittal Steel i Arcelor-a 2006. godine, osnovano je 2007. godine između tih dvoje metalskih giganta zajedničko preduzeće pod imenom ArcelorMittal, nakon kojeg je željezara postala članica ArcelorMittal Group-e i počinje poslovati kao ArcelorMittal Zenica.
2008. godine završena je modernizacija pogona ženičke željezare i ponovo je, nakon 17-godišnje pauze, se počelo sa proizvodnjom toplo valjanih proizvoda.
Proizvodnja
urediŽeljezara u Zenici proizvodi toplo valjane proizvode za tržište Balkana, Evropsku uniju i sjeverne Afrike[10]. Željezo i ugalj za željeznicu se dobiva iz obilježnih rudnika, dok se koks dobiva iz Global Ispat Koksna Industrija Lukavac-a (GIKIL)[11].
Kritika
urediZagađenje
urediI ako se od strane ArcelorMittal-a navodi kako su oni uložili dosta napora u smanjenje iznosa štitnih emisionih gasova koji dolazi iz Željezare Zenica[12], brojna zdravstvena, ekološka i građanska udruženja i institucije tvrdi kako je zenička željezara glavni krivac za zagađenje u Zenici i okolini[13].
U decembru 2012. godine u Zenici je održan protest od oko 3000 građana Zenice, koji su tražili da se promijeni stanje u Zenici.
Dvije godine kasnije, u decembru 2014. godine ljekarska komora Federacije Bosne i Hercegovine je poručila kako se zdravlje građana Zenice mora hitno zaštiti ili se, po njihovim riječima, čak mora i razmišljati o njihovom isseljenju.
U augustu 2015. godine potpisan je ugovor o izgradnji filtera sa danskom kompanijom FLSmidth u vrijednosti od oko više od 6 milona KM. Svečanom potpisivanju ugovora su tada prisustovali direktor Arcelormittal Zenica-e Biju Nair, tadašnji gradnonačelnik Zenice Husejin Smajlovića, predstavnici federalnog i kantonalnog ministarstva okoliša, te predstavnici kompanija potpisnica. Direktor ArcelorMittal Zenica-e je tada rekao kako je cilj tog projekta smanjenje emisije prašine za sinter mašine broj 5 u željezari na ispod 50 mg/Nm³, što je i zakonski dozvoljenja granica, dok je prema svojim rječima i postoji potencijal smanjenja na 30 mg/Nm³.
U oktobru 2015. godine ArcelorMittal dao je i saopštenje za javnost, u kojim se navodi kako zagađenje uzrokuju sami građani Zenice kućnim ložištima, ogromnim broju vozila, te druga industrijska postrojenja.
Privatizacija
urediMnogi mediji u Bosni i Hercegovini, kao npr. "Slobodna Evropa", izvještavaju kako je loša privatizacija željezare u Zenici. Oni izvještavaju kako su hiljade ljudi ostalo bez posla, loši uslovi rada, te da se nisu ispoštovali uslovi za privatizaciju zeničke željezare. Osim toga, oni i izvještavaju kako se željezara nije smijela prodavati za toliko nisku cijenu.
Drugi mediji u Bosni i Hercegovini, npr. TV1[14] ili "Novo Vrijeme" međutim navode, kako je Željezara Zenica uspješno privatizovana, te je pokretač razvoja i značajan dio izvoza Bosne i Hercegovine, te da su uslovi privatizacije većinom ispoštovani i uloženi značajna sredstva. Novo Vrijeme izvještava, kako je razlog puno manjeg broja radnika i modernizacija pogona, što uzrokuje manjim potrebama radnika.
Literatura
uredi- Ademović, Fadil (1965). Monografija - Željezara Zenica (jezik: engleski). Zenica: Željezara Zenica.CS1 održavanje: ref=harv (link)
Reference
uredi- ^ "Serijal Privatizacijske pljačke - Zenička Željezara: Od radničkog raja do štrajkova". Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ (www.dw.com), Deutsche Welle. "Nastaje najveći proizvođač čelika na planetu | Gospodarstvo | DW.COM | 29.06.2006". DW.COM. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ Akta.ba. "Saznajte ko su: Top 10 uvoznika i izvoznika u BiH u 2014. godini". Akta.ba. Arhivirano s originala, 26. 10. 2021. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ "Zenička željezara: Priča o privrednom divu koji je nadživio četiri sistema, dvije privatizacije i tri rata". novovrijeme.ba. Arhivirano s originala, 24. 6. 2014. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ a b (Ademović, i str. 13)
- ^ "Historija Zenice". www.zenica.ba. Arhivirano s originala, 21. 7. 2019. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ a b (Ademović, i str. 14)
- ^ (Ademović, i str. 12)
- ^ (Ademović, i str. 47)
- ^ "Bosnia". corporate.arcelormittal.com. Arhivirano s originala, 29. 6. 2016. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ "Kinezi preuzeli željezaru Smederevo: Evo šta to znači za 1.000 radnika lukavačkog GIKIL-a". Bportal. 21. 5. 2016. Arhivirano s originala, 24. 5. 2016. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ "ARCELORMITTAL "Zagađenje u Zenici uzrokuju kućna ložišta, ogroman broj vozila i druga industrijska postrojenja"". www.avaz.ba. Arhivirano s originala, 14. 6. 2016. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ "Zenica na pragu ekološke katastrofe". Bilten. Pristupljeno 18. 6. 2016.
- ^ "Istina o Željezari Zenica:Investirano preko 127 miliona maraka i zapošljava 2500 radnika". TV1. Pristupljeno 18. 6. 2016.