Zlatibor je poznato klimatsko lječilište, banja na jugozapadu Srbije. Centar Zlatibora je turistički gradić Kraljeve Vode. Druga mjesta su: gradić Čajetina i sela Sirogojno (poznato po džemperima od ovčje vune i etno-selu), Mačkat (poznat po zlatiborskom pršutu i janjećem i svinjskom pečenju), Ljubiš (rodno mjesto dječjeg pjesnika Ljubivoja Ršumovića), Mokra Gora (turističko selo kroz koje prolazi stara pruga jednog kolosijeka i vlak "Ćira"; rodno mjesto zlatiborskog pjesnika Mihaila Ćupovića), Kremna (rodno mjesto čuvene vidovnjačke obitelji Tarabića, koji su napisali "Kremansko proročanstvo" u 19. vijeku) i dr. Na Zlatiboru se nalazi i Institut za liječenje uvećane štitaste (tiroidne) žlijezde.

Turizam na Zlatiboru i u Kraljevim Vodama uredi

S turizmom se na Zlatiboru počelo još 1893. godine, kad je ovdje boravio kralj Srbije Aleksandar I. Obrenović. On je dao da se u mjestu Kulaševcu, na izvoru potoka Kulaševca, podigne fontana (česma) kao obilježje njegova boravka i znak zahvalnosti za toplu dobrodošlicu. Od tada se Kulaševac naziva Kraljeva Voda (u jednini). 1946. godine, u čast partizanskih ranjenika strijeljanih u studenom i decembru 1941. godine, Kraljeva Voda dobija ime Partizanske Vode (u množini). Od 1995. godine, to ime glasi Zlatibor, a današnji naziv je Kraljeve Vode (u množini). Na Kraljevoj Vodi je boravio i kralj Petar I. Karađorđević, i od tada počinje pravi turizam na Zlatiboru, a Kraljeve Vode se sve više razvijaju u njegov centar.

Stanovništvo uredi

Zlatiborci su čuveni po svojoj mudrosti i snalažljivosti. Većina Zlatiboraca su Srbi pravoslavne vjeroispovijesti, a broje oko 20.000. Maternji jezik Zlatiboraca je srpski jezik, tradicionalno ijekavskog, ali u novije vrijeme ekavskog izgovora koji je došao iz Srbije. Zlatiborci od svih Srba govore najčistijim i najpravilnijim jezikom i naglaskom. Često u govoru upotrebljavaju poslovice i šale. Vrlo su gostoljubivi.

Historija Zlatibora uredi

 
Vrhovi Zlatibora

Poznato je da je Zlatibor bio naseljen još u prahistorijskoj dobi, kada su ovdje živili Iliri, tj. njihovo pleme Partini. Nakon dolaska Rimljana, Partini su romanizirani i počeli su obožavati Jupitera partinskog.

U 7. vijeku dolaze Slaveni. Smatra se da se jedno od središta srpske zemlje Raške, grad Dresnik, nalazio na mjestu današnjeg sela Drežnika.

Nije poznato kako se Zlatibor zvao u najstarije vrijeme. Od kasnog Srednjeg vijeka koristi se ime Rujno, po biljci ruju koja je ovuda rasla. Ime Zlatibor koristi se tek od 18. vijeka.

Zlatibor se tokom srednjeg vijeka nalazio u sklopu Raške, Srijemske kraljevine, Duklje i Bosne. 1463. godine Turci su osvojili Zlatibor i pripojili ga svom carstvu.

Tokom osmanske vladavine, Zlatibor je skoro uvijek odolijevao carigradskoj vlasti, zahvaljujući hajducima, jednoj vrsti odmjetnika, koja se borila protiv Osmanlija. Najveće stjecište hajduka bile su šume Murtenice, južnog dijela Zlatibora.

1804. godine počinje borba za oslobođenje. U oslobođenoj Srbiji našli su se samo sjeverni dijelovi Zlatibora kojima je, s titulom rujanskog serdara, upravljao Jovan Mićić, kontroverzna ličnost te dobi, lični prijatelj kneza Miloša, vladike Petra II. Petrovića Njegoša, ali i Smail-age Čengića.

Novo razgraničenje Srbije i Turske Jovan Mićić je dočekao konačnim oslobađanjem južnog Zlatibora, jer je granica najzad postavljena na rijeci Uvcu. Mićiću se priprisuje jedna i danas korišćena zlatiborska uzrečica: "Do Uvca i do mog kurca", kojom je htio Turcima da stavi do znanja da im on nikad neće dozvoliti da pređu Uvac i stignu na Zlatibor.

Danas je Zlatibor dio Srbije, raspoređen u tri njene općine: općini Čajetini i dijelovima opićina Užice i Nova Varoš. Po njemu se čitav region na jugozapadu zemlje zove Zlatiborski okrug.

Vanjski linkovi uredi